Dani kulture općine Ilinden

Na poziv gradonačelnika općine Ilinden u Skopju, gospodina Aleksandra Georgievskog, imao sam čast 14-16. svibnja 2025. godine sudjelovati u ovogodišnjim Danima kulture općine Ilinden (,,Денови на културата во општина Илинден 2025”) koji se održavaju već 26 godina. Riječ je o velikoj općini sa 17.000 stanovnika u čiji teritorij ulazi i Međunarodna zračna luka Skopje. Poziv sam dobio kao suradnik općine Rešetari u Slavoniji s kojom općina Ilinden ima višegodišnje prijateljske veze.

Naravno, moje sudjelovanje bilo je vezano uz predstavljanje pjesničke zbirke „Pronicanje tišine“ (Naklada Bošković), Split, 2025. godine. Autorica je makedonsko- hrvatska književnica koja uspješno stvara svoja djela na hrvatskome i na makedonskom jeziku. U sklopu Dana kulture općine Ilinden održavaju se i međunarodni književni susreti. Cijela manifestacija je multikulturalna, tako da su osimknjiževnika nastupili folklorni ansambli, učenici-predstavnici glazbenih škola, učenici škola koje njeguju balet i suvremeni ples, istaknuti operni pjevači, a u prizemlju Doma kulture priređena je izložba jedne mlade akademske slikarice. Osobno sam nastupao kao predstavnik Rešetaračkih književnih susreta, kao član Upravnog odbora Matice hrvatskih iseljenika, ali prije svega kao recenzent zbirke Ljerke Toth-Naumove.

Autor govori na Danima kulture općine Ilinden

Općina Rešetari zaslužuje posebnu pozornost kao hrvatska lokalna samoupravna zajednica koja daje veliku pozornost kulturnom i književnom stvaralaštvu. U tome su postigli i međunarodne uspjehe među kojima je i službeno potpisana bratska suradnja s općinom Ilinden. U Rešetarima se susreću pjesnici iz hrvatske dijaspore, te lokalne pretežito slavonske pjesničke individualnosti. U sklopu književno literarnog društva vrlo je djelatna i slikarska sekcija koja već 30 godina razvija amatersko slikarstvo i organizira izložbe širom Europe u zemljama u kojima žive Hrvati.

Ljerka Toth-Naumova na predstavljanju svoje knjige „Pronicanje tišine“

Glede Ilindena i Rešetara zaslužna za međusobno povezivanje dviju općina je književnica i znanstvenica Ljerka Toth Naumova. Ona je rođena u Daruvaru i još se kao studentica udajom preselila u Skopje. U toj novoj jezičnoj sredini vrlo brzo je učinila napor rijetko uspješan, savladavši jezik domicilne sredine na književnoj razini. Nakon što je počela objavljivati pjesme na makedonskom jeziku, vodeći književnici ove zemlje izabrali su ju u Društvo makedonskih književnika. Prije 20 godina zahvaljujući Rešetaračkim književnim susretima gospođa Toth-Naumova se predstavila hrvatskoj književnoj javnosti i ubrzo bila izabrana u članstvo Društva hrvatskih književnika.

U vrlo funkcionalnom domu kulture Općine Ilinden na svečan način je predstavljena njena najnovija knjiga „Pronicanje tišine“. Ja sam zamoljen predstaviti ovo djelo. Na žalost, nakladnik Zoran Bošković zbog teškog zdravstvenog stanja nije mogao doći u Skopje. U ovoj lijepoj dvorani okupili su se mnogi makedonski pjesnici, ravnatelji osnovnih i srednjih škola te nastavnici materinskog jezika. U ime veleposlanstva RH u Skopju promociji je nazočio vojni ataše Stjepan Domjančić, a u ime zajednice Hrvata u Makedoniji, Ogranak Skopje, gospodin Nemet Nenad. Sa zadovoljstvom sam predstavio Ljerku Toth Naumovu kao književnicu s dvije domovine. Ona pripada kao književnica i Hrvatskoj i Makedoniji. U ovom trenutku jedina je od autora Hrvata iz dijaspore ostvarila takav status. Njezina poezija pripada modernističkom poetskom diskursu, najbližem poetici pokojnog Danijela Dragojevića.

