Osvrt na pjesme Stjepana Šuleka

Stjepan Šulek: Nova jutra, nakladnik Kultura sNova, Zagreb, 2023.

Bez uzmaka

Stjepan Šulek je u ovom trenutku, uz Matu Meštrovića, jedan od najpoznatijih hrvatskih emigrantskih političara i javnih djelatnika. Rođen je  je 1933. u selu Dubrovčan kod Zaboka. (U Austriju je emigrirao još 1954. godine. Kratko vrijeme je studirao bogosloviju u Linzu. Nakon toga dolazi u Beč i ondje se priključuje intelektualnoj eliti gradišćanskih Hrvata s kojima je osnovao časopis „Glas“. U isto vrijeme djeluje i među hrvatskim emigrantima, a u austrijskom Caritasu organizirao je pomoć hrvatskim izbjeglicama. Za suvremenu povijest gradišćanskih Hrvata vrlo je značajna njegova suradnja. U spomenutom časopisu „Glas“ objavio je niz politički intoniranih pjesama i članaka. U to vrijeme počinje i Šulekova suradnja s uglednim njemačkim katoličkim tjednikom „Die Furche“ u kojem je uspješno opisivao prilike u Jugoslaviji i Hrvatskoj. U Beču se oženio djevojkom židovskog podrijetla koja inicira njihovo preseljavanje u Zapadnu Njemačku. Zbog toga koristi poziv radio postaje Deutschlandfunk u Kölnu.

Nakon deset godina napušta Austriju. U Njemačkoj počinje njegov rad kao radio novinara u hrvatskoj redakciji, ali i kao glavnog urednika vrlo uglednog časopisa na njemačkom jeziku Kroatische Berichte. Ovaj časopis uređuje pod pseudonimom Krunoslav Sigetić zajedno s novinarkom Ivonom Dončević. Nakon uspostave Republike Hrvatske stavlja se na raspolaganje Hrvatskoj i dobiva zaposlenje u hrvatskoj diplomaciji. Od 1992. do 2000. radi kao savjetnik za kulturu i informacije u veleposlanstvu Republike Hrvatske u Bonnu). Školovanje je završio u rodnom mjestu, a zatim gimnaziju u Zagrebu. Nakon toga kao mlad čovjek odlučuje se na rizičan životni pothvat, s jednim prijateljem kreće na put u Austriju, dakle ilegalno preko granice uz brojne opasnosti koje je taj prijelaz tada značio. Nakon niza životnih turbulencija koje je opisao u svojoj prvoj knjizi „Put koji sam tražio“(Opuzen, Zagreb, 2022.), Stjepan Šulek je počeo svoj hrvatski nacionalni pa i preporoditeljski rad među gradišćanskim Hrvatima u Austriji. Jedan je od pokretača skupine mladih intelektualaca koje su pokrenuli mlađi naraštaji svoje manjine na borbu za materinski jezik, književnost i zaštitu koji im je garantirao Ugovor o neutralnosti Austrije iz 1957. godine. Nakon sklapanja braka s austrijskom Židovkom, 1964. godine, otišao je u SR Njemačku gdje je radio kao novinar i prevoditelj. Život mu se smiruje zahvaljujući podršci vjerne, danas nažalost pokojne supruge. Stoga uspješno nastavlja svoje hrvatsko djelo. Zapošljava se kao novinar na važnoj njemačkoj radio postaji Deutsche Welle u redakciji koja se bavila tadašnjom Jugoslavijom.

Zbirka koju predstavljamo počinje znakovitom pjesmom „Uvijek hrvatski“ koju je Stjepan Šulek objavio još 1958. u časopisu gradišćanskih Hrvata u Beču, „Glas“, a potom ju je uvrstio u svoju zbirku pjesama „Žedni korijeni“ 2007. godine. Slijedi još set pjesama iz gradišćansko – hrvatskog razdoblja Šulekovog stvaralaštva. Među tim pjesmama neke vrlo snažno očitavaju dramatiku naših izbjeglica, o čemu u široj javnosti manje znademo jer se uvriježilo mišljenje kako su se svi oni dobro snašli i kako žive bolje od nas koji smo ostali u domovini. Međutim, Stjepan Šulek u pjesmi „Nemoć žalosnoga sina“ (časopis gradišćanskih Hrvata „Glas“, Beč, 1959.) piše:

Sada ronim gorke suze
sada kada mi je netko isčupao korijen
i bacio ga u mutnu vodu
(…)

A ideali moji?
Gdje su oni?
I oni sada plivaju
i skoro će se utopiti

I Hrvatska će se utopiti u meni

Ostala mi je riječ
Samo riječ i molitva
Ali riječ pravu tako je teško izgovoriti
Molitvu jednu tako je teško izmoliti
(…)

Ali kako da molim
I kako da vičem za tvoju pobjedu
kad nemam jakih riječi,
Kad ne mogu moliti
I kad se moj svijet pretvorio
u gorku sudbinu

Stjepan Šulek je ipak nakon određenog broja godina pronašao pravu riječ, uravnotežio svoj publicistički diskurs i pronašao odgovarajući način na koji može snagom svoje pisane riječi pomagati rodnoj zemlji. Učinio je to kao novinar u poznatom časopisu „Kroatische Berichte“ u kojem je pod pseudonimom godinama vrlo uspješno upoznavao demokratski svijet s hrvatskim narodom i njegovim pravom na državnu slobodu.

U tom prvom ciklusu koji možemo nazvati i mladenačkim radovima Stjepana Šuleka, nalaze se pjesme koje s estetskog motrišta otkrivaju nadarenog autora i možemo požaliti što mu život nije omogućio književnički razvoj i pjesničko usavršavanje. Kao primjer navodim pjesmu „Ceste“:

Ceste su miris opstanka
i oko čovjeka
ceste se šeću
zbog bogatstva majke zemlje
ceste su zbliženi svjetovi i kulture
ceste su umjetne žile
i krvave rane čovječanstva.

Nakon preseljenja u tadašnju Zapadnu Njemačku počinje drugo razdoblje u književnom stvaralaštvu Stjepana Šuleka. Treba naglasiti kako mu je književnost tada bila u drugom planu. Većinu vremena posvetio je navedenom časopisu „Kroatische Berichte“, kao i svojim obvezama na radio stanici „Deutsche Welle“. To je vrijeme kada on stvara obitelj s dva sina o kojima je trebalo skrbiti i zaštiti ih od mogućih neugodnosti koje je njihov otac mogao imati zbog svoga disidentskog rada. A opasnosti su bile realne. Mnogi ugledni disidenti su permanentno praćeni od jugoslavenske obavještajne agenture, zatim bili na razne načine ucjenjivani, ali i ubijani. Stjepan Šulek se krio iza svoga pseudonima, ali vjerujem, kako nikada nije bio siguran da se neće naći na meti nekog udbaškog egzekutora.

Nakon demokratskih promjena, odnosno osamostaljenja Republike Hrvatske, Šulek se stavlja na raspolaganje hrvatskoj Državi i dobiva mjesto u njenoj diplomaciji. To bi mogli nazvati trećim razdobljem u njegovome književnome radu. Oduševljen proglašavanjem Hrvatske slobodnom državom Šulek je napisao vrlo potresnu pjesmu „Povratak“:

Došao sam da ti se vratim i da te ponovno obujmim
jer uvijek sam te nosio u srcu, ali to nisi osjetila
moja udaljenost vapila je za tobom i tražila te u svakom slovu
i u svakoj riječi, u svakoj gesti i u svakom pogledu
u koloni tihih i bučnih prolaznika i kažnjenika

Evo me, tu sam opet gdje sam zapravo uvijek bio
nikud se nisam micao, bio sam ovdje na ovom komadu zemlje
ali me nitko nije vidio i nikome se nisam pokazivao
bio sam kao duh, nevidljiv, no ipak prisutan
u stalnom bijegu i ljubavi bio sam u tvojoj blizini
nosio sam i pisanjem isticao svoju dušu
u koracima nadahnuća, u koracima uspona i padova
gledao sam te uvijek i u tminama i ponorima dubokim opasnim
vraćao sam se kući sretan da pozdravim dragu ženu i djecu
koji su me čekali u drhtanju, plaču i veselju da sam se vratio
tako sam se stalno vraćao
o zemljo bio sam ujedno s tobom svaki dan, u svakom trenu
ti i moja obitelj jedno ste u mojoj duši, u mom srcu

Znakovita je pjesma „Pogled u emigraciju“ koju je Šulek objavio 1996. u uredu Veleposlanstva Republike Hrvatske u Bonnu gdje je bio tada zaposlen. Već tada, dok još cijela Hrvatska nije bila oslobođena, Šulek u ovoj pjesmi upozorava, odnosno podsjeća kako politički emigranti i njihovi ideali često puta nisu sukladni realnoj stvarnosti. Navodim nekoliko stihova:

Što su govorili mrtvi
gdje su njihove riječi i njihovi zapisi
tko je ukrao njihove misli, vizije i njihova čeznuća
tko se plašio njihova gnjeva i čovječnosti
gdje su njihovi grobovi i tko ih još posjećuje
zarasli su u trave i grmlje vječnih počivališta
nestaju njihovi tragovi
nema ih ni u protokolima župnih ureda i pogrebnih poduzeća
nema ih kao da nikad nisu živjeli!

U drugom dijelu ove pjesme Šulek, je na neki način, iskazao strah za budućnost Hrvatske, zapravo za ostvarenje ideala svojih sunarodnjaka emigranata i svojih vlastitih. Za emigrante koji su se vratili u domovinu i prestali nositi tuge i frustracije egzila Šulek piše kako oni „nose svjedočanstva kao neke žive kapitale“, ali na žalost ti isti ljudi i navedeni kapitali „kao da su mrtvi i nepotrebni“. Slijedi pomalo ogorčena tvrdnja:

i njih hoće da pregaze
hoće da nas pretvore u neuljudnost
ti novi gospodari smrti i života
ta naša „djeca“
koja su nam ukrala riječi, misli, vizije i čeznuća

Navedeni stihovi otkrivaju da je Stjepan Šulek već 1996., zapravo, postao svojevrsna oporba društvenim, političkim i ekonomskim procesima u Hrvatskoj.

Godine 2020., dakle sada kao vremešni i usamljeni umirovljenik što lagano hoda voljenim zagrebačkim ulicama, Šulek u sebi još uvijek nosi politički i nacionalni žar koji se ne primjećuje u njegovom pogledu i staračkom pogledu. U pjesmi „Nemojmo se pokoriti“ Šulek pjeva:

U meni se kreću neshvatljive stvari
što mi život kvari
snovi sliče stvarnosti
možda čak trajnosti
(…)
Ali nemoj se pokoriti
i tako slomiti
unatoč svemu budi
jak nipošto mlak

U poemi „Tko smo mi“ stari pjesnik sumira svoj život. U drugoj pjesmi nalaze se stihovi:

Moj život bio je život za obitelj i za Hrvatsku
Što sam činio u prošlosti?
Bio sam protiv demona
Vjeran obitelji
Nažalost, daleko od Boga
tek u starosti u meni se vraća Bog
pobožnost mog djetinjstva u Dubrovčanu
To je promjena mog života,
moje ličnosti
početak nove budućnosti
Vjera u Boga je javna terapija
Nestaju moje bivše mračne scene
Sam se otkrivam
Idem novim putem
u sebi ili oko sebe svijet drukčije doživljavam
mislim na vječnost i svoju domovinu

Stjepan Šulek, sada u zreloj životnoj dobi, moglo bi se kazati na kraju puta, piše dobre, iskrene i mudre stihove. Bolje nego što ih je pisao u ranijim razdobljima. Npr. u pjesmi „Usamljenost“ autentično i potresno piše o vlastitom životu ovdje i sada.

Stiglo je vrijeme kad moraš biti usamljen
nema više nikog u kući
život me muči
sav sam danima i noću rastrojen
kako sve to podnositi
ne mogu zamisliti
čini se da kod mene nema više izlaza
mome životu kao da je sve kriza
Život je skoro na kraju
molim Boga da ću biti u raju

Ljudi na kraju puta vrlo često uđu u tzv. eshatološki tjesnac. Stjepanu Šuleku je nestalo prvog uporišta u njegovom životu – obitelji, a drugo se uporište pokazalo, nezahvalno ili razočaravajuće. Ostaje posljednje jedino i najveće uporište, a to je Bog. U pjesmi „Bog je tu“ Šulek o tome vrlo dojmljivo svjedoči:

Bog je tu
Mi ga ne vidimo
Ali osjećamo da je tu
On nas gleda
On je vječan
Nad nama je
I nad cijelim svemirom
Bog je u našim dušama
Naše duše su vječne
Mi smo dio svemira
Budimo jasni
Čuvajmo svoje tijelo
Budimo zajedno s Bogom.

Ostaje nam, sa znatiželjom čuti što Stjepan Šulek kao čovjek koji je cijeli život posvetio borbi za Hrvatsku, misli danas, na kraju staze, o toj istoj hrvatskoj politici:

Gadi mi se hrvatska politika
Političari govore nekorektno
Kao i većina novinara
Sa svojim dugačkim člancima
Njihovo stanje uma
Ne pomaže ni starijim ni mlađim ljudima
Koji bježe iz Hrvatske
Hrvatska politika ne donosi ugodu
Mnogi se ponašaju kao golubovi na trgu
Trče i lete jedni protiv drugih
Kakva su njihova pravila?
Četiri i pet za njih nisu devet
Uvijek drugo što nije istinito
Nije čudo da malo saznajemo
Što je u njihovim mozgovima

Kao epitaf koji je sam sebi napisao zvuči pjesma „Emocije“:

Ja sam svaki dan pun emocija
Nisu uvijek sve dobre, nego loše.
Ali moram reći da je to snaga mog srca

Ja svakome rado čestitam tko ima rođendan
U želji da dalje sretno živi

Stjepan Šulek se stihovima, koje je objavio u trećoj životnoj dobi, otkrio kao kreativna ličnost s velikim potencijalom. Naravno, njegovo cjelokupno književno djelo ne može se odvojiti od njegovog političkog rada, njegove borbe za hrvatsku državu, njegovog plemenitog nacionalizma. Danas, kada ovaj pojam mnogi kroatofobi zamjenjuju s pojmom šovinizam kako bi ga kompromitirali, Stjepan Šulek može služiti kao primjer hrvatskog nacionalista čijem nacionalizmu nitko ne može naći zamjerke. Ako narodu, ako javnom govoru proskribirate pojam nacionalizam, onda ste mu zabranili i iskazivanje rodoljublja, a rodoljublje je dio narodnosne samobitnosti. Dakle, ogađivanjem pojma nacionalizam, odnosnom njegovim svođenjem na tobožnju hrvatsku mržnju prema drugim narodima i etnocentrizam, u stvari se vrlo efikasno na žurnalističkoj i socio - psihološkoj sceni uništava hrvatska samobitnost. U tom kontekstu Šulekovo pisanje ima dodatnu vrijednost. Naša politička elita trebala bi pročitati njegova upozorenja i njegova razočaranja s Hrvatskom nakon demokratskih promjena. On nikoga konkretno ne proziva već koristi zbirnu imenicu politička elita. Međutim, ovaj stari plemeniti gospodin, jedan od posljednjih živućih emigrantskih lidera tiho pati i u patnji čeka svoj kraj u voljenoj Hrvatskoj.

Đuro Vidmarović

Pon, 15-07-2024, 01:34:22

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.