20. Novinarsko-knjževnički susret „Grad – to ste Vi“ 

Na poziv Gradske knjižnice Vukovar i Ogranka DHK slavonsko-baranjsko-srijemskog održan je 20. NOVINARSKO – KNJIŽEVNIČKI SUSRET „GRAD – TO STE VI“ posvećen pokojnome Siniši Glavaševiću.

Uz navedene, kao organizator naveden je Grad Vukovar i Vukovarska županija.

U programu su sudjelovali:

Vlasta Markasović, književnica iz Vinkovaca
Đuro Vidmarović, književnik iz Zagreba
Stjepan Šešelj, književnik iz Zagreba i Opuzena
Tanja Belobrajdić, književnica iz Vukovara
Milan Paun, ugledni novinar iz Vukovara

S lijeva na desno: Đuro Vidmarović, Tanja Belobrajdić, Milan Paun, Vlasta Markasović i Stjepan Šešelj

Prije nastupa književnika i novinara lijepe pozdravne riječi uputili su nam predstavnici Županije, Grada Vukovara, Gradske knjižnice i Radio-Vukovara.

Oduševila me činjenica što su sve to bile mlade osobe. Neke od njih tek oko 30 godina. Ovo je za mene bio znak nade da Vukovar ima budućnost jer ona počiva na mladima.

Program je bio vrlo dobro koncipiran tako da je između nastupa gostiju pušten glas, odnosno snimak s radio izvješćima Siniše Glavaševića. Bio sam potresen ponovno slušajući njegova izvješća jer me to podsjećalo na godinu tragedije Vukovara. Tada sam redovito slušao izvješća Siniše Glavaševića, ali i pokojne dr. Vesne Bosanac. Osobno sam upozorio kako Siniša Glavašević u sačuvanim radio obraćanjima više govori kao književnik, nego kao novinar. Struktura njegovih rečenica, vokabular, sintagme, a da ne govorim o emocionalnoj napetosti, imaju literarnu vrijednost. Užasno je i spomenuti da je ovaj mladi i talentirani književnik stravično ubijen na Ovčari. Zločincima iz Srbije to se mora oprostiti, ali nikada se ne može zaboraviti. Slušajući ponovno Sinišu prisjetio sam se mladog ratnika Nicoliera, čiju sam skulpturu od bijelog kamena vidio u središtu Vukovara. I tog Francuza koji se pojavio u Hrvatskoj kao dobri anđeo i priključio njezinim braniteljima u postrojbi HOS-a, četnici su zarobili i mučki ubili. Neponovljiva veličina ovog dječaka nalazi se u njegovim posljednjim riječima koje je zabilježila francuska televizija kada je na prijedlog novinara da se s njima vrati u Francusku, odgovorio kako će sa svojim suborcima dijeliti zlo i dobro i odbio je vratiti se, a to je mogao bez velikih problema. Žalosna je činjenica što je ovaj heroj iz Francuske nakon završetka rata bio službeno izgubljen. Naime, nije bio zapisan niti u evidenciji vojnika HOS-a niti u evidenciji dragovoljaca Domovinskog rata. Otkrila ga je tek 2012. godine književnica Nevenka Nekić i napisala o njemu potresno djelo „Jean ili miris smrti“.

I ne samo da je napisala knjigu, već je uz pomoć pokojnog veleposlanika Livljanića pronašla adresu mladićeve majke, stupila s njom u kontakt, uspjela isposlovati njezin dolazak u Hrvatsku, potom prijam kod predsjednika Josipovića, ali i povratak Nicoliera u hrvatsku povijest.

Svi kolege i kolegice s kojima sam nastupao u Vukovaru bili su, kako se kaže, na visini zadatka. Izabrali su svoje radove posvećene Vukovaru i čitali mirno i dostojanstveno. Publika nas je sve primila s odobravanjem i to mi je najveća nagrada za put do Vukovara koji je bio naporan zbog kiše i snijega koji nas je pratio u povratku.

Na žalost, nisam primijetio niti jednoga snimatelja HRT-a koji bi ovjekovječio ovu književnu i kulturnu manifestaciju. Ne zbog mene osobno (ja sam najmanje važan), već zbog Siniše Glavaševića kojemu smo svojim literarnim uradcima iskazali svoje dostojanstveno poštovanje.

Pjesma koju sam pročitao u Vukovaru (iz zbirke „Horus u krletci“ ),

UKRAJINSKOM PJESNIKU
BORISU ILIČU OLIJNIKU NAKON ŠTO
JE UVRIJEDIO MOJU ZEMLJU

I.

