Ivan Klarić: Henok, „Naklada Bošković“, Split 2012.
Hrvatskoj književnoj kritici kao da je promakla vrijedna knjiga kojoj je autor Ivan Klarić književnik koji živi u Šibeniku. Pod efektnim mističnim naslovom „Henok“, a u nakladi izdavačke kuće „Bošković“ iz Splita objavio je vrlo dobar roman s tematikom stradanja Židova u Drugome svjetskom ratu. Riječ je o vrlo nadahnutom i književno relevantnom ostvarenju. Ivan Klarić pripada srednjem naraštaju hrvatskih književnika. Rođen je u Šibeniku 1972. godine. Do sada je objavio dvije zbirke pjesama „Ruže i ništavilo“ i „Mjesečeva kuća“. Klarićevi prilozi objavljivani su u najuglednijih hrvatskim književnim glasilima kao što su „Forum“ koji izdaje HAZU i „Republika“ koju izdaje Društvo hrvatskih književnika.
Radnja romana „Henok“ zbiva se u Pragu u vremenu između 1938. i 1944. godine. Kroz životopis glavnog junaka autor je pokušao odgovoriti na teško pitanje, zbog čega su Židovi bez panike gotovo mirno dočekali nacističku vlast, a s njome i holokaust. Prag je odabran s pravom jer nas podsjeća na Kafku i njegov „Proces“ u kojem je na epohalan način opisana sudbina i fatum maloga čovjeka u vrtlogu velikih političkih silnica.
Naš junak, Izak Perlberg, novinar je, pjesnik i ljubitelj glazbene umjetnosti. On nije politički djelatan. Nikome ste strane nije mogao biti smetnja. Izak u romanu o sebi kaže: „Već sam u kasnim dvadesetima osjećao kako me društvo zamara. Ponekad, kada razmišljam o svojoj ljubavi prema samoći, pomišljam kako su se sve samoće mojih predaka slile u meni i kako žive poput pijeska kojeg je rijeka nanosila stotinama godinama. Malo razgovaram s ljudima. Imam svega nekoliko prijatelja. Život sam posvetio pisanju. Valjda zato jer je pisanje najugodniji oblik smrti. Montesquieu je u pravu kada kaže da je piščeva bolest pisati knjige kojih se poslije stidi. U tom grozničavom poslu, jedina utjeha piscu je to što je taj stid ipak manje neugodan od smrti i što ga može zamijeniti za neproživljeni život. Nisam napisao mnogo. Tek tridesetak pjesama i esej u dva toma: O tajnom biću povijesti, koji je naišao na osudu akademske zajednice. Ne želim da me smatrate mislećim strojem koji unutar zidova jedne od praških kuća promišlja svijet. Ja sam novinar Praške riječi. Ulični prašinar koji je dobro upoznao život“.
Glavni junak naše priče, premda bez ikakve krivnje, završio je u nacističkome kocentracionom logoru. Zapravo, cijeli roman je sjećanje njegove duše na posljednje godine života. U logoru je bio i njegov prijatelj, Čeh Beneš, antinacist, zbog letaka kojeg je Gestapo pronašao u njegovom stanu. Vrlo je potresan razgovor između njih:
„- Tukli su me danima, ali nisam nikoga odao – rekao mi je Beneš, snažno stišćući mišiće čeljusti.
Zagrlio sam ga i potapšao po ramenima.
- Reci mi, Izak, vjeruješ li još u Boga?
- Vjerujem.
- I nakon svega?
Kimnuo sam glavom.
- Znaš što, Izak. Ja mislim da nas je taj tvoj Bog stvorio i da ga više za nas nije briga. A možda je to najviše što je mogao učiniti za nas“.
Na ovo za Židove strašno pitanje, Ivan Klarić odgovara već nazivom romana. Glavni junak Izak je zapravo neuništivi Henok. „Odjednom se preda mnom pojavljuje Henok, božanski namjesnik, biće iznad svih ljudi i anđela, i šapuće mi tri riječi kojima je otpočeto stvaranje. (...) Već u ranoj mladosti počela su me opsjedati bića iz prošlosti... Upoznavši ih, shvatio sam kako ona već stoljećima tumaraju između života i smrti i kako se više ne snalaze ni u jednom od svjetova“.
Tada radnja ulazi u sferu misticizma: „Sjedim u dnu kozmičkog drveta i listam Evanđelje po Elohimu... Na samom knjige pronašao sam podatak koji me užasnuo. Autor jednog poglavlja, jer nije jedno poglavlje nije napisala ista osoba, tvrdi kako je Evanđelje po Elohimu između 1247. i 1258. napisao neki tkalac ćilima iz Smirne koji je pred kraj života oslijepio... U crkvenim krugovima, taj je spis bio poznat kao Elohimov apokrif. U bijesu rimske oligarhije, koji je pokrenuo biskup Laurentije iz Padove, spaljeno je nekoliko tisuća primjeraka rukopisa, ali je nekim čudom nekoliko primjeraka ipak sačuvano i navodno se rukopis se opet pojavio u Bavarskoj u 17. st. Od tada mu se gubi svaki trag. Jedan nepotpisani autor iz 15.st. tvrdi kako je Evanđelje potom skrivano u dvorcu PatrickaDukasa, plemića s juga Francuske. Dukas je bio pjesnik koji je u Evanđelju pronalazio nadahnuće za svoje stihove što ga je na koncu odvelo na lomaču zbog optužbi za sotonizam i herezu. Drugi su autori opovrgavali autentičnost Evanđelja po Elohimu, navodeći kako povijesne ličnosti koje su u njemu opisane nikad nisu postojale. I već kad sam pomislio kako je Evanđelje vješta krivotvorina koja mi je pomutila razum pronašao sam druga svjedočanstva koja su HenokOstaje nam tajanstveno zbog čega je ovo literarno gledajući vrijedno djelo, a sadržajem vrlo poticajno, pa i aktualno, ostalo neprepoznato od hrvatske tzv. lijeve, ljevičarske i neojugoslavenske književne javnosti, pa čak i izvan dosega židovskih glasila u Hrvatskoj. Javno se hvale, često puta, loša književna ostvarenja, pa čak i ona koja spadaju u političku promidžbu, dok se jedno ovako vrijedno djelo prešućuje. A romana poput „Henoka“ nema mnogo. Stoga zaslužuje našu pohvalu i želju da za njega sazna šira čitateljska javnost.potvrđivala da su povijesne nedosljednosti u Evanđelju plod grešaka prepisivača, i da je tijekom godina rukopis znatno mijenjan, i da su neki dijelovi odbacivani, a drugi dopisani“.
Završetak romana „Henok“ potresno je svjedočenje o transcendentnosti poezije.
„Ulazeći u plinsku komoru izgovorio sam stihove koje sam začuo u vihoru božanskog smijeha...
Ponekad u svibnju, oblaci mi zalaze u disanje. Tamo gore, visoko iznad mene, ono što me čini boljim, plavet je. Svila nekog utihlog svijeta. U nebeskoj svjetlosti, ništa nije ostavilo trag“.
Međutim, slijedi mudra, premda i mistična tvrdnja: „Čovjek postaje čovjek tek kad prepozna smrt u grudima drugo čovjeka“.
Henok nam poručuje:
„Ljudi ne umiru odmah. Za to je potrebno vrijeme. Njihovi predmeti su brana koja odbija da prihvatimo njihovu smrt. Želimo se preliti u prostor u kome oni borave. Ali nešto nas priječi.
(...)
Zlo se prikriva. Ono otvoreno pokazuje svoje gnjilo carstvo svima koji mu žele služiti. Poslije će mnogi osakaćeni žigom poraza cviliti kako su bili prevareni, ali to je samo njihov kukavičluk koji im ne dopušta priznati da su željeli biti dio te crvljive gomile
(...).
„Nema ničega izvan umjetnosti. Sve ostalo je tlapnja, grčevito udaranje o sjenovite zidove, gušenje, bauljanje među fantazmagoričnim likovima koji grme, urlaju, ali ne govore ništa.
(...)
Ako je poezija magija koja sudjeluje u stvaranju svijeta, onda je novinarstvo tamna sila koja ga ruši. Božica Kali umočena u crnilo tiska“.
***
Ostaje nam tajanstveno zbog čega je ovo literarno gledajući vrijedno djelo, a sadržajem vrlo poticajno, pa i aktualno, ostalo neprepoznato od hrvatske tzv. lijeve, ljevičarske i neojugoslavenske književne javnosti, pa čak i izvan dosega židovskih glasila u Hrvatskoj. Javno se hvale, često puta, loša književna ostvarenja, pa čak i ona koja spadaju u političku promidžbu, dok se jedno ovako vrijedno djelo prešućuje. A romana poput „Henoka“ nema mnogo. Stoga zaslužuje našu pohvalu i želju da za njega sazna šira čitateljska javnost.
Đuro Vidmarović