Što bi danas pisali i kako bi reagirali Bruno Kreisky i Ephraim Kishon?

Prije 30 godina objavljena je knjiga Ephraima Kishona „Šalu na stranu“ Bez želje da bilo koga uvrijedim, (i ja još uvijek robujem kompleksu i strahu od nezamjeranja, jer ako im se zamjerimo, onda nas ne će voljeti, a nama je stalo do njihove ljubavi!) želim citirati nekoliko poučnih riječi velikog židovskog pisca Ephraima Kishona, iz knjige "Šalu na stranu", (Otokar Keršovani, Opatija,1995.) upućenih nekadašnjem austrijskom kancleru i socijalističkom prvaku, Bruni Kreiskome, inače ličnosti kojoj Austrijanci mogu podići spomenik u svakome selu.

"Godine 1975.,kad sam bio na vrhuncu popularnosti, Kreisky je poslao po mene zrakoplov da mu dođem u kancelarsku palaču u audijenciju. Bio sam tako jedini putnik 'Boeinga' kojim sam doletio u Beč. Prije nego što su me pripustili u svetište, upozorio me šef protokola da domaćina moram oslovljavati riječima 'gospodine kancelaru'.

Rekao sam mu da to nikako ne mogu jer bih time pogazio zakletvu koju smo obojica položili kao članovi viteškog reda. Mogu ga, na žalost, oslovljavati samo kao 'Bruno'.

Visoki je dužnosnik problijedio i zamolio me da to ne činim.

Napokon smo napravili kompromis, prema kojem ću govoriti kancelaru samo 'gospodine doktore'. Na taj smo način izbjegli međunarodni incident.

Sam je razgovor bio vrlo zabavan. Opširno smo razgovarali o cionizmu u koji on nije vjerovao, o socijalizmu, koji ja nisam prihvaćao, i o našem zajedničkom židovskom porijeklu, koje za njega nije ništa značilo.

Rekao mi je napola u šali a napola ozbiljno: "Ovaj mi je razgovor s vama, gospodine Kishon, bio vrlo zanimljiv, iako sam vas pozvao samo radi propagandnih razloga."

Je li to bio kompliment. Shvatio sam te njegove riječi kao sarkastičnu primjedbu od one vrste koju cijenim. Mislim da smo tako lijepo razgovarali i zato što obojica pripadamo istom kulturnom krugu, bivšoj Austro-Ugarskoj Monarhiji. Međutim, već sam tada uočio koliko je taj nadareni čovjek razapet u sebi, što je postalo osobito vidljivo kad je u Izrael došla na vlast nacionalistička stranka Likud.

Tada je Kreisky grdio Izrael na pasja kola, što je doista sebi mogao dopustiti samo Židov koji pošto-poto želi zanijekati svoje židovstvo. Predsjednika Menachema Begina okrstio je 'kramarom', a izraelskim se vojnicima narugao glupom primjedbom da nije teško biti dobar vojnik jer 'najposlije, svak zna ubijati'.

Časopis Spiegel zlurado je pratio tu borbu židovskih pjetlića, pa me zamolio za moje osobno mišljenje. Tada sam uputio Kreiskome otvoreno pismo, koje sam započeo konstatacijom da su nekoliko mojih najboljih prijatelja kancelari i nastavio ovako: "Bruno, ti sanjaš kako će te jedna plavokosa vila poljubiti u čelo i šapnuti ti da više nisi Židov nego čistokrvni socijalist. Ali, dragi moj Bruno, i za plavokose vile ti jesi i ostaješ jedan od naših. Dakako da smo se nakon toga razišli. Osobno bio sam više razočaran nego srdit."

Ovaj članak nije samo polemika, već i stanovito poučavanje naših zelenih i crvenih sunarodnjaka, zbog čega se u njemu krije velika nada da bi oni koji imaju uši mogli čuti. Pisac ovih redaka to iskreno želi, jer mu asimilacija gradišćanskih Hrvata stoji u grudima kao gruda leda.

Što bi danas pisali i kako bi reagirali Bruno Kreisky i Ephraim Kishon?

Đuro Vidmarović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.