Krvava hrvatska scena:
Drama Vukovara.
Kolona smrti bez kraja.
Ah, režiser ima dara.

Kamera snima oči bez sjaja,
Lice srušenog grada.

Kolona preživjelih Hrvata puzi
I krvav zapis piše.
Pobjednik novu kartu riše,
Dok njegov dželat
U plodnu ravnicu poslan,
Premoren krvlju diše.

Pobjednik na usta vojnika crnih
Vječitu poruku šalje:
“Slobodane, šalji nam salate,
Bit’ će mesa, bit’ će mesa,
Klat’ ćemo Hrvate”.
Pjesmom crnom punom povijesne jeke.

Nad gradom mrtvim urla složni gnjev:
«Smrt ustašama! Smrt i samo smrt!
Ovo je naša zemlja, Srbija Sveta!
Ne žali mlado ni staro!
Svi su jednako krivi!
Tjeraj bandu, tu stoku od naroda,
U gnjile jame
Gdje zakapamo uginulu živinu!

Zatrti treba svaki znak,
Svaki spomenik i križ.
Novi će niknuti grad
Ko Srbin lijep i mlad!
Na ponos sviju Srba,
Na slavu našeg grba!»

II.

Kolona umornih žena.
Majke Vukovara.
Krvava hrvatska scena
Zaklanog Vukovara.

Pogled pun nade, a potom plač
Pred dvorom moćnog diplomata.
U dvoru susret, dijalog, trač
Iza zaključanih vrata.

Majke traže sinove
I slike nose nijeme.
Diplomati kroje planove
Za nove svjetske mijene.

III.

Jame je crne prekrila trava.
Pored krvavoga drača,
Novo raste cvijeće

Matere dalje na Zidu plača
Svijeće pale protiv zaborava.

IV.

Sloboda raste iz mlade krvi,
Poštovani ukrajinski druže.
Kada to kažem, nisam prvi
Koji oplakuje ruže.

Znadem da vrijedne stihove pišeš
I u nacionalne rime ih slažeš,
Da slavenska proljeća rišeš
I zime pravoslavne.

Zbog toga dođi u Dubrovnik
- Kolijevku Slave
Od naše Dubrave!
U dom Džora, Marina i Dživa,
Prelijepe Cvijete, Vlaha i Iva.

Na hridi pučine plave,
Gnijezdo je Uma i Ljepote.

V.

Pozdravi drevni jarbol
na kojem stijeg
vije
L i b e r t a s,
gdje bol
ne traži bijeg,
gdje je
Sloboda spas.

Bijesan pas
kao Crna Kob
u gluhu dob
otrovna slina
i paučina
preplavi mire
i Stradun lijep.
Dok Svijet bijaše slijep,
sapet u svoje ružne snove,
krvave plamenove
pao bi Grad
u smrad i jad,

Da nije Slobode i Zore,
Da se ne ljubi more,
Da se ne voli stari brod,
Na smrt osuđen
Vlastit rod.

VI.

Bez mržnje u srcu,
ponizno,
sa crnim šeširom u ruci,
pokloni se hrvatskoj muci!
Pogledaj kao ukrajinski brat
kako je bezdušno ranjen grad.
I kaži zašto srpski rod
rodi Crni plod?

Bio je ovdje, uz crven sag,
bratski dočekan kao brat,
a on u noćni sat,
kao tat,
započe strašan rat.

Vidiš li krvav trag?

Ponoćni krik
I Crni Lik
Pamti Dubrovnik.
Ista je Crna Stvar
Slomila Vukovar.

VII.

Sjeti se vječne “Zapovidi”
I svega što kaza Besmrtni
Kao zavjet svojoj zemlji.

Sjeti se “Vitra z Ukrajini”
Prometeja i Savla.
Sjeti se Kaline iz Dračeve duše,
Jer hladni vjetar i dalje
Ukrajinom puše
I tjera ljigaste magle
Od Kijiva do Kaniva,
Od Krima do Karpata.

Pjesniče crvenih daljina
Nama su potrebna nova vrata,
Vrata od zlata
Sa Hramom na trijemu.
U vjetru koji uporno puše,
čuje se i druga Zapovid:
“čuvajte Sobor svoje duše!”

Tvoj subrat po peru
i zelenoj čoji,
potomak Bilih Horvata
Koji su prošli kroz
“Zlatna vrata.”

Đuro Vidmarović

Kijev, 9. ožujka 1996.

I ovom prilikom izražavam zahvalnost dr. sc. Mirku Ćuriću koji me je pozvao na ovu književnu tribinu, kao i ravnateljici Gradske knjižnice Vukovar na ukazanoj gostoljubivosti.

Đuro Vidmarović