Pokojni mukačevski vladika, mons. Milan Šašik

Veoma me rastužila vijest o smrti vladike eparhije Mukačevo, mons. Milana Šašika. Mukačevo (ukr. Мукачево, mađ. Munkács) je grad u Ukrajini, u Zakarpatskoj oblasti. Nedugo po okončanju Prvog svjetskog rata (1914.-1918.), Mukačevo je u proljeće 1919. godine zaposjela čehoslovačka vojska, a službeno priključenje  Čehoslovačkoj izvršeno je po slovu Senžermenskog mirovnog sporazuma (1919.), što je potom potvrđeno i Trianonskim mirovnim sporazumom (1920.). U jesen 1938. godine, nakon Prve bečke arbitraže, Čehoslovačka je bila primorana Mukačevo ustupiti Mađarskoj. Grad je oslobođen 1944. godine, a naredne godine je ustupljen Sovjetskom Savezu i uključen u sastav Sovjetske Ukrajine.

Pokojni munačevski Vladika, mons. Milan Šašik

Za nas, Hrvate, Mukačevo je važno zbog povijesne uloge Jelene Zrinske, jedne od velikih ličnosti europske povijesti. U Mađarskoj povjesnici njezina je uloga ogromna. Bila je majka vođe velike pobune protiv Habsburgovaca, Franje II. Rákóczija. Inače, za one koji ne znaju, bila je Jelena Zrinska iz čuvenih hrvatskih velikaških loza: otac Petar Zrinski, a majka Katarina Frankopan. Ona se nakon smrti oca Petra Zrinskog 1671. udala za velikaša Franju I. Rákóczija. Godine 1676. rodila je sina Franju II. koji je 30 godine postao vođa pobune protiv Beča i Habsburgovaca, kao i njegov djed Petar Zrinski. Rákóczi odrastao je u velikom dvorcu blizu grada Munkač na sjeveroistočnom rubu Ugarske. Taj dvorac, koji se nalazi na jednom impresivnom brdu vulkanskog postanka, danas se nalazi u Ukrajini. Zbog toga se na ukrajinskom naziva Mukačeve (Мукачеве).

Godine 1703. započeo je u Ugarskoj ustanak tzv. kuruca, usmjeren protiv vlasti habsburškog vladara Leopolda I. (djeda carice Marije Terezije). Na čelu ustanka iz 1703. godine našao se Franjo II. Rákóczi. Proglašen je knezom Transilvanije, te vladarom u Ugarskoj (ipak nije uzeo pravo na kraljevsku čast). Spomenuti Munkač bio je važno središte ustanka.

U sporazumu s Lujem XIV. na saboru u Ónodu kraj Miskolca 1707. proglasio je detronizaciju Habsburgovaca s prijestolja, a ugarski staleži povjeravaju mu upravljanje zemljom. Nakon što je očekivana francuska pomoć izostala, poražen je u bitki kraj Trenčína (1708.). Velikaši koji su ga dotad podupirali prilaze Habsburgovcima i s njima 1711. sklapaju mirovni sporazum. Tijekom idućih godina Rákóczy je obilazio europske zemlje uzalud tražeći potporu za novi ustanak. Napisao Uspomene o ugarskom ratu i meditativno intonirane Ispovijesti. Rákóczijev ustanak u Hrvatskoj nije imao osobito velikog odjeka. Ustanak u Ugarskoj ugušen je, a Rákóczi je otišao u egzil. Zanimljivo je da je boravio u Poljskoj, Engleskoj i Francuskoj, a na kraju se smjestio u Osmanskom Carstvu.
Jelena je s djecom u Munkaču. Sama.

Citiram Nevenku Nekić:

„Car je na Munkač poslao vojsku na čijem je čelu general Caraffa. On ima zadatak istjerati mrsku Jelenu Zrinsku udanu za drugoga supruga, kneza Tekelija i privesti je caru. Ona ima nešto vojnika, zaliha hrane i oružja, ali nema pravoga zapovjednika. No, tada donosi odluku: branit ću sama Munkač od carevih vojnika, od mrskog uništavatelja njena roda, od Leopolda. Pod svaku cijenu.

Nikoga nije bilo da joj pritekne u pomoć. Ipak je poručila po glasniku generalu Caraffi: „Grada ne mogu predati jer po svojoj dužnosti moram kao majka braniti vlasništvo djece svoje“. Glasnik se vrati s ovim odgovorom: „Bit će bolje ako još za vremena pribavi sebi i djeci svojoj milost bečkoga dvora, jer je ionako propala stvar muža njenoga.“

Jelena pročita pismo i odmah uzvrati: „Nadam se da car u takvim prilikama ne će dizati oružja protiv slabe žene i nejake djece, ta ovo ne bi ni malo povećalo niti slavu vojskovođe, niti sjaj prijestolja carskoga.“

Nevjerni Turci ne žele pomoći. Uskoro se oglase doboši i najave po svem carstvu: Jelena je veleizdajnica, nitko joj ne smije pomagati, jer će inače i on postati krivac veleizdaje.

Carska vojska opkoli Munkač i bitka započne.

Jelena proglasi zapovjednikom utvrde Pavla Radića, a uz njega Danijela Absaloma, koji je davno bio odgojitelj Mirku.
Jelena sudjeluje u obrani. Najprije njegujući ranjenike, raspoređujući hranu i oružje, savjetujući se sa zapovjednicima. Bila je, kažu, poput lavice. Imala je tada četrdeset i jednu godinu. Omršavjela i vitka, crnokosa ljepotica, izazivala je poštovanje svojih vojnika, osobito kad se jednoga dana pojavila u vojničkoj odori s odlukom da pođe na čelu vojnika u juriš. Kleknuli su pred nju Radić i Absalom i molili da to ne čini.

Zajahala je svoga vjernoga konja koji ju je nosio u tolike lovove, stala na čelo vojske i naredila da se otvore vrata. Sa zidina su njeni vojnici koji su ostali u utvrdi pucali da dadu podršku jahačima. Jurila je Jelena kao prikaza u svojoj crnini i onako naoružana sablaznila Caraffine vojnike: bježali su kao da vide utvaru, skrivali se u obližnjim šumarcima i pucali ne vjerujući svojim očima. Rastjerana vojska carskoga generala pobjegla je samo privremeno, a kad se Jelena vratila živa u tvrđavu, svi su ujahali za njom i onda kleknuli poklonivši se Jeleni Zrinskoj. Bit će još borbi, pucnjave i ranjenika. Jelena je sedam puta jahala u boj na čelu svoje vojske. Vitlala je mačem i junački pozivala na bitku. Čudom je ostala živa.

U europskoj povijesti ima samo jedan primjer kada žena vodi vojsku – Ivana Orleanska. Francuzi su ju izdali, Englezi ubili, ali poslije niza stoljeća, ona je danas jedna od najvećih svetinja u Francuskoj. Napisano je bezbroj djela o toj osobi, snimljeno mnogo filmova, posvetilo joj se i laičko i crkveno pero. U Hrvatskoj danas gotovo nitko ne zna za Jelenu Zrinsku.

Car saziva plemiće na sabor u Požunu. Teče 1687. godina, a sedamnaesta godina rata. Sve glave su se prignule pred carem. On proglašava svoga nasljednika – mladoga cara Josipa I.

Jelena nije otvorila vrata Munkača. Mirko nije uspio sakupiti novu vojsku. Šalje Jeleni pismo: moli ju da ona piše Papi i preko svoga ispovjednika, Mirka i sebe izmiri s Bečom… Mirko će zauzvrat prijeći na katoličku vjeru, a i druge luterane će privesti katolicizmu.

U Munkaču počinje nestajati hrane, oružja, opsada ih je iscrpila. Sami vojnici i zapovjednici shvaćaju da je kraj blizu. Oni otvoreno mole Jelenu da počne pregovore s Caraffom. U tom je stiglo i Caraffino pismo:

„Turci su podlegli carskoj vojsci, istjerani su gotovo iz čitave Ugarske, a buna vlada u njihovom carstvu od jednoga kraja do drugoga. Ostavljen od svoje stranke, a napušten od Porte, nema Tekeli oko sebe niti jednu šaku ljudi. Ugri su cara na saboru u Požunu pozdravljali, a njegova sina jednoglasno uzeli za nasljedna kralja. Zar ćete se dakle Vi jedina opirati caru iz jednoga jedincatoga grada? Ili ste se možda svomu suprugu zavjerili da Munkača ne ćete predati? Takva prisega ne vrijedi, jer lomi vjernost koju dugujete kralju. Poslušajte dakle savjet svoga prijatelja i kršćanina, te sudbinu stavite svoju na milost cara Leopolda. Svojoj pak djeci, kneževskim potomcima Rakoczijeve kuće, ne budite maćeha, nego prava majka.“

Grofica Jelena Zrinska

Nakon ova dva pisma Jelena je uvidjela da mora predati Munkač.

Poruka od cara glasila je: svima je oprošteno, samo Mirku ne. Jelena mora s djecom u Beč gdje će ju car nadzirati i ne smije napuštati stan. Djeca Franjo II. i Julijana Barbara dobit će neka imanja koja su pripadala Rakoczijevima, a car preuzima Munkač i Sveti Mikloš. Jelena mora caru izručiti ATNAM kojim je sultan proglasio Mirka kraljem Gornje Ugarske.

Najgora točka bila je ta da car postavlja djeci skrbnika.

Četrnaestoga dana mjeseca siječnja 1688. napustila je Jelena s pratnjom Munkač. Bio je blagdan Isusova Krštenja.
Caraffa je opkolio Jeleninu pratnju i budno pazio da mu ne umakne opasna urotnica.

Danas je Munkač u Ukrajini i možemo zamisliti kakvo je putovanje po zimi i blatnim cestama bilo pred Jelenom i djecom. Imala je vremena misliti na uništenu obitelj: otac i ujac davno mrtvi, brat u Tirolu u tamnici grada Rattenberga, majka umrla u Grazu još 1673. pod okom istoga cara od okrutnosti kojima ju je slomio, a prije toga naredio spaliti sve njene portrete da se zauvijek zatre lik lijepe i snažne hrvatske banice. Sestrica Zora u nasilnom zatvoru kod časnih u Celovcu, Judita Petronila u Zagrebu kod klarisa. Mirko je u carskoj nemilosti pa se čini da sve ovisi o njoj. U Beču prema carskom nalogu zatvore Jelenu u samostan sestara uršulinki. Tako se ponovi povijest obitelji.“

Život je završila u izgnanstvu u Turskoj. Dana 18. veljače 1703. godine umrla je grofica i kneginja Jelena Zrinska. Jelena je jedno vrijeme živjela u carigradskoj četvrti Galata, a kasnije u gradu İzmitu, poznatom i pod antičkim nazivom Nikomedija. İzmit se nalazi na obali Mramornog mora, i to na njegovom krajnjem istočnom kraju, oko 80 kilometara od Istanbula. Jelena je umrla na današnji dan 1703. godine, a njeni posmrtni ostatci danas se nalaze u katedrali svete Elizabete u Košicama (Slovačka). Vrlo je zanimljivo da su se protiv Habsburgovaca borili njen otac (Petar Zrinski), stric (Nikola Zrinski), poluujak (Fran Krsto Frankopan), oba njena supruga (Franjo I. Rákóczi i Imre Thököly), kao i njen sin (Franjo II. Rákóczi), a i ona sama.

Prema procjeni iz 2012. godine, u gradu Mukačevo je živjelo 84.630 stanovnika.

Pokojni vladika i ja bili smo vrlo dobri diplomatski prijatelji tijekom moga veleposlaničkog mandata u Ukrajini. On je tada obnašao dužnost tajnika Nuncijature Svete Stolice, pronuncija nadbiskupa Antonia Franka.

Mons. Milan Šášik rođen je 17. rujna 1952. u selu Lehota kod Nitre. Tijekom teološkog studija na Teološkom fakultetu u Bratislavi potajno je pristupio Redu lazarista (Družba misionara sv. Vinka Paulskog).

Svećeničko ređenje primio je 6. lipnja 1976. Djelovao je kao kapelan u nekoliko slovačkih župa, a također i kao župnik u mjestu Jacovce. Iako je izvorno bio rimokatolik, živo se zanimao za istočni obred te je postao i svećenik biritualac (mogao je služiti i istočni obred). Obnašao je više službi u redu: bio je magistar novaka, provincijalni asistent i ravnatelj studentskog zbora.

Nakon blage revolucije završio je visoke studije u Rimu, gdje je obranio licencijat. Od 5. listopada 1992. do 7. srpnja 1998. djelovao je šest godina u Apostolskoj nuncijaturi u Ukrajini. Osim administrativnih poslova, vikendom je često putovao mnogo kilometara kako bi pomogao u dušobrižništvu gdje je nedostajalo svećenika. Poslije je djelovao kao župnik u Perečinu u Zakarpatju.

Papa Ivan Pavao II. 12. studenoga 2002. imenovao ga je apostolskim upraviteljem ad nutum Sanctae Sedis (tj. privremenim) Grkokatoličke mukačevske eparhije i naslovnim biskupom Bonona. Biskupsko posvećenje primio je u Rimu od pape Ivana Pavla II. na svetkovinu Bogojavljenja, 6. siječnja 2003., zajedno s prešovskim nadbiskupom Jánom Babjakom.

Sljedećih godina uspio je konsolidirati prilike u Mukačevskoj eparhiji, stvoriti funkcionalne upravljačke strukture, osnovati nove župe i izgraditi veliki broj crkava za grkokatoličke župe. Dana 17. ožujka 2010. imenovan je eparhijskim biskupom Mukačeva. Tijekom svog mandata posvetio je 160 novih crkava i kapela, sagrađen je kapucinski samostan u Užhorodu, a u biskupskom sjedištu osnovana je ikonopisna škola. U rujnu 2019. doživio je tešku prometnu nesreću u južnoj Slovačkoj od koje se oporavljao u Ukrajini. Navečer je umro.

Povijesna fotografija. Veleposlanik RH Đuro Vidmarović i nuncij Svete Stolice, mons. Antonio Franko, na prijamu za Dan državnosti RH, 1998. Iza nuncija je tajnik Nuncijature, vlč. Milan Šašik.

U nedjelju, 19. srpnja u 16.00 sati (15.00 sati) lijes s tijelom vladike Milana Šašika prenesen je u kapelu sjemeništa u Užgorodu, gdje je služena Božanska liturgija sv. Ivana Zlatoustog. Nadbiskupsku svetu liturgiju predvodio je metropolit Ján Babjak SJ, nadbiskup Prešova, koji je održao propovijed na ukrajinskom jeziku. Sprovod je održan u nazočnosti kijevsko-haličkog nadbiskupa Svjatoslava Ševčuka, poglavara Ukrajinske grkokatoličke crkve, pomoćnog biskupa Mukačevske eparhije Nila Jurija Luščaka OFM i biskupa sa šireg područja. Košičku eparhiju predstavljao je njezin eparhijski biskup Milan Chautur. Nakon liturgije uslijedio je sprovodni obred biskupa. Po njegovom završetku održano je cjelonoćno molitveno bdjenje. U ponedjeljak, 20. srpnja u 8.00 sati (7.00 CEST) prenijeli su lijes s tijelom u katedralu Uzašašća sv. Križa u Užhorodu, gdje je u 9.00 proslavljena arhijerejska sveta liturgija, nakon koje su posmrtni ostaci vladike Milana Šašika položeni u kriptu katedrale. Budući da je zbog pandemije COVID-19 bilo otežano putovati u Uzhgorod na sprovodni obred, u isto je vrijeme nitranski dijecezanski biskup mons. Viliam Judák sa svećenicima iz bliže i dalje okoline. Propovijed je održao mjesni svećenik Róbert Horka. Od vladike Milana oprostio se i predstavnik sela Leopoldov, gdje je nekoć služio kao kapelan, a sućut koju je cijeloj obitelji uputio Sveti Otac Franjo zajedno s apostolskim blagoslovom za sve koji su nazočili misi zadušnici, također je predstavljen. Navečer u 18:00 sati, bratislavski nadbiskup metropolit mons. Stanislav Zvolenský služio je misu zadušnicu u crkvi sv. Vincenta de Paula u Bratislavi, nakon čega su posmrtni ostaci gospodina Milana Šašika položeni u kriptu katedrale. 

Vlč. Milan Šašik nakon božićne posvete veleposlanikove rezidencije. Na fotografiji, s lijeva na desno: zaštitar Marko, vlč. Milan i veleposlanik Vidmarović.

Kao veleposlanik često sam se susretao s pokojnim vladikom. Bio je jednostavan, dobroćudan i veseo čovjek. Druženje s vlč. Milanom uvijek me je obogaćivalo. Milan je naprosto zračio dobrotom. Za njega nisu postojale nacionalne predrasude, distance, parbe i dileme. Po meni mons. Šašik će vrlo brzo u svojoj Crkvi biti beatificiran.

Pokojni Vladika se zanimao za Hrvatsku i rado je primao sve obavijesti o našoj zemlji i ratu koji je tada u njoj bjesnio. Kao vladika posjetio je grkokatolike u istočnoj Slavoniji. Milana Šašika nosim u sjećanju , kao i duhovite sadržaje naših susreta, ali o tome u memoarima. Posljednji put razgovarali smo prije epidemije. Obećao sam posjetiti ga u Mukačevu. Neka mu je vječna slava i hvala.

Đuro Vidmarović