Svečano predstavljanje zbirke „Pronicanje tišine“

U ovoj posljednjoj knjizi, kao i prethodnima, pjesnikinja kroz moderni poetski diskurs iskazuje raspolovljenost lirskog subjekta između Domovine u kojoj je rođena i Domovine u kojoj živi. Jednako ih voli, ali je i jednako od njih udaljena. To je stanje neprestane emocionalne napetosti i stalnih dilema. S jedne strane lirski subjekt želi povratak u materinsku sredinu koja postepeno gubi realnu podlogu i postaje velika čežnja, pa i vapaj za pripadanjem. S druge strane lirski subjekt je svjestan zahvalnosti koji duguje domicilnoj sredini u kojoj je ostvario književnu i profesionalnu afirmaciju, stvorio obitelj i dočekao mirovinu. Ovo dvojstvo čini poeziju Ljerke Toth-Naumove gotovo neponovljivom jer proizlazi iz njezinog životnog iskustva. Kako se nalazi u godinama koje zahtijevaju sumiranje prijeđenog puta, ona je najavila kraj književne karijere odnosno nemogućnost savladavanja svih napora koji su potrebni da bi se,objavila knjiga stihova. To nas je sve rastužilo, premda je objektivna situacija neumoljiva jer smo svjesni da sve što je lijepo mora jednom završiti. Bio sam sretan zbog publike koja je nazočila promociji Ljerkine knjige i zbog poštovanja koje su govornici iskazali prema pjesnikinji kao hrvatskoj i makedonskoj književnici. Priznajem, pomalo mi je bilo neugodno zbog činjenice da mi u Hrvatskoj nismo pridonijeli njezinoj afirmaciji toliko koliko je to učinila makedonska sredina. To je problem i našeg agramocentrizma i pomanjkanja svijesti o važnosti književnih rubova, o čemu je često pisao Tomislav Žigmanov. Gospođa Naumova je daleko od Zagreba i ne može sudjelovati u društvenom, kulturnom i književnom životu svoga matičnog naroda, što ju objektivno udaljava od matične književne sredine.

Ljerka Toth Naumova: Pronicanje tišine, Split, 2025.

Drugi dan Ilindenskih književnih susreta obilježili su nastupi istaknutih pjesnika iz Makedonije i okolice, među kojima se našla i moja malenkost, kao znak zahvalnosti za pomoć koju sam učinio makedonskim kolegama u Rešetarima. Makedonija ima razvijenu književnost, poglavito poeziju, a zainteresirana je i za književne veze s Hrvatskom. Upoznao sam pjesnika i nakladnika koji je objavio izbor iz pjesničkog opusa 30 hrvatskih pjesnikinja te zbirke pjesama Dijane Burazer kao i Ružice Cindori. Ove veze treba obnoviti i vratiti se na pozicije koje je nekada u odnosnu na makedonsku književnost imao pokojni akademik Ante Stamać.

Književnici, sudionici Ilindenskih dana kulture 2025. s dobivenim zahvalnicama. U sredini je Gradonačelnik Aleksandar Georgievski

Kao ukras književnim susretima bio je nastup dvoje opernih umjetnika: tenora Nikole Stojčeskog i sopranistice Biljane Josifove.

Sa zadovoljstvom sam mogao spominjati ime našeg velikog glazbenika Lovre pl. Matačića koji je nakon Drugog svjetskog rata od komunista bio osuđen na smrt, zatim pomilovan, a onda po kazni dekretiran u Skopje. Međutim, on je tamo pokazao snagu svoje kreativnosti. Utemeljio je makedonsku operu. Uz njega spominjao sam i zaslužnog filozofa Vuka Pavlovića koji je na isti način bio dekretiran u Makedoniju, zatim Stjepana Antoljaka koji je utemeljio makedonsku medijavelistiku. O sudjelovanju hrvatskih ljudi u kulturnoj i znanstvenoj povijesti Makedonije trebalo bi održati posebno predavanje.

Prilika je u ovom izvješću spomenuti i obnovljeno Skopje. Grad je u novom sjaju. Većinom su sanirane štete od potresa. Ono na što mnogi skreću pozornost je velebni spomenik Aleksandru Makedonskom podignut u samom središtu grada. Na mene je to umjetničko djelo ostavilo dobar dojam. Grci nemaju pravo samo za sebe svojatati ovu povijesnu ličnost. Dio slavenskih rodova naselio se u Vi. i VII. stoljeću na područje antičke Makedonije. Njihova su imena u povijesnoj znanosti poznata. Zbog strateške važnosti za bizantski imperij niti jedno od tih slavenskih rodova, odnosno plemena, nije uspjelo ujediniti sve sunarodnjaka i nametnuti im svoje ime. To nije uspjelo ni Slavenima u današnjim državama Sloveniji i Slovačkoj. Preostalo im je preuzeti zemljopisni naziv zemlje u koju su se doselili kao svoj etnonim. Etnogeneza je u južnom Balkanu vrlo vruća tema. Međutim, povijesna je istina da pridošli Slaveni nisu istrijebili zatečene antičke Makedonce, što znači da su se s njima tijekom vremena sjedinili. Antički Makedonci su doseljenim Slavenima nametnuli etnonim, a Slaveni njima jezik i dio kulturne baštine. Tako je nastala nova etnička simbioza koja za neke i danas problem. Kod Bugara je bilo obratno: oni su sačuvali etnonim, ali su izgubili materinski jezik, prihvaćajući jezik Slavena s kojima su stupili u kovivenciju.

Zahvaljujući političkim igrama Vlada u Ateni je uspjela zabraniti Makedoncima da spomeniku Aleksandru Makedonskom dadu izvorno ime. Kao da je ovaj osvajač samo njihov. On pripada svim narodima koje je osvojio i pokorio, a posebno Egipćanima koji su ga okrunili kao faraona i dali mu status božanstva. Osim Aleksandra uži centar Skopja krcat je spomenicima gotovo svim svojim makedonskim povijesnim ličnostima. Narod koji njeguje svoju povijest neće ju trebati ponoviti, a narod koji poštuje svoje književnike ima budućnost. U tom kontekstu makedonska prijestolnica ostala mi je u vrlo dobrom sjećanju.

Moste preko Vardara ukrašen skulpturama povijesnih ličnosti

Posebno me se dojmio spomenik svetoj Terezi Kalkutskoj čiji je obiteljski dom u Skopju pretvoren u Memorijalni centar Majke Tereze. Rado ističem činjenicu kako je ova velika svetica imala i državljanstvo Republike Hrvatske. Putovnicu RH uručio joj je osobno tadašnji naš veleposlanik u Indiji, akademik Drago Štambuk.

Vrlo dojmljiv spomenik caru Justinijanu

On novih arhitektonskih zdanja izuzetan dojam ostavlja Židovski kulturni i memorijalni centar. Na žalost Hrvatska narodna zajednica u Makedoniji je u stanovitoj tranziciji. Obaviješten sam kako je u tijeku stvaranje Hrvatske manjinske narodne stranke u Makedoniji, po uzoru na Hrvate u Crnoj Gori. To je dobra ideja. I zanimljiva obzirom da je riječ o neautohtonoj nacionalnoj manjini.

Spomen kuća Svete Majke Tereze Kalkutske

Budući da najvjerojatnije više nikada neću putovati u Makedoniju, preporučujem svim kolegama po peru, ali i novinarima, privrednicima i političarima u Hrvatskoj otići onamo, upoznati ovaj narod koji se bori s velikim poteškoćama bez imalo pomoći susjeda, naroda koji je na vjetrometini povijesnih zbivanja opstao, stvorio svoj književni jezik, razvio vlastitu književnost i izgradio snažnu nacionalnu i državotvornu svijest.

Đuro Vidmarović