Ukrajinski prijevod Kačićeve knjige „U službi domovine"

Osim pokojnog predsjednika Tuđmana, niti jedno djelo nekoga od naših suvremenih političara nije doživjelo međunarodnu recepciju kao što ju je doživjela knjiga umirovljenog sveučilišnog profesora Hrvoja Kačića "U službi Domovine". Riječ je o zbirci povijesnih dokumenata, intervjua, saborskih interpelacija i zapisa iz vremena dok je autor bio zastupnik u Hrvatskom Državnom Saboru gdje je obnašao visoku dužnost predsjednika Vanjskopolitičkog odbora. Kačić je javnosti podastro niz povijesnih izvora iz vremena borbe za međunarodno priznavanje RH. Neki od njih su od presudne važnosti.

Na žalost, koliko god ovo djelo naišlo na recepciju u svijetu, toliko je u Hrvatskoj na crnoj listi, prešućeno i ignorirano. Čak i oni dokumenti koji su mogli poslužiti obrani naših generala u Haagu nisu korišteni. Treba napomenuti kako dr. Kačić nije stranački opredijeljen čovjek, a u Sabor je izabran kao nezavisni zastupnik, čini mi se jedini takav u prvome sazivu.

zast

Dr. Hrvoje Kaćić kao saborski zastupnik

Osim što je kao nezavisni kandidat izabran u prvi saziv Sabora, koji je prerastao u Konstituantu, te je u njemu vodio Odbor za vanjsku politiku, dr. Kačić je sudjelovao u izradi Hrvatskog ustava, zatim u radu Komisije za izradu teksta Rezolucije o zaštiti ustavnog poretka i nacionalnih prava, Komisije za izradu državnopravnih akata za suverenu i samostalnu Republiku Hrvatsku, Komisije za utvrđivanje činjenica i okolnosti u svezi s naoružavanjem pričuvnog sastava policije i obrane Hrvatske, Komisije za kontrolu prekida vatre u Republici Hrvatskoj, Radne grupe za izradu odluka i zaključaka o razdruživanju sa Jugoslavijom i drugim republikama dotadašnje države.

Predstavljao je Republiku Hrvatsku na nekoliko zasjedanja Konferencije o bivšoj Jugoslaviji u Haagu tijekom rujna i listopada 1991., koja se održavala pod pokroviteljstvom Europske Zajednice. U svojstvu predsjednika Odbora za vanjsku politiku predvodio je saborske delegacije u zastupanju Sabora u Parlamentu Vijeća Europe, Skupštini parlamentaraca NATO država i KESS—a, te zasjedanjima parlamentaraca Srednjoeuropske inicijative.

Od siječnja 1994. do lipnja 2001. obavljao je dužnost predsjednika Državne komisije za granice Vlade Republike Hrvatske. Uz to riječ je o nekadašnjem športašu s reputacijom svjetske klase, zatim o sveučilišnom nastavniku i istaknutom stručnjaku za međunarodno pravo mora, političkom disidentu...Na Olimpijskim igrama u Melbourneu 1956. godine osvaja srebrnu medalju, a na OI 1960. Osvojio je 4. mjesto. 1950. je osvojio brončano odličje na EP, a 1958. osvojio je srebro. Od športskih nagrada i priznanja, najvrjednija su izbor u idealnu vaterpolsku momčad svijeta 1956., 1957. i 1960. godine. 1957. je godine proglašen najboljim športašem Hrvatske. Igrao je za dubrovački VK Jug s kojim je osvojio naslov prvaka 1951. te nekoliko puta naslov doprvaka.

vater

Hrvoje Kačić kao vaterpolist

Kao saborski zastupnik Kačić nije profesionalizirao svoju dužnost, a nakon isteka mandata odbio je koristiti pravo na saborsku mirovinu. Kačić je uz to djelatni kršćanin, skroman obiteljski čovjek i nadasve domoljub, s manirama naslijeđenima iz tradicije dubrovačke diplomacije. Iz navedenog se vidi kako je riječ o čovjeku rijetko bogate biografije, političaru bez mrlje na karijeri. Nije sudjelovao u privatizaciji, nije podlegao nepotizmu, korupciji, grupašenju, kalkuliranju... Nema iza sebe repova.

Što je onda razlog ovako naglašenog ignoriranjanavedenog djela ovoga zaslužnog čovjeka: sportaša, znanstvenika, političara, diplomata...? Pretpostavljam da je tome nekoliko razloga. Među njima bili bi: Kačićevo domoljublje i rodoljublje, pripadnost Katoličkoj Crkvi, te iznošenje povijesne istine o pokolju koji su partizani izvršili nad dubrovačkim hrvatskih intelektualcima 1944. godine. Kačić je, naime, 2009. objavio knjigu „Dubrovačke žrtve. Jugokomunistički teror na hrvatskom jugu 1944. i poratnim godinama".

dubrz

Godine 2002. Kačić objavljuje knjigu Serving my country- Croatia rediviva, u izdanju Instituta Ivo Pilar iz Zagreba. Iduće, 2003. ova se knjiga se javlja i kao drugo izdanje.

serv

„U službi Domovine - prijevod na engleski jezik

Godine 2003. Matica hrvatska objavljuje hrvatski prijevod navedene knjige pod naslovom „U službi Domovine – Croatia rediviva".

usluzb

„U službi Domovine", hrvatsko izdanje u nakladi Matice hrvatske

Uspjeh Kačićeve knjige se nastavio. Godine 2006. objavljen je njemački prijevod pod naslovom „Mit der Warheit in die Welt – Croatia rediviva"", a iste godine javlja se i treće izdanje engleskog prijevoda u nakladi Instituta Ivo Pilar. Godine 2006. izlazi i drugo (dopunjeno) izdanje ove knjige u nakladi Matice hrvatske. Institut Ivo Pilar objavljuje 2009. španjolski prijevod pod naslovom „Al servicio de mi patria: Croatia rediviva", a MaticaHrvatska 2011. treće hrvatsko izdanje „U službi Domovine".

spanj

„U službi Domovine-, prijevod na španjolski jezik

 

njem

„U službi Domovine" – prijevod na njemački jezik

I treće izdanje knjige „U službi Domovine" je rasprodano, tako da Matica hrvatska priprema četvrto izdanje. U međuvremenu pojavio se ukrajinski prijevod, što je za mene veliko iznenađenje, s obzirom na slab interes ukrajinskih izdavača za ovakav tip literature na hrvatskome jeziku, pod naslovom „Horvatski proriv" (Hrvatski prodor). Prijevod je učinio mr. sc. Oleh Hyrnik, dobar poznavatelj Hrvatske i hrvatskog jezika, jer je redovni i poslijediplomski studij završio na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu.

ukraj

„U službi Domovine" – ukrajinski prijevod

Vlč. Hyrnik je napisao vrlo nadahnuti i znanstveno fundirani uvod, u kojem je ukrajinskim čitateljima objasnio specifičnosti u hrvatsko-ukrajinskim odnosima. Njegove obavijesti, tvrdnje i zapažanja vrlo su precizna, britka i korisna nama u RH. Naslov Hyrnykovog eseja glasi: „Od totalitarizma do neovisnosti: Hrvatsko-ukrajinske paralele". Donosimo ovaj esej u prijevodu samoga autora, uz neznatnu pravopisnu i terminološku pomoć pisca ovih redaka.

Od totalitarizma do neovisnosti: Hrvatsko-Ukrajinske paralele

Tko god je makar površno s aspekta ukrajinskog konteksta upoznao povijest Hrvatske, taj će se sasvim prirodno upitati: kako se moglo dogoditi da dva - po historijskoj sudbini tako slična naroda – Ukrajinci i Hrvati – i dan-danas vrlo malo znaju jedan o drugom? S jedne strane imamo ljetopisne zapise o tajanstvenim Bijelim Hrvatima koji su naseljavali prostore suvremene Zapadne Ukrajine i s kojima su vojevali kijevski kneževi. Dvadesetak kilometara od Lavova nalazi se arheološko nalazište Stiljsko, gdje se prema znanstvenim hipotezama, skoro do IX. st. nalazio glavni grad Bijelih (istočnih) Hrvata (1).

Ponekad se činilo da samo Proviđenje ukazuje na sakralnu vezu obaju naroda, kako što kazuje slučaj najstarijeg relikta kijevske pismene škole Reimski evanđelistar** ("PеймськогоЄвангелiя") Ane Jaroslavne, kćeri velikoga kneza Kijivske Rus'i, Jaroslava Mudroga (ЯрославаМудрого) i francuske kraljice (2). Nečija ruka dopunila je tekstom na glagoljici, ukrizgubljene stranice iz XIV st. najstarijeg kijevskog ćiriličnog pisma.

Postoji predpostavka da je kijevski fragment evanđelistara Ani iz Francuske donio češki kralj i imperator Svetog Rimskog Carstva (lat. Sacrum Romanum Imperium) Karlo IV., a njegov tekst na glagoljici napisali su hrvatski redovnici - benediktinci, koje je on godine 1347. pozvao na osnivanje samostana Emaus (3). U takvom ćirilično-glagoljskom pismu, u dragocjenoj opremi, Evanđelje je ponovno stiglo u Francusku u Reimsku katedralu, gdje su se tradicionalno održavale ceremonija "pomazanja" kraljeva za Francusko prijestolje.

Na kontakte s hrvatskom sredinom ukazuju još dvije relikvije ukrajinske kulture sačuvane u Francuskoj – rukopisi «Gramatike slavenske» Ivana Uzevića: prvi rukopis je datiran 1643.g. (čuva se u Francuskoj nacionalnoj Biblioteci /Bibliotheque nationale de France/ u Parizu), a drugi – 1645.g. (nalazi se u Sjevernoj Francuskoj, u biblioteci grada Arras) (4). Posebno zanimljiv je drugi, «araski rukopis» gdje se daje usporedna tablica glagoljskih i ćiriličnih slova, «Oče naš» na glagoljici i još «Azbukivedar bosenski» (azbukvar), tj. bosanska ćirilička abeceda. Oba rukopisa postala su predmet istraživanja svjetski poznatog hrvatskog jezikoslovaca - slavista Vatroslava Jagića (1838.-1923.).

U «Istorija slavjanskoj filologii»(Povijest slavenske filologije;Petrograd, 1910.) on pretpostavlja da se korištenje Uževićevog termina «slavenski jezik», odnosno svakodnevni govor razvio «pod utjecajem zapadne - i južnoslavenske gramatike, povijesti i književnosti» (5). Sve do tog vremena poznate gramatike – L. Zizanija – Tustanovskog (1596.) i «Грамматіки славєнскиѧ правилноє Сѵнтаґма»(1619.) – pod nazivom «slavenski jezik» («слов'янська мовa») podrazumijevali su prvenstveno crkvenoslavenski jezik, za razliku od jugo-zapadnih Slavena, posebno Hrvata, koji su ovim terminom zvali živi svakodnevni jezik za međusobno sporazumijevanje, koji je puno aktivnije korišten u literaturnoj djelatnosti.

Glagoljica

Glagoljsko pismo smatra se autentično hrvatskim. Prema hipotezi M. Brajčevskog, filozof Ćiril Konstantin je, tijekom prebivanja u Hersonesu (Хeрсонес Таврійbкий) 860.-861.gg., naišao na svete knjige pisane «protoglagoljskim pismom» (6.) Fragmenti glagoljskih natpisa otkriveni su na stijenama Katedrale Sv. Sofije (Ukr.-Собор Святої Софії ili Софійський собор)u Kijevu (7). A godine 1872. arhimandrit Antonin (Andrey Ivanovich Kapustin; 1817.-1894.) predao je biblioteci Kijevske Duhovne Akademije 7 stranica teksta na glagoljici pronađenih u 400px-Glagoljica Az svgJeruzalemu, do sada prema znanstvenim spoznajama poznatih kao Kijevski listići (8) .

Uvjerenje o tijesnoj vezi s Hrvatskom, ako ne cijele Ukrajine, onda barem Galicije (ili prema izvornom nazivu Galičina odnosno Haličina) dulje je vrijeme bila toliko snažno da je našlo svoj udio u kolofonu (tekst na zadnjoj stranici rukopisne knjige ili starinske štampane knjige u kojem se navode podaci o autoru, vremenu i mjestu izdavanja) Karaimskog pergamentnog molitvenika u kojemu su opisana povijesna događanja pri premještanju djela Karaima s Krimskog poluotoka u Galiciju u XIII st. U tom dokumentu, koji se kasnije pokazao falsifikatom 1700.g. , Danilo Galicki (Данило Романович Галицький 1201.-1264.) naziva se "kraljem Hrvatske" (9).

Prema riječima povjesničara Jaroslava Daškevića (Яросла́в Рома́нович Дашке́вич1926.– 2010.), takva neobična titula odgovara predodžbama autora XVII. st. o predpoljskom periodu Galića" (10). Možemo se prisjetiti i vremena Austro-Ugarske monarhije, kada su Hrvati i Galicija pripadali istoj državi. Također kontroverznog filozofa-mistika iz Lavova, koji je započeo svoj put u Zagrebačkoj gimnaziji i na Filozofskom fakultetu, koji je pisao pjesme na hrvatskom jeziku i smatrao sebe napola Hrvatom, do kraja života ne uspijevajući se osloboditi "kroatizama" u ukrajinskom govoru.

Čak i veoma površno nabrajanje povijesnih činjenica, (izgleda), trebalo bi postati ozbiljnim opravdanjem aktivnijih kulturnih odnosa između Hrvata i Ukrajinaca. Međutim, s početka XIX st. nailazimo na određenu zabunu u kojoj se sve češće gubi razumijevanje razlikovanja između Vatroslav Jagic 1877Hrvata i Srba čak i u krugovima progresivnih ukrajinskih političara i javnih osoba. Sve što se tiče Hrvata postepeno se identificira sa Srbima i samo u kontekstu moguće je razumjeti da se radi o Hrvatima. Na takve, blago rečeno, netočnosti u zapisima Mihajla Dragomanova upozorava Jaroslav Daškević (11).

Pukovnik Ukrajinskih sičovih strijelaca (УСС) Vasilj Višivanij , govoreći o pozitivnoj snazi ukrajinskih vojnika, kazao je da prema izdržljivosti "Ukrajinci nadmašuju samo Srbe" (12). Gledajući u kontekstu Prvog svjetskog rata, najvjerojatnije, pukovnik Višivanij imao je u vidu Hrvate, koji su u velikom broju ratovali na strani Austro-Ugarske monarhije na Galičkom frontu. Nabrajanje netočnosti može se i nastaviti.Očekivalo se da će se situacija kardinalno promijeniti nakon dobivanja neovisnosti Ukrajine i nakon što je Ukrajina priznala samostalnost Hrvatske 1991. (treća nakon Slovenije i Litve).

Međutim, nesporazumi se i dalje nastavljaju, čak i tamo, gdje ih nikako ne bi smjelo biti. Tako, Jaroslava Melnik (Ярослава Мельник), filolog istraživač iz Lavovskog Instituta ukrajinistike I. Krupjakevića (Інститут українознавства іменіІ.Крип'якевича), u knjizi «Ivan Franko i Biblija apocrypha» (Lavov, 2006.) nazvala je već spomenutog Vatroslava Jagića "srpskim slavistom" (13). Ovu "nevažnu netočnost" mogli bismo oprostiti manje poznatom istraživaču s hrvatskih prostora ali ne i svjetski poznatom slavistu, članu ТШ od 1903.g., pod čijim mentorstvom je Ivan Franko pisao doktorsku disertaciju i odonda je tijekom čitavog života održavao (aktivno) dopisivanje (14).

Unatoč negativnom tumačenju Jagića perspektive Ukrajine kao neovisne države kroz kritiku uvođenja nacionalnog samoopredjeljenja u Galiciji, "Ukrajinac" umjesto "Rusin" (prema ovim pitanjima stavovi Franka i Jagića bili su dijametralno suprotni), ipak, kao protuteža ruskim slavistima, on potvrđuje samobitnost ukrajinskog jezika i stupa u njegovu obranu u Ruskoj imperiji, ostavljajući prostor za publiciranje radova ukrajinskih slavista u osnovanom po njemu časopisu «Archiv für slavische Philologie» («Arhiv slavenske filologije»).

Uzajamno nepoznavanje

Slična je situacija i s Hrvatske strane, gdje se Ukrajina promatra u ruskom kontekstu, o čemu ćemo kasnije više govoriti. Trenutno je važno posvetiti se razmatranju ključnih razloga «uzajamnog nepoznavanja» naroda bliskih duhom i povijesnom sudbinom.

Bez uveličavanja možemo utvrditi da je totalitarna prošlost najvažniji razlog do sada neostvarenih kulturno-povijesnih odnosa između dvaju naroda. Međutim, imamo li pravo govoriti "totalitarna" o "prošlosti" u kontekstu Ukrajine, ili to nije jedino? Kakvo iskustvo je stekla Hrvatska u suprotstavljanju "srpsko-jugoslavenskom" totalitarizmu i u borbi za neovisnost 90-tih ukrajinagodina prošlog stoljeća? Koje zaključke na osnovi tog iskustva može izvući Ukrajina, koja se još uvijek nalazi u orbiti ruske totalitarne politike?

Malo ću požuriti, otkrivajući, da postoji želja započeti diskusiju oko pitanja – što je glavni razlog ukrajinskog prijevoda knjige «U službi Domovine» (Zagreb, 2006.) Hrvoja Kačića, hrvatskog diplomata i važne osobe iz političkog i javnog života RH. Bez svjesnog razumijevanja totalitarnih pojava koje su se događale u slavenskom svijetu, dovoljno je nadati se promjenama u budućnosti. Kačić će više puta citirati riječi, izgovorene od francuskog ministra vanjskih poslova Rolanda Dumasa na sastanku Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda 1991.g.: "da smo svjedoci raspada dvaju posljednjih kolonijalnih carstava u Europi - SSSR i SFRJ" (15).

Teza o totalitarizmu u slavenskom svijetu neminovno nas vodi u praktički neistraženo carstvo ruskog kolonijalizma, koje je direktno (vezano za Ukrajinu) ili indirektno, vezano za Hrvatsku, rusku kolonijalnu politiku točno kopirao i postao velikosrpski, kasnije jugoslavenski kolonijalni model i tako ograničio pristup Ukrajinaca i Hrvata u svjetski prostor hrvpovijesnih i kulturnih međuodnosa. Međutim, osnovni problem totalitarnih procesa u "slavenskom svijetu" leži u njihovoj principijelnoj razlici od postojećih predodžbi, formiranih na temelju zapadnoeuropskih, tj. britanskog, francuskog i španjolskog totalitarizma.

Budući da se tradicionalni pojam "kolonijalizam" povezuje s "ekonomskom i kulturnom dominacijom Zapada", posttotalitarni studiji stavili su pred sebe zadatak "istaći i subjektivne pristupe, ranije marginalizirane ili ugušene zapadnim kolonijalizmom, a to uključuje fundamentalnu kritiku zapadnih predodžbi o kulturnoj i rasnoj superiornosti" (16). Postkolonijalna kritika asocira se ponajprije s radovima Edvarda Sajida (engl. Edward Wadie Saïd) i njegovih sljedbenika Gayatri Chakravorty Spivaka i Homi K. Bhabha čije su teorije formirane na tlu suprotstavljanja europskoj Bijeloj rasi, te daju "rasnu obojenost" njihovim postkolonijalnim shvaćanjima.

Događalo se da je u slavenskom svijetu najagresivnija bila (i jest) politika ruskog imperijalizma koja je vješto manipulirala "slavenofilskom idejom", ostvarujući pod njenim pokroviteljstvom ekspanziju sveruske kolonijalne ideologije na čitav slavenski prostor. Ruski kolonijalizam postao je primjer (u negativnom smislu riječi) i drugim narodima, najprije Srbima, koji kroz sustav svojeg nekritičnog "oponašanja" ruske imperijalne politike, nisu uspjeli sagraditi normalne odnose sa svojim najbližim susjedima.

U svojoj nesavladivoj želji za velikosrpskom hegemonijom nad svim balkanskim prostorima, praktički su pokopali potpuno realnu mogućnost gradnje južnoslavenske konfederacije. Bez razumijevanja prirode ruskog totalitarizma, koji je potvrđivao priču o prisutnosti Rusije ne samo na osvojenim teritorijima (Ukrajina) nego i na teritorijima koje je Rusija uključila u planove budućeg "dobrovoljnog pripajanja" (t.z. "balkansko pitanje") nije moguće razumjeti tragične stranice Ukrajine kao i Hrvatske.

Kolonijalizam

Na posebnost ruskog totalitarizma više je puta upozoravao istaknuti ukrajinski povjesničar Jaroslav Daškević, uvjetno izdvajajući "europski i azijski tip kolonijalizma" Ruskog imperija" (17). Međutim, po prvi puta problematiku ruskog kolonijalizma u kontekstu postkolonijalnog diskursa istaknula je američka istraživačica poljskog porijekla Eva M. Tompson (Ewa M. Thompson) u istraživanju Imperial Knowledge, Russian Literature and Colonialism (2006) (18).

Odajući priznanje neospornoj zasluzi Edwarda Saïda, čije je istraživanje Orientalism (1979) (19) dalo "teoriji i istraživanjima postkolonijalizma impuls i zakonitosti, kojima se oni ranije nisu mogli pohvaliti" (20), Ewa Thompson nastavlja dalje oslanjajući se na teze da se "kolonijalizam može pojaviti u različitim dijelovima svijeta, ali i njegovi objekti se ne ograničavaju ne-bijelima i ne-Europljanima" (21). Istraživačica nas vodi do paradoksalne situacije, gdje "bijeli Europejci koji su upoznali kolonijalni pritisak Rusije ili Njemačke (ili, u prethodnim 220px-Edward Saidstoljećima, imperijalne Turske), - