Ne želim biti ravnodušan (III.)

Na žalost, „Trump-Putinov plan“ o Ukrajini (u prvoj verziji s ultimatumom Ukrajini) mogao je vrlo lagano postati posljednji čavao u lijesu koji se nekada zvao Povelja UN-a. U našem, 21. stoljeću obnovilo se zlo koje je 20. stoljeće dovelo do skore kataklizme: velikodržavne ambicije neodgovornih lidera koji su se nakon demokratskih izbora uspjeli nametnuti kao samodršci, ponovno kreću u osvajačke pohode, vrše agresiju na susjede i ugrožavaju svjetski mir. Gaze Povelju UN-a, traže novu podjelu svijeta po vlastitom nahođenju, oslanjaju se na nacionalizam, vojsku i policiju. Ponovo se aktualizira politička doktrina o velikim i malim narodima, o pravu jačih država na ugrožavanje slabijih, te odbacivanje prava svake države članice UN-a na teritorijalni integritet i nacionalni suverenitet. Etnocentrizam s agresivnim nakanama koje oblače u razne teorijske, historiografske, geopolitičke ili ekonomske ornate, ponovo harači našom planetom. Nekadašnje barbarsko „pravo jačega“ ili ius gladii – pravo mača, ponovo je na snazi. Velike sile kroz Vijeće sigurnosti, ali i na stotine drugih načina, zabacuju Povelju UN-a. Posljednji „Trump-Putinov“ plan monstruozan je primjer zabacivanja Povelje UN-a.

***

Imam dovoljno godina pa da pamtim kada su UN bio nemoćan i sam sebi kopao raku, ponavljajući povijesne zablude o čuvanju svjetskog mira zadovoljavanjem države-agresora.

Podsjećam:

1950.

Kineska invazija na Tibet, masovni vojni pohod oružanih snaga Narodne Republike Kine na susjednu samostalnu i nezavisnu državu Tibet, koji je započeo u jesen 1950. godine, a formalno završio u svibnju 1951. tibetansko-kineskim sporazumom u Pekingu, te postupnim kineskim zaposjedanjem cjelokupnog tibetanskog teritorija i njegovim pripajanjem Kini. Tibetanski vjerski i politički lider, Dalaj Lama, zajedno s Vladom države Tibet morao je u izbjeglištvo. Indija im je pružila gostoprimstvo.

1962.

Sjećam se kineske okupacije pograničnih krajeva na granici s Indijom. Od jeseni 1962. zaredali su se granični incidenti. Kineska vojska je 20. listopada 1962. godine pokrenula sinkronizirani napad na dvije bojišnice, koji je nakon četiri dana rezultirao zauzimanjem strateški važnog grada Tawanga na istočnom bojištu u indijskoj državi Arunachal Pradesh. Na zapadnoj, pak bojišnici, u Aksai Činu, Kinezi su također zauzeli 43 000 km2 teritorija. 14. studenog 1962., godine indijska je vojska pokušala izbaciti okupatora iz istočnog dijela spornih područja, što je rezultiralo pokretanjem masovnog kineskog napada u tom sektoru pod kojim su indijski položaji ostali "pregaženi", a snage oružanih snaga Kine zaustavile su napredovanje tek kad su stigle do podnožja Himalaja u dolini rijeke Brahmaputra. Do 21. studenog 1962., kineske su se snage jednostrano proglasile prekid vatre te se povukle s indijskog teritorija na istočnom dijelu bojišta, iza McMahonove linije, no ne i s novoosvojenih područja u Aksai Činu, koji su ostali pod njihovom okupacijom do današnjih dana.

1968.

Sjećam se vojne agresije SSSR-a u Mađarskoj i Čehoslovačkoj 1968. godine. Crvena armija je brutalno pregazila suverene države, a sovjetska vlast je naredila masovna uhićenja i pogubljenja rodoljubivih Mađara, Slovaka i Čeha, te bježanje domicilnog pučanstva u inozemstvo.

1973.

Sjećam se dugotrajne i krvave vojne intervencije SAD-a u nezavisnoj državi Vijetnam od 1955. do 1973. godine.

1974.

Sjećam se intervencije SSSR-a u Etiopiji, rušenja antifašističkog monarha Haile Selassiea 1974. godine. Pučisti su učinili kraj Salomonskoj dinastiji koja je vladala Etiopijom od 13. stoljeća. Uspostavili su krvavu diktaturu pod generalom Heile Mengustu Mariamom, školovanim i zavrbovanim u Moskvi, po činu bojnikom etiopske vojske i zapovjednikom komunističke pučističke veleizdajničke skupine Derg koja je cara svrgnula s prijestolja. Car je ubijen davljenjem po izravnoj Mengistuovoj zapovijedi. Za vrijeme vladavine ovog sovjetskog agenta, Etiopija je primala pomoć od Sovjetskog Saveza, Kube i Varšavskog pakta. U vrijeme njegovoga režima stradalo je od 500 tisuća do 2 milijuna političkih protivnika, što ima sve elemente genocida. Okrutan, možda i više nego drugi afrički diktatori Mobuti Sese Seko i Idi Amin. Padom komunizma u Etiopiji, pobjegao je u Zimbabve, pod okriljem drugog diktatora, Roberta Mugabea. Sud u etiopskom glavnom gradu Adis Abebi je 12. prosinca 2006., Mengistua Hailea Mariama i još 73 čelnika njegova bivšeg režima, proglasio krivim za genocid, te je u odsutnosti osuđen na smrt.

1974.

Sjećam se t.rske okupacije sjevernog Cipra, pokrenute 20. srpnja 1974. godine. Republika Cipar je nezavisna država i članica UN-a.

1975.

Sjećam se kubanske vojne intervencije u Angoli od 1975. do 1989. godine.

1976.

Sjećam se okupacije Saharske Arapske Demokratske Republike nakon proglašenja nezavisnosti, od susjednog Maroka. Saharska Arapska Demokratska Republika je nepriznata država s vladom u egzilu koju je osnovao saharski pobunjenički pokret Polisario 27. veljače 1976. godine. Ova vlada trenutno kontrolira oko 20% traženog teritorija koji odgovara bivšoj španjolskoj koloniji Zapadna Sahara. Ostatak je okupirala Kraljevina Maroko pod nazivom Južne pokrajine. Polisario ove marokanske pokrajine smatra okupiranim područjem, dok područje pod vlastitom kontrolom, koje se nalazi uz granicu s Mauritanijom, smatra slobodnom zonom. Maroko ovo područje pod upravom Polisarija smatra tampon područjem.

1981.

Sjećam se izraelske aneksije Golanske visoravni, dijela nezavisne države Sirije, članice UN-a. Dne 14. prosinca 1981.godine, tadašnji izraelski premijer Menachem Begin (bivši terorist) iznenada je sazvao svoju Vladu kako bi donijela Zakon o primjeni izraelskog zakona nad okupiranom Golanskom visoravni, što je značilo faktičku aneksiju. Begin je to, između ostalog, opravdao "ekstremnim stavom" sirijske vlade prema Izraelu. Istog dana, zakon je usvojen u Knesetu, izraelskom parlamentu, sa 63 glasa za i 21 protiv. S izraelskog stajališta, Golanska visoravan, koju je Izrael osvojio od Sirije u Šestodnevnom ratu 1967.godine, postala je dio izraelske države. To što je Sirija bila članica UN-a, čija Povelja garantira nepovrjedivost granica država-članica, Izrael nije zanimalo. Na djelu je bio ius gladii. Reakcije su uslijedile odmah: većina zemalja odbila je priznati aneksiju Izraela. Ujedinjeni narodi su donijeli Rezoluciju 497 u kojoj se navodi da je "odluka Izraela da provede svoje zakone, nadležnost i administraciju na okupiranoj sirijskoj Golanskoj visoravni ništavna i nevažeća i nema međunarodno pravni učinak". Izraelski premijer je, međutim, bio sasvim uvjeren u svoj potez: "Begin je, s ideološke točke gledišta, vjerovao u ono što zovemo 'Veliki Izrael'", izjavio je Dan Orbach, povjesničar na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu. On tu misli na ideju da sva područja "povijesne Palestine" trebaju pripasti Izraelu. "Pritom su neka područja bila važnija od drugih, a Golanska visoravan bila je važna iz strateških i sigurnosnih razloga." S visokog platoa Golanske visoravni pogled seže na Galilejsko more u sjevernom Izraelu, Libanon i daleko u Siriju. Sirijski glavni grad Damask našao se na puškometu izraelskom topništvu. Vidljivi tragovi prošlosti o tome svjedoče i danas: još uvijek žuti natpisi koji upozoravaju na minska polja vise na mnogim ogradama, a zahrđali tenkovi, stari sirijski vojni punktovi i oronule kuće podsjetnik su na ratne sukobe Izraela i Sirije. Sve sam to vidio vlastitim očima. Kao i židovska naselja koja se podižu na Golanu.

1982.

Sjećam se britanske okupacije Faklanda, dijela nezavisne Argentine i članice UN-a. Falklandski rat ili Malvinski rat Velike Britanije protiv Argentine koja je navedene otoke inkorporirala u svoj državni teritorij, trajao je od 19. ožujka do 14. lipnja 1982. godine, a završio je porazom Argentine.

1983.

Sjećam se invazije Sjedinjenih Američkih Država na Grenadu, poznata i pod šifrom Operacija Hitan bijes (engl.: Operation Urgent Fury), u jesen 1983. godine kada su američke trupe zauzele, malu otočnu državu i tako svrgnule prokubanski režim generala Hudsona u Grenadi

1990.

Sjećam se ruske okupacije petine nezavisne države Moldove. Moskva je 2. rujna 1990. godine jednostrano proglasila nezavisnost moldavijske pokrajine Transdnjistrije uz pomoć 14. sovjetske armije koja je spriječila legitimnu Vladu da navedenu pokrajinu stavi u ustavno-pravni poredak države. Od godine 1992. je na snazi primirje, a Vijeće Europe priznaje Pridnjestrovlje kao oblast "zamrznutog sukoba".

1992.-1993.

Sjećam se ruske okupacije Abhazije nakon rata vođenog 1992.-1993. godine, pokrajine nezavisne Gruzije, članice UN-a.

1993.

Sjećam se kada su trupe SAD intervenirale u Somaliji 1993. godine pokušavši uništiti otpor, odnosno vladavinu najistaknutijeg predvodnika somalske radikalne islamističke gerile, generala Mohameda Faraha Aidida. Međutim, poslije borbi tog i narednog dana, 3. i 4. listopada 1993. godine, uz brojne žrtve američki komandosi su za izvjesno vrijeme odustali, napustivši teritorij te zemlje.

2003.

Sjećam se masovne američke invazije na nezavisnu državu Irak 2003. godine, s katastrofalnim posljedicama za ovu zemlju.

2008.

Pamtim okupaciju druge gruzijske pokrajine, Južne Osetije, 26. kolovoza 2008. godine . Moskva je Južnu Osetiju pridružila svojoj pokrajini Sjevernoj Osetiji.

2010.

Sjećam se američke intervencije u zemljama tzv. arapskog proljeća 2010., sve redom nezavisnih zemalja i članica UN-a. Pri tome Libija je razrušena i više ne postoji kao jedinstvena država.

2014.

Sjećam se okupacije poluotoka Krima od strane Ruske Federacije, dijela nezavisne Ukrajine, članice UN-a. Ruska aneksija Krima odigrala se u ožujku 2014. kada su Autonomna Republika Krim i grad Sevastopolj, oboje međunarodno priznati kao dio ukrajinskog teritorija, „proglasili nezavisnost“ i ubrzo potom priključeni Ruskoj Federaciji Dana 21. ožujka 2014. Moskva je de facto upravljala teritorijem Krima kao dijelom federalnih subjekata Rusije – Republikom Krimom i federalnim gradom Sevastopoljem.

1990.-1998.

Dobro se sjećam intervencije JNA u Republici Hrvatskoj s ciljem uspostave srpske separatističke paradržave.

Na sve ove agresije, na sva ova kršenja Povelje UN-a, Vijeće sigurnosti nije znalo reagirati, a Opća skupština bila je nemoćna.

Đuro Vidmarović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.