Kada pravda i nepravda zamjene mjesta!

Četiri tragična i ponižavajuća slučaja donekle su skrenula pozornost naše javnosti na stravičnu zamjenu pravde i nepravde u sudskom i političkom ustroju naše zemlje: prvi se tiče Damira Polančeca, drugi Branimira Glavaša, treći Jadranke Cigelj, a četvrti Đure Brodarca.

Damir Polančec oslobođen

Damir Polančec, (Koprivnica, 25. lipnja 1967.) bivši je potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske i ministar gospodarstva, rada i poduzetništva u vladama premijera Sanadera i premijerke Kosor. Rodom je iz sela Đelekovca kraj Koprivnice, gdje je živio najveći dio svoga života. Diplomirao je 1992. na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, smjer agroekonomija. Radio je u „Podravci“.

Damir Polančec kao potpredsjednik Vlade RH

Bio je predsjednik je Gradskog odbora HDZ-a Koprivnica. Sredinom veljače 2005. imenovan je za potpredsjednika Vlade RH, zamijenivši prof. dr. Andriju Hebranga, koji je dao ostavku. Početkom 2008., u novoj Vladi premijera Sanadera, imenovan je potpredsjednikom Vlade i ministrom gospodarstva, rada i poduzetništva. Tu je dužnost nastavio obnašati u vladi premijerke Jadranke Kosor. Zbog njezinog pritiska i šikane ljevičarskih medija, kako je izvještavao tisak, 30. listopada 2009. godine podnosi neopozivu ostavku na dužnost potpredsjednika Vlade i ministra, zbog navodne umiješanost u Podravkinu aferu Spice, kojom su menadžeri Podravke namjeravali otkupiti četvrtinu dionica koprivničke tvrtke. U ožujku 2010, Polančec je uhićen i zadržan u istražnom zatvoru 114. dana. U međuvremenu su ga optužili da je pomogao podizanju bandera sa svjetlom na nogometnom igralištu u svome selu, zbog čega je osuđen na uvjetnu jednogodišnju kaznu, nakon što se nagodio s USKOK-om.

Tijekom suđenja Polančec je izrekao znakovitu istinu: Istina je voda duboka i ja se u toj vodi neću utopiti. Na žalost, ova je voda kod nas vrlo duboka. Ali isto tako se sjećam TV snimke na kojoj njegova majka u suzama proklinje Jadranku Kosor okrivljući ju za patnje njezinog sina, uhićenog bez krivice. Bili praznovjerni ili ne, ali majčine kletve ne mogu ostati bez posljedica. Jadranka kao majka to vjerojatno osjeća.

Damir Polančec izlazi iz zatvora

U srpnju 2017. Polančec je oslobođen. I što sada? Vuk pojeo magare! Uništena mu je karijera, držan je u duševnoj napetosti do iznemoglosti, natjeran u zatvor kao kriminalac, okaljan mu je obraz, srušeni ideali. Rezultat: Hrvatska je izgubila poštenog i radinog političara... Prije izbora Karamarka za čelnog čovjeka HDZ-a skupina uglednih članova stranke razmišljala je o Polančecu na tome mjestu. Umjesto Jace. Možda u tome grmu leži zec? A famozni Bajić i zanosna Kosor mirno spavaju. Ne pada im na pamet barem se ispričati.

Branimir Glavaš oslobođen

Branimir Glavaš pripada, na žalost, već velikom broju junaka Domovinskog rata koji su umjesto zahvalnosti doživjeli najgrublje napade, šikaniranja, sudske procese, zatvore, pa i smrt. Kada čovjek koji je u tim vremenima djelatno sudjelovao u hrvatskoj politici kao pisac ovih redaka, pomisli na samoubojstvo oko 3000 branitelja, ostaje bez daha i mora si postaviti pitanje: zašto? Očajan sam zbog svega toga, očajan zbog sudbine generala Brodarca, generala Sačića, generala Norca, generala Korade, generala Glavaša, generala Bobetka, generala Šantića, pukovnika Klarića, mladog časnika Jasena Drnasina, da ne govorim od generalima iz RH i BiH koje je mrcvario ili mrcvari Haški tribunal. Netko će mlađi imati snage napisati povijest hrvatske sramote, jer naša politička elita ima veliki dug pred hrvatskom poviješću. Točno se znade koji je političar u koje vrijeme bio na kojem mjestu i koliku odgovornost snosi.

Radujem se zbog oslobađanja Branimira Glavaša. Bili smo jedno vrijeme u istoj Stranci, pratio sam njegov politički rad i njegov progon. Želim kao baštinik povijesne memorije svjedočiti kako sam s Branimirom Glavašem bio član Hrvatske delegacije u Vijeću Republika i pokrajina Skupštine SFRJ. Nakon demokratskih izbora Sabor je nas 12 odredio za Beograd: 8 zastupnika iz HDZ-a i 4 zastupnika iz SDP-a. Glavaš je dolazio iz Osijeka. Svjedočim, već tada, a agresija se tek pripremala, Udba i lokalni srpski šovinisti prijetili su mu smrću, tako da je na sjednice Parlamenta u Beogradu dolazio do srpske granice s pratnjom hrvatskoga MUP-a. U Srbiji su šešeljevci pozivali da ga se ubije. Nakon ulaska u Srbiju nitko ga nije štitio. Bio je hrabar i dolazio je na sjednice, jer, objektivno gledajući, izlagao se pogibelji i nitko mu ne bi zamjerio da se zahvalio na poslaničkom mandatu. Pamtim ga kao smirenog, povučenog u uljudnog kolegu. Na licu mu se mogla čitati napetost, ali i za njega tipična, pomalo odbojna odlučnost. Prilažem požutjelu fotografiju koja prikazuje dio Hrvatske delegacije u gornjem domu YU-Parlamenta.

S lijeva nadesno: + Dražen Bobinac, Branimir Glavaš, Petar Šale,+ Milan Tapalović, Đuro Vidmarović i Drago Krpina

Bio sam na Saboru HDZ-a kada je Sanader pobijedio Pašalića. Govorilo se o značajnoj ulozi u tim zbivanjima Branimira Glavaša i pokojnog ministra Škare, ali osobno nisam u tome sudjelovao. Kasnije sam promatrao Glavaša na sjednicama Nacionalnog vijeća i Središnjeg odbora HDZ-a. Ponašao se drčno i samouvjereno, što Sanaderu nije imponiralo. On je volio tzv. implementatore, ljude koji slijede njegove zamisli, pa je tako činovnike iz svoga Kabineta dok je bio Zamjenik MVP-a, uzdigao (pa smjenjivao!) na najviše položaje, Jandrokovića i Grabar-Kitarović na mjesto ministra/ministrice vanjskih poslova, ledenu Bjanku Matković na poziciju superministrice, dok je osobnog zubara Zubovića uzdigao do sramotne funkcije stranačkog kerbera.

Kod Glavaša je svima imponiralo što je bio samosvojan i nije dozvoljavao da ga se svede na rang „implementatora“. Odlučno se zalagao za podršku Slavoniji koja je sve više siromašila i od cvatućeg dijela Hrvatske postala pokrajina iz koje ljudi bježe, a ostaju živjeti u njezinim nekada bogatim selima, siromašni starci. Neka nas ne zavaravaju Đakovački vezovi, konjske zaprege i lijepa narodna nošnja.

U Wikipediji netko je dobro uočio (sjećam se svega!) kako „uoči lokalnih izbora 2005. dolazi do političkog razlaza donedavnih saveznika (Ive Sanadera i Branimira Glavaša). Povod za razlaz bilo je neuvrštenje investicijskih projekata iz državnog proračuna za razvoj Slavonije i Baranje, ali i njegovog plana da ukine slavonske županije i osnuje jedinstvenu regiju Slavoniju. Sanader Glavaša isključuje iz stranke travnja 2005. pod optužbama da Glavaš vodi autonomašku politiku, u trenutku kada Glavaš objavljuje prednacrt Programske deklaracije HDSSB-a, koju je uz njega potpisalo i javno obznanilo još 100 osječkih intelektualaca, gospodarstvenika, kulturnih, športskih i javnih djelatnika grada Osijeka i Osječko-baranjske županije. Međutim, Branimir Glavaš osniva i sastavlja nezavisnu listu za nadolazeće izbore za Gradsko vijeće Osijeka i Županijsku skupštinu Osječko-baranjske županije te dobiva podršku gotovo cjelokupne organizacije Hrvatske demokratske zajednice i Mladeži HDZ-a u toj Županiji. Na izborima za oba predstavnička tijela odnosi relativnu pobjedu (županija: 27%, grad: 25%), a HDZ mora podnijeti teški poraz (županija: 14%, grad 8%)“.

Naravno, ovaj se sukob mogao izbjeći ako bi Glavaš bio malo fleksibilniji i dočekao Sanaderov kraj. No, on je odlučio drukčije, čime se izložio neviđenoj retorziji koja pripada tamnoj strani hrvatskog pravosđa. Podignuta je optužba protiv njega za ratni zločin. Upregnut je aparat. Danas se pokazalo kako je to bio proces mimo pravde i prava. Glavaš se borio iznenađujuće hrabro. Štrajkao je glađu do smrti. Scena koja mi je slomila srce, bila je ona na kojoj se vidi Glavašev sin, tada dječak, kako rida u suzama i moli da mu poštede oca. Suze tog dječaka nikada neću zaboraviti. Branimir je nježan roditelj i moramo shvatiti koliko je morao biti hrabar kada se odlučio na smrt glađu, znajući da će to uništiti njegova jedinca. Glavaš je osuđen na 10 godina robije. No, nadmudruje gonitelje, bježi iz Hrvatske i odlučuje služiti zatvor u BiH. Mnogi su to osuđivali kao nepoštivanje RH, ali nakon smrti Đure Brodarca, koji je pristao da ga strpaju u osječki zavor prije suđenja i ondje drže u uvjetima koji su ga usmrtili zbog teške šećerne bolesti, što „miriši“ na svjesno ubojstvo dirigirano „od nekoga“, Glavaševa odluka o bijegu bila je mudra, jer sada je, ipak, živ, dok je Brodarac mrtav.

Podvlačim, Glavaša poznajem jedino s političkih i parlamentarnih susreta. On je mlađi od mene. No, ono što je učinio za Domovinu, o ono a kako mu je vraćeno, pripada tamnim stranicama hrvatske povijesti.

Branimir Glavaš (Osijek, 233. rujna 1956.), hrvatski političar, jedan od osnivača HDZ-a u Zagrebu 1989. g. osnivač političke stranke Hrvatski demokratski savez Slavonije i Baranje 2006.), po struci diplomirani pravnik, general HV-a. Dne 12. siječnja 2015. godine Ustavni sud RH nakon gotovo 4,5 godine od podnošenja ustavne tužbe, zbog kršenja ustavnih i ljudskih prava tijekom Glavaševa pravosudnog progona, ukinuo je drugostupanjsku pravomoćnu presudu i naložio Vrhovnom sudu RH da ponovno razmatra žalbe Branimira Glavaša i drugih suoptuženika, na prvostupanjsku presudu.

Pravda za Jadranku Cigelj

Danas se slobodno govori o zloporabama, pa i veleizdajama koje su se činile pod krinkom tzv. nevladinih udruga, ili tzv. civilnog društva. Trošili su se milijuni eura, što je već obznanjeno, za poslove koji su imali za cilj destabilizaciju Hrvatske. Već smo zaboravili ulogu Jadranke Kosor u svemu tome. Podsjećam, 2007. kada je postala predsjednica Vlade, imenovala je Jadranku Cigelj za predstojnicu Vladinog ureda za udruge. Kada je nova pročelnica pokušala učiniti nešto što joj je bila dužnost – izvršiti sigurnosnu provjeru čelnih ljudi koji su nahrupili u nevladine udruge, Kosor ju je izbacila s radnog mjesta, ravno na ulicu. Prilažem preslik novinskih članaka o tome.

Prisjećamo se TV emisije u kojoj je gospođa Cigelj najavila tužbu protiv ovakve neopravdane i politički štetne odluke premijerke Kosor. Do danas ništa nije postigla, tako da je najavila tužiti RH pred Međunarodnim sudom pravde. Bilo bi dobro saznati zbog čega je Bajić zaustavio ovu tužbu, odnosno zbog čega je Jadranka Kosor dala mogućnost stranim obavještajnim zajednicama da se slobodno infiltriraju u tzv. nevladine udruge, ovdje dobivaju ogroman novac i pri tome obavljaju poslove za koje ih je zadužila njihova centrala? Možda bi i bivša premijerka mogla okusiti romantiku boravka u Remetincu, lijepome dijelu Novoga Zagreba!

Jadranka Cigelj i premijerka Kosor

Jadranka Cigelj rođena je 1948. u Zagrebu. Od 1955. je živjela u Prijedoru. Studij prava završila je u Sarajevu. Kao gimnazijalka nekoliko je puta nagrađivana za svoje pjesničke i prozne radove, a u studentskim je danima surađivala u lokalnom listu "Kozarski vjesnik".

Po svršetku studija zaposlila se kao pravnica u poduzeću "Ribnjak Saničani" u Prijedoru radeći na stručnim poslovima sve do 14. lipnja 1992. kada je kao Hrvatica i utemeljiteljica tamošnjeg HDZ-a, zatočena u srpskom konc-logoru Omarska gdje je bila izložena mučenju, uključujući i silovanja. Iz logora je oslobođena 8. kolovoza 1992. zalaganjem zapadnoeuropskih novinara, a prvenstveno Roya Gutmana, koji je svojim istraživanjima razotkrio postojanje logora na području Bosne i Hercegovine.

Od 29. rujna 1992. živi u Zagrebu gdje se bavi političkim i humanitarnim radom. Radeći na projektu "Glas žrtve - glas za žrtvu", prikupila je od 1993. do 1996. i obradila više od 15'000 iskaza za hrvatsku sekciju Međunarodnog društva za ljudska prava (IGFM – Internationale Gesellschaft für Menchenrechte).

Šireći istinu o ratnim stradalnicima sudjelovala je u više od 50 stranih televizijskih i radijskih emisija, dala je brojne intervjue domaćim i inozemnim tiskovinama, a održala je i mnoga predavanja pred europskim i američkim parlamentarcima.

Za svoj humanitarni rad više je puta nagrađivana, a potrebno je izdvojiti priznanje "Ludovic Trarieux" Francuske odvjetničke komore iz Bordeauxa. U listopadu 1995. austrijski "Der Standard" proglašava je osobom godine, a primio ju je i Glavni tajnik UN-a KofiAnnan. 1998. američki ženski časopis "Ms" uvrštava je među sedam žena koje su označile stoljeće.

Javno je svjedočila pred svjetskom javnošću o nasilju kojem je bila izložena, stekavši glas hrabre žene u svjetskim razmjerima.

Treba li se netko ispričati ovoj časnoj ženi?

Tko je kriv za smrt generala Brodarca?

Ove se godine ponovilo pitanje glede smrti bivšega višegodišnjeg Sisačko-moslavačkog župana, generala Đure Brodarca.

Brodarac rođen je na Novu Godinu 1944. u Hrvatskom Selu kod Topuskog, rano postaje član KPH pa je već od 1967. do 1971. bio zastupnik u Saboru. Nakon Karađorđeva prisiljen je izaći iz politike. Početak raspada Jugoslavije Đuro Brodarac dočekuje na položaju u centralnom radničkom savjetu Elektroprivrede Jugoslavije sa sjedištem u Beogradu.

U doba demokratskih izbora u Hrvatskoj 1990. godine Đuro Brodarac, prelazi na stranu Republike Hrvatske. Postaje ratni šef sisačke policije, a 1993. postaje župan Sisačko-moslavačke županije. U vrijeme uhićenja 2011. je bio predsjednik savjeta Hrvatskog centra za razminiranje.

Đuro Brodarac kao ratni zapovjednik obrane Siska i Banovine

Đuro Brodarac u društvu Franje Gregurića i Mate Granića

Godine 2011. Brodarac je osumnjičen za ratne zločine 1991. i 1992. i to po zapovjednoj odgovornosti. Zbog toga je pritvoren i stavljen u prostoriju bez dovoljno kisika, premda se znalo kako je teški šećeraš. Svakome iole razumnom čovjeku trebalo je biti jasno kako je u takvim uvjetima bolesniku ugroženo zdravlje. Umro je umro 11. srpnja 2011. u osječkoj bolnici nakon što mu je pozlilo u osječkom zatvoru.

Nalaz obdukcije je, prema novinski izvješćima (ako ih smijemo vjerovati“) bio sljedeći: „Kako ekskluzivno doznajemo od dobro obaviještenih izvora, patohistološki nalaz je potvrdio da je Brodarac preminuo uslijed septičkog šoka koji je nastao zbog difuznog petehijalnog krvarenja ili točkastog krvarenja parenhimskih organa. To je jednostavnije rečeno znači da je Brodarac umro od jakog krvarenje na nekom od organa bogatim tkivom odnosno bubrezima, plućima, slezeni što je posljedica upalnog procesa. General je imao krvarenje iz mnogobrojnih kapilara što se moglo dogoditi zbog stresa ili pada imuniteta. Laički rečeno, zbog upalnog procesa uzrokovanog bakterijom razvila se sepsa. General je inače bolovao od šećerne bolesti koja je ostavila traga na njegovom zdravlju“.

Brodarčeva smrt odmah je izazvala velike sumnje. Podsjetimo se, najteže optužbe izrekao je njegov odvjetnik Petar Šale koji tvrdi da je njegovog klijenta ubio sustav jer su ga držali u pritvoru, iako su znali za njegovo loše zdravstveno stanje. Smatra da su ga trebali eventualno zadržati u kućnom pritvoru.

Generala hrvatske policije i ratnog heroja, sisačko-moslavačkog župana i člana najviših tijela HDZ-a Đuru Brodarca, teškog srčanog bolesnika, odvode vezanoga kao posljednjeg kriminalca. Tamna strana hrvatskog pravosuđa.

Shvativši kako se generalova smrt objektivno stavlja na njezinu dušu, madam Kosor je zatražila nekakvo izvješće o ovoj smrti. Nakon toga famozni tadašnji Ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković naložio je nadzor e da bi se utvrdilo je li Brodarac bio pritvoren u odgovarajućim uvjetima. Kazao je kako je sućutni upravitelj osječkog zatvora Brodarcu nudio bolje uvjete koje on nije prihvatio jer je bio zadovoljan postojećima. 'Gospođa Kosor je zatražila od mene jedno izvješće da vidimo je li bilo kakvih propusta u našem zatvorskom sustavu te je li osiguran adekvatan smještaj', kazao je Bošnjaković. Dakle, pojeo vuk magare!

Na sprovodu generalu Brodarcu 15. srpnja 2011. prisustvovalo je preko 10.000 njegovih suboraca i sugrađana. Na Brodarčevu sprovodu bili su Miroslav Tuđman, Anto Đapić, Josip Jurčević, sisačko-moslavačka županica Marina Lovrić Merzel (SDP), mnoštvo njegovih suboraca iz cijele Hrvatske i dijaspore, došli su umirovljeni generali Miljenko Filipović, Mate Laušić, Krešimir Ćosić, Ljubo Ćesić Rojs, čelnici HDSSB-a Dinko Burić, Vladimir Šišljagić, Ivan Drmić i Krešimir Bubalo, dok iz onda vladajućeg HDZ-a bio je Ivan Šuker te nekoliko saborskih zastupnika.

Ako je Brodarac optužen po zapovjednoj odgovornosti, ostalo je do danas neodgovoreno na pitanje: zbog čega nije isti kriterij primijenjen na one koji su skrivili generalovu smrt: od zatvorskog šefa, preko Ministra policije, do premijerke Kosor? Ili treba doista povjerovati u skasku kako je odbio napustiti zatvorsku ćeliju u kojoj nije mogao disati, pa, eto, zatvorska Uprava nije mogla ništa!? Poznavao sam Đuru Brodarca kao hrabrog i duhovitog čovjeka, kao pravog narodnog političara. Možda je dobro spomenuti zbog nekih mudraca: Brodarac je došao iz lijeve političke opcije i ne može se etiketirati kao desničar i ustaša. No, to ga nije spasilo, jer krenuo u obranu Domovine.

Za njegovu smrt nije potrebna isprika, već istraga.

Trebalo bi pisati o Mirku Norcu, Stjepanu Klariću i Jasenu Drnasinu, ali o tome drugom prilikom.

Đuro Vidmarović