Predstavljanje knjige „Djetinjstvo koje traje – lutkarenje, grad i mi“

DJETINJSTVO KOJE TRAJE – LUTKARENJE, GRAD I MI (70 GODINA LUTKARSKOGA KAZALIŠTA MOSTAR). Autori tekstova: Jaroslaw Antoniuk, Antonija Bogner – Šaban, Ivo Brešan, Boris Čakširan, Gradimir Gojer, Nevenka Herceg, Darko Juka, Mario Kordić, Livija Kroflin, Tamara Kučinović, Edi Majaron, Tibor Oreč, Luko Paljetak, Ivan Vukoja, „Lutkarsko kazalište Mostar“, Mostar, 2022.

Lutkarenje11

U Kulturnom centru Travno predstavljena je krajem 2023. godine knjiga koju po mnogo čemu možemo smatrati povijesnim dokumentom, ali i svjedokom duhovnosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Riječ je o dvojezičnom izdanju grupe autora o 70 godina Lutkarskog kazališta u Mostaru pod naslovom „Djetinjstvo koje traje – lutkarenje, grad i mi“. Knjiga je objavljena dvojezično na hrvatskome i engleskome jeziku što joj daje posebno značenje, jer je lutkarska umjetnost internacionalna i kod svih naroda i kultura prepoznatljiva i prihvatljiva. Lutkarsko kazalište u Mostaru je svojevrsno kulturološko čudo jer se održalo tijekom sedam desetljeća u uvjetima društvenog i političkog života koji su bili za njega vrlo komplicirani.

Lutkarenje2

Sa predstavljanje knjige u KUC-u Travno, Zagreb

Ovo monumentalno djelo obogaćeno je s mnogo fotodokumentarne građe koja svjedoči o kontinuitetu rada i društvenoj dimenziji ovoga kazališta.

Kao što i priliči, uvod knjizi napisao je akademik Luko Paljetak kao pjesmu koju je posvetio upravo mostarskim lutkarima i ansamblu Lutkarskog kazališta Mostar, „u čast njihovoj hrabrosti, predanosti i potpunoj posvećenosti časnomu lutkarskome pozivu i čuvanju dječjih osmjeha i u najtežim danima Domovinskog rata i neprijateljskog razaranja njihova Mostara pa i njihova lutkarskog doma“. Pjesma nosi naslov „Pjesma putujućih lutkara“. U pjesmi prve dvije kitice glase:

Mi smo glumci sjajnog kova,
lutkari smo, znaju nas,
ostali smo bez svog krova,
putujemo sad zbog vas.
Naše lutke znaju svašta,
pjevat, plesat čitav dan,
beskrajna je u njih mašta,
i čarobna kao san.

Prvi prilog u ovom zborniku napisao je Tibor Oreč, ravnatelj Lutkarskoga kazališta Mostar, pod naslovom: „Zvijezda sjajnoga mostarskoga neba“. Ravnatelj se prisjetio davne 1952. godine, „kada je po prvi put potezanjem konca kontrolnika, lutka marioneta napravila svoj prvi korak u novoosnovanomu mostarskom kazalištu lutaka, ispostavilo se kako je napravila svoj prvi korak na putu za beskraj“. Ravnatelj iskreno ističe kako tada „ni najveći sanjari i zanesenjaci koji su glumili i animirali lutke nisu mogli biti svjesni grandioznosti puta kojim su krenuli“. Bila je to prva predstava „Snjeguljica i sedam patuljaka“. U nastavku Oreč ističe povijesnu istinu: „Taj put bio je ispunjen svakojakim okrutnim i surovim nedaćama, ali, kako to često biva, kultura, umjetnost, čista ljubav i entuzijazam kultivirali su ga i iza je ostalo ono nešto najljepše – dječji osmjesi i srca puna nade, kreativnosti i ljubavi. (…) Upravo je to izazov današnjeg društva. Zato je naša uloga u tome društvu vječna te, samim time, ostala jednako korisna i potrebna“.

Ravnatelj na kraju zaključuje iznoseći činjenicu s kojom se moramo složiti: „Svjesni smo svoje velike odgovornosti u društvu. … Danas Lutkarsko kazalište Mostar ima plodonosan spoj iskusnih i mladih lutkara punih entuzijazma, htijenja i predanosti. … Nastavljamo bajku koja traje već 70 godina i, kao pravi zanesenjaci i zaljubljenici u svoj poziv, težimo i gledamo u zvjezdano nebo, nebo na kojemu je jedna od onih sjajnih zvijezda ponad našega grada upravo Lutkarsko kazalište Mostar“.

Sljedeći prilog u zborniku napisao je gradonačelnik Mostara Mario Kordić, davši svome tekstu snažan naslov: „Utvrda koja pokazuje da je moguće biti predan čistoj emociji“. U svome tekstu gradonačelnik ističe: „Ti ljudi su trajnu ljubav djece i igračke, djece i lutke, stavili na prvo mjesto na ljestvici vrijednosti. Oni su tu lutku iskoristili kako bi naše najmlađe naučili svim onim idealima i vrijednostima koje će im kroz život biti zvijezdom vodiljom, na njihovu putu izrastanja u odgovorne, vrijedne i moralne ljude, naše sugrađane s kojima će Grad nastaviti rasti u svoje i naše bolje sutra“.

Predsjednik Vlade Hercegovačko – neretvanske županije, Nevenko Herceg, objavio je u zborniku svoj prigodni prilog pod naslovom „Kazalište vrijedno našega divljenja“. On ističe: „Lutkarsko kazalište Mostar baštini umjetničku trajnost dugu 70 godina, s prvom predstavom odigranom još davne 1952. godine. Riječ je o jednoj izvanrednoj kulturnoj ustanovi koju odlikuju uporan i neumoran rad, snažan entuzijazam, osvjedočena ljubav prema lutkarstvu i našim najmlađima, na koncu i neodoljiva karizma. Zato ih jest tako lako zavoljeti i voljeti“, s pravom zaključuje predsjednik Vlade ove Županije.

Mladi znanstvenik i književnik Darko Juka priložio je ozbiljan esej pod naslovom: „Povijest Lutkarskoga kazališta Mostar“. On već na početku ulazi u bit problema: „Jezik, kultura i umjetnost sržni su dio čovjekova i ukupnoga nacionalnoga identiteta, uljudbe cjelokupne društvene zajednice. Kada su okolnosti povoljne za rast i razvitak, nježni su dodiri života, ugodni plamen koji prožima, krijepi, prosvjećuje i oplemenjuje, uzdižući društvo višim razinama duhovnosti i otvorenosti na putu dosezanja plemenite mudrosti“. U nastavku autor ističe: „Lutkarske su predstave u Mostaru ponikle upravo tih 1870.-ih, a zanimljivo je da su prve postavile srednjoeuropske, hrvatske, vojvođanske i istočnjačke putujuće izvođačke skupine. Prema sačuvanim podacima, putujuće tursko kazalište sjenki Karađoz jedno je od prvih koje je ostavilo trag na području Humske zemlje koja je otpočetka srcem prigrlila lutkarsku umjetnost.

Između dva svjetska rata u Mostaru se kao lutkarski umjetnik spominje Miroslav Didek. Pored njega autor navodi i lutkarsku amatersku scenu kojom je rukovodio Đorđe Bovan (1895.–1979.) kao redatelj i glumac. Drugi je svjetski rat prekinuo rad te amaterske scene, a cjelokupna im je oprema uništena u ratnom vihoru“.

Darko Juka nastavlja: „Godine 1949. Narodno je vijeće Grada Mostara prihvatilo poticaj Safeta Ćišića za osnivanje profesionalnog lutkarskog kazališta koje je, Odlukom Vijeća, osnovano 29. svibnja 1952. kao Gradsko pozorište lutaka za čijeg je upravitelja imenovan upravo Đorđe Bovan“. Odlukom mostarskih vlasti i Židovske općine gradska Sinagoga je obnovljena i prilagođena za rad mladoga kazališta. Darko Juka vrlo pomno donosi popis ravnatelja ovoga kazališta. Zanimljivo je kako mostarsko Lutkarsko kazalište razvija od početka i međunarodnu suradnju. Poglavito je intenzivna suradnja i s kolegama iz Slovenije, pri čemu se ističu zasluge velikoga književnika Luke Paljetka. Darko Juka s ponosom ističe kako su „mostarski lutkari potvrdili izvanrednu sposobnost i za najsloženije lutkarske pothvate, i za najzahtjevnija redateljska traženja, tankoćutno ponirući u svaku priču, svaki lik, svako posuđivanje duše lutki i oživljavanje scene oko nje“. Zbog toga je i došlo do uspješne međunarodne afirmacije ovoga kazališta.

Mostarski lutkari nisu napustili svoju umjetnost ni tijekom Domovinskog rata. Od travnja 1992. godine Mostar je bio izložen nesmiljenoj srpsko-crnogorskoj agresiji i gotovo u potpunom okruženju. Trpio je svakodnevna granatiranja. Juka o tome piše: „Zgrade je gutao plamen, smrt je preuzela ulice, mostovi su zaronili u dubinu Neretve… Razarana su zdanja, među njima i kazališni dom… Mračne su to bile godine u kojima je zamrlo gotovo svako svjetlo, ali ne i ono u srcima mostarskih lutkara. Plamen života se stišao, ali nije zgasnuo!

Povijesnog 18. prosinca 1992. godine, Viši sud Mostar donosi pravomoćno rješenje kojim je Pozorište lutaka u Mostaru preimenovano u Lutkarsko kazalište Mostar, s Edinom Ljubovićem kao ovlaštenom osobom za zastupanje pravnih interesa ustanove“. Slijedi podatak koji doista fascinira s obzirom na ovo ratno vrijeme. Juka o tome svjedoči: „I ne čekajući na službena sudska rješenja, mostarski lutkari prkosno odgovaraju razaračkoj snazi rata i, već polovicom 1992. organiziraju se i kreću za raseljenim mališanima odnosno na turneju Hercegovinom i hrvatskim priobalnim gradovima, nazvanu Putovima izbjegle i prognane djece. Igrali su po trgovinama, hotelima, izbjegličkim kampovima, vrtićima i školama. (…) Preostali, prkoseći neumoljivoj stvarnosti i izravnoj životnoj ugrozi posjećuju ranjenu djecu po bolnicama, uveseljavaju ih po skloništima, igrajući pod općim i zračnim uzbunama“.

Lutkarenje32

Darko Juka

Darko Juka svjedoči o vrlo važnoj činjenici u svezi ovog kazališta, a koja se odnosi na službeni jezik. U tome trenutku kada se konstituiraju tri etnosa kao posebni entiteti, a Mostar je poprištem sukoba, ova je odlukabila vrlo dalekosežna. „Hrvatski je jezik uveden kao službeni jezik kazališta, a na Badnjak 1992. nastaje i prva ratna premijera Božićna priča, u režiji Petra Šurkalovića, zanesenjaka koji je, preuzevši odgovornost upravljanja ustanovom u najtežim mogućim vremenima, godinama ostao pronicljivim motorom pokretačem rada i opstanka Lutkarskog kazališta Mostar i čvrstom okosnicom čija je neponovljiva karizma okupljala cjelokupan krug srčanih glumaca i svih drugih zaposlenika ovoga i danas jedinoga lutkarskog kazališta u BiH koje predstave izvodi na hrvatskomu književnomu jeziku“.

Vrlo je simpatično što Darko Juka u kontekst svoga rada stavlja i lutke. Naime bez njih ovakvo kazalište ne bi moglo postojati, a rat je i njih ugrožavao. „Lutke su sve izdržale. Lutke će sve izdržati. Lutke sve podnose, pogotovo u doba visokih drama vremena – riječi su akademika Luke Paljetka iz njegova teksta Pohvala lutki (2007.)“.

Vrijedno je istaći kako je akademik Luko Paljetak pomogao Lutkarskom kazalištu Mostar u teškim ratnim danima. „Upravo je on autorom i režiserom, svjedoči D. Juka, čuvene ratne premijere Lutkarskog kazališta Mostar iz 1993. godine Grajko i Čupavko koja je, uz ovacije lutkarima – beskućnicima i mostarskim ratnicima duha, 21. kolovoza te godine izvedena u Kazališta Marina Držića, u sklopu 44. Dubrovačkih ljetnih igara u također ratom ranjenomu Dubrovniku“. Treba s ushićenjem naglasiti kako je Mostarsko lutkarsko kazalište od 1992. do 1995. odigralo 418 predstava u 160 gradova i naselja s 2 premijere i 2 obnovljena komada.

Nakon završetka rata, zbog složenih političkih prilika, mostarski su lutkari tek 2002. dobili od Gradskog poglavarstva Mostara prostor ranije Alternativne scene na Trgu hrvatskih velikana, koji je preuređen u reprezentativnu suvremenu dvoranu. U toj dvorani, koja sada djeluje u politički novim uvjetima, godine 2011. odigrana je premijera predstave Vragov most, kao prilog 50. obljetnici rada Petra Šurkalovića.

Darko Juka u svome nadahnutom i podacima bogatom eseju piše: „Upravo se u kazalištu oblikuje duša javnosti - poručuje Victor Hugo u svojem djelu William Shakespeare (1864.), a Luko Paljetak u svome tekstu O lutki kao o čovjeku (2007.) piše sljedeće: Lutka je također gospodar nemogućega i to je njezina najveća mogućnost, mogućnost opstanka u ovom zajedničkom nam svijetu. Lutkari Lutkarskog kazališta Mostar opstali su, stvaraju i traju unatoč i usprkos svim izgledima. Oni djeci jasno ocrtavaju razlike između dobroga i zloga, daruju ih spoznajom o neprolaznim etičkim vrijednosti, postavljajući moralnu ljestvicu na razinu na kojoj je i u društvu starijih ona morala ostati netaknutom. Stameno i marno stvaraju, rijetko viđenim zanosom i žarom, kao jedna od istinskih vitalnih institucija za hrvatski narod u BiH, uvijek i zauvijek široka srca otvoreni i svima drugima!“

Poznata hrvatska znanstvenica Antonija Bogner – Šaban priložila je ovome zborniku esej pod naslovom „Lutkarsko kazalište Mostar za povijest i budućnost“. Ona između ostaloga ističe sljedeće: „Humanizam vrijedan divljenja nadrasta uskogrudnost idejnih podjela i ratne agresije pa već u najtežim godinama s početka devedesetih protekloga stoljeća Šurkalović zagovara pojam umjetnosti kao nadnacionalne i profesionalne poveznice. (…) U tom podvigu koji je teško usporediv s nekom srodnom upornošću, Šurkalovića slijede vrijedni suradnici, a redovito se odzivaju i istaknuti djelatnici i cijenjeni hrvatski književnici“.

Osim hrvatskih umjetnika u Mostar dolaze i lutkarski umjetnici iz susjedne Slovenije. Na programu Lutkarskog kazališta Mostar zastupljeni su ruski i poljski autori.

U zaključku prof. Šaban ističe: „Uz proslavu 70. obljetnice Lutkarskog kazališta i 7 desetljeća trajnosti lutkarstva u Mostaru treba biti itekako zadovoljan postignutim. Lutka i njezini glumci nisu posustali, nego su ostvarili brojne predstave koje, imanentno njihovoj naravi, zavrjeđuju doličnu pozornost ne samo u Mostaru nego i izvan granica BiH“.

Sociolog i likovni kritičar, ravnatelj Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru, Ivan Vukoja priključio se proslavi mostarskih lutkara člankom: „Lutkarsko kazalište kao prostor u kojem mašta dobiva izraz i oblik“.

Sljedeći prilog napisao je Boris Čakširan, kostimograf, scenograf, redatelj i koreograf, podnaslovom: „Kazalište je čudesno mjesto susreta mašte, odgoja i uzbuđenja“. Svoj tekstzavršio je sljedećim riječima: „Svijet kazališta za djecu moćno je oružje u rukama odraslih. Zato je našom obvezom imati svijest o odgovornosti, kada znademo kako svaka riječ može ugroziti nekoga od mladih u gledalištu. (…) Kazalište je zato čudesno mjesto susreta mašte, odgoja i uzbuđenja, prepuno čarolije i kreativnosti koje ulaže u naraštaje koji će tek stasati u odrasle ljude pripravne boriti se za prave vrijednosti“.

Poznati redatelj i glazbenik Edi Majron objavio je prilog „Sedamdeset godina lutkarske umjetnosti u Mostaru“. On se prisjetio rata i teškog položaja kazališta. „Okrutni je rat pogodio i sjedište mostarskih lutkara, nepovratno upropastivši mnoštvo lutaka iz uspješnih predstava. Ostavljeni bez doma, lutkari bježe na sve strane, ali nekolicina ih ostaje i, pronašavši provizorne prostore s druge strane rijeke Neretve, u jeku tih ratnih okolnosti odmah nastavlja s radom. Sa spašenim lutkama predstave Tko umije njemu dvije kreću na gostovanja donoseći zračak ufanja i nade djeci na područjima gdje se rat još nije razbuktao“.

Gradimir Gojer redatelj i književni kritičar pridružio se proslavi člankom „Čarolije lutkarstva in continuo“.

Teatrolog i redatelj Jaroslaw Antoniuk priložio je članak „Mostarske reminiscencije“. Riječ je o njegovim sjećanjima na suradnju s Lutkarskim kazalištem Mostar. U istom duhu napisala je svoj prilog Livija Kroflin, teatrologinja i spisateljica, pod naslovom „Zašto volim Mostar“. Ona s pravom ističe sljedeće: „U novije vrijeme Lutkarsko kazalište Mostar otvara nova vrata pa tako otpočinje suradnju i s Akademijom za umjetnost i kulturu u Osijeku“.

Pokojni hrvatski književnik Ivo Brešan objavio je 2002. tekst „Više od igre“ koji je objavljen u knjizi „Mostarski lutkarski histrioni“. Na kraju ovog zbornika objavljen je tekst velikoga Luke Paljetka pod naslovom „Lutka i lutkar“. Riječ je o tekstu objavljenom 2002., a uvrštenom u knjigu „Mostarski lutkarski histrioni“. Svoj nadahnuti tekst akademik Paljetak zaključuje riječima: „Lutkari mostarskog Kazališta lutaka zanosno pružaju ruku lutki i zahvalno ju od nje primaju u zajedničkomu suradničkom poslu uvjeravanja da svijet, i sve na svijetu ima pravo na sretan svršetak“.

Središnji dio zbornika „Djetinjstvo koje traje – lutkarenje, grad i mi“ pripalo je vrlo značajnom povijesnom dijelu zbornika: „Repertoar lutkarskoga kazališta Mostar 1952. – 2022.“ Ovo je vrlo vrijedan prilog kako za povijest ovoga kazališta tako i za povijest lutkarske umjetnosti u BiH, a poglavito u hrvatskome narodu. U taj kontekst ulazi i završni „popis premijera Lutkarskoga kazališta Mostar kroz proteklih sedamdeset godina“.

Zbornik je obogaćen izvanredno kvalitetnim fotografskim prilozima od kojih većina ima status povijesne građe. U cjelini gledano ovo je djelo koje ima nacionalnu vrijednost, a usuđujem se kazati za kazališnu umjetnosti koja se bavi lutkarstvom riječ je o djelu europskog dosega. Ako znademo u kojim je uvjetima ovo kazalište živjelo i stvaralo te što je proživjelo tijekom rata kako bi se održalo, možemo smatrati kako je riječ o svojevrsnom kulturnom fenomenu. K tome treba dodati i činjenicu kako Lutkarsko kazalište Mostar jedino u BiH ima hrvatski književni jezik kao službeni jezik svoga rada. Ta činjenica koliko nas impresionira, toliko nas i zbunjuje. Mostarski lutkari dokazali su se kao sudionici povijesnih zbivanja i njihovo djelo je postalo sastavni dio nacionalne baštine, ali i hrvatskog etničkog identifikacijskog koda u Bosni i Hercegovini.

Đuro Vidmarović

Pet, 24-05-2024, 05:28:06

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.