Ne želim biti ravnodušan (IV.)

Prije skoro tri godine Ruska Federacija prevođena etnocentrističnim vodstvom, s nacističkom verbalističkom nadgradnjom i pseudopovijesnom argumentacijom krenula je u totalni rat radi osvajanja svih ukrajinskih oblasti uz rusku granicu, rušenja ukrajinske države i njeno komadanje na kvislinšku paradržavu i dijelove koji bi se ponudili susjedima koji podržavaju Putina.

Koristim sintagmu „nacistička verbalna nadgradnja“ zbog toga što Putin i njegovi trabanti veličaju ruski narod, njegovu povijest i kulturu, kao superiornu svim ostalim susjednim narodima, naglašavaju tobožnje pravo RF na osvajanje svih zemalja koje su se nalazile nekada u sastavu Ruskog Carstva, jer su to tobože „ruske povijesne ruske zemlje“, što negira postojanje ukrajinskog naroda, njegovoga jezika, kulture i samobitnosti kao povijesne činjenice, što tvrdi kako je Ukrajina umjetna tvorevina koja kao takva nema pravo na postojanje, što u osvojenim ukrajinskim pokrajinama vrše etničko čišćenje, masovno odvođenje zarobljene djece na preodgoj u Rusiju, što ne poštuju narodnosna i ljudska prava zarobljenih Ukrajinaca, što ukrajinsku populaciju prisiljavaju na masovan egzodus uništavanjem naselja, prometnica, gospodarskih i energetskih objekta, što vrše urbocid i ekocid, a sve indicije govore kako je na djelu i genocid.

Putin se ne obazire na Povelju UN-a, a na žalost, Ttump ima za to razumijevanja, jer cijeni pravo mača. Po sadašnjem obimu zlodjela koja su učinile ruske vojne snage i civilne vlasti, Putin i njegovo vodstvo trebali bi što hitnije biti optuženi od Međunarodnog suda u Den Haagu za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, uključujući i zločin genocida.. Na žalost, umjesto toga američki predsjednik vjeruje kako može s Putinom postići mirotvorni sporazum. To je nemoguće, što je sada potvrdio i Putin osobno.

Nisam nostradamus (sačuvaj Bože), ali mi je bilo jasno još od ruskog okupiranja dijelova Moldove i Gruzije, zatim Krima i Sevastopolja, na što je UN šutio, kao i svi lideri tzv. demokratskih zemalja, da će Putin, sada ojačan do krajnjih granica, krenuti u osvajanje svih tobože ruskih povijesnih zemalja.

Osobno sam svjedočio kada je bivši ukrajinski predsjednik Viktor Juščenko, nakon okupacije Krima, zamolio svijet da ne bude ravnodušan prema tragediji ukrajinskog naroda. Te su mi se riječi duboko urezale u pamćenje i zbog toga nisam želio ostati ravnodušan.

Podsjećam:

Dne 2. srpnja 2024. godine objavio sam na stranicama Portala HKV članak „Oblici Putinove velikoruske agresije“, pozivajući se na članak Vlade Vurušića. Naveo sam osam oblika velikoruske agresije.

1.

Prvi i najvidljiviji oblik je rat, odnosno vojno zaposjedanje tuđih teritorija. Primjeri su Moldova i Gruzija kojima je Rusija okupirala vitalne pokrajine, zatim Ukrajina kojoj je okupirala Krim i anektirala ga, a zatim pokušala okupirati vitalne pokrajine Donjeck i Luhansk, a na čelo preostatka države dovesti quislinga, neku varijantu Lukašenka ili Kadirova. Učinila je to i dalje čini krvavim osvajačkim i genocidnim ratom.

2.

Drugi je oblik velikoruske agresije politički. U susjednim zemljama Moskva i njezina diplomacija, s obavještajnom zajednicom, potiče, ili aktivira rusofilski nastrojene političare i političke skupine kako bi došli na vlast u svojim državama, a prije toga su razrađenom promidžbom vlade izlagali kritikama zbog nepotrebnog „miješanja“ u ruska osvajanja

3.

Treći je oblik diplomatski. On je u funkciji političkog i ekonomskog programa, te miješanja u unutarnje stvari zemalja primateljica. Prisjetimo se kako je hrvatski ministar vanjskih poslova javno iskazivao simpatije za svoga ruskog kolegu Lavrova (danas na listi ratnih zločinaca) kao uspješnog diplomata, ali i pjesnika. Koliko je puta Putinov „libling“, ministar Šojgu (u ranijoj funkciji), boravio u Hrvatskoj? Austrijska ministrica vanjskih poslova plesala je s Putinom. Kancelarka Merkel s njim je „čavrljala“ na njemačkom jeziku. Berlusconi je s Putinom razmjenjivao ljubavne priče.

Ruski diplomati u Zagrebu bili su vrlo djelatni. Uz ostalo, isticala se i njihova tijesna suradnja s predstavnicima ruske zajednice u Hrvatskoj (detalji su poznati našoj obavještajnoj zajednici). Ruski diplomati često su gostovali na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i susretali se sa studentima rusistike. Podsjetimo se bivšeg veleposlanika Anvara Azimova koji je bio velika zvijezda hrvatskih medija. Pročitajte njegovu knjigu sjećanja.

4.

Četvrti je oblik djelovanje na stvaranju proruskog i proputinovskog raspoloženja kroz kulturu, prosvjetu, znanost, šport...

Ruska je strana je davala stipendije mladim Hrvatima za studij u Rusiji, hrvatski rusisti su vrlo učestalo bili pozivani na razne simpozije, predavanja i kongrese u Rusiji i ondje su im objavljivali radove. Čak je i hrvatski predsjednik, prof. dr. Ivo Josipović, imenovan počasnim profesorom na ruskom Baltičkom univerzitetu u Kalinjingradu, do 1945. Königsbergu (bivša istočna Pruska).

5.

Peti oblik putinovske velikoruske agresije je vjerski. Putin i vodstvo Ruske pravoslavne crkve uspostavili su, de facto, tzv. cezaropapizam. Vodstvo je podržavalo Putina, a on je RPC-u dao široke ovlasti. Kao primjer cezaropapizma služi nekršćanska odluka poglavara Ruske pravoslavne Crkve, patrijarha Kirila, da blagoslovi (odriješi od grijeha) sve ruske vojnike ako ubiju Ukrajince koji brane svoju Domovinu. Zbog podrške Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi Kiril je prekinuo odnose s vaseljenskim patrijarhom, Barolomeasom.

U sklopu Putinove velikoruske politike RPC je izvršila razne oblike pritisaka na „bratske“ pravoslavne Crkve u susjednim zemljama kako bi prihvatile Putinovu ekspanziju. Evidentan je primjer Srpska pravoslavna crkva. Budući da Srpska pravoslavna crkva ima svoje neustavne, ali od Vlada dotičnih država dopuštene, eparhije u susjednim zemljama, Putinova se velikoruska politika na ovaj način duboko infiltrirala i u Hrvatskoj šireći ideološki program pod nazivom „srpski svet“ i „ruski mir“. A koliko je njezin utjecaj politički poguban pokazuje slučaj Crne Gore, gdje su uz pomoć oružanih snaga instalirali srpske vladike na crnogorski teritorij.

6.

Šesti oblik Putinove velikoruske agresivne imperijalne politike očituje se kroz kulturu. Npr. prije agresije na Ukrajinu, Hrvatska je bila preplavljena ruskim estradnim, folklornim, literarnim pseudoznanstvenim, kazališnim, glazbenim, fakultetskim, kulturološkim... priredbama. Nije bilo tjedna bez njih. Ruski dirigenti... ruski redatelji... ruski balet....

7.

Sedmi oblik Putinove politike odrađivali su i odrađuju ekonomisti. Odličan primjer je poslovni čovjek Ante Todorić i njegova bivša mega-firma „Agrokor“. Vještom kreditnom politikom, ili, možda, Todorićevim senzibilitetom, Rusi su postali skoro većinski vlasnici „Agrokora“, pri tome i najvećeg dijela plodne obradive zemlje u Baranji.

Osim Hrvata, Ante Todorića, veliku ulogu imao je i Hrvat, Željko Runje, rođak hrvatskog predsjednika Milanovića, koji je preko moćne firme „Rosnjeft“ čiji je bio dopredsjednik, utjecao na tržište naftom i planirao kupiti cijelu INU, a time hrvatsku proizvodnju plina i nafte staviti pod rusku supremaciju.

O manjim firmama da i ne govorim. Pogledajmo kolike su vile i viletine ruski tajkuni pokupovali na našoj obali! Koliko su građevinskog zemljišta kupili! Postojale su agencije specijalizirane za prodaju građevinskog zemljišta ruskim kupcima. Tu su ruske banke, kao npr. Sberbanka i ostale koje su uspješno isisavale hrvatski novčani kapital.

8.

Osmi oblik Putinove agresije je kibernetički rat. Da ne duljim, prije nekog vremena ruski su „hakeri“ blokirali rad KBC Rebro, ali i nekih drugih ustanova. Nije li to tek upozorenje o njihovim mogućnostima. Ovo je tek osam „nabacanih“ oblika ruske imperijalne politike prema našoj zemlji, a u sklopu, kako sam nedavno naglasio, trećeg svjetskog rata koji su započeli. Rat se danas ne vodi samo oružjem, bilo klasičnim, bilo atomskim. To mnogi zaboravljaju. Rat se vodi mnogo šire i suptilnije, uz pomoć umjetne inteligencije.

Đuro Vidmarović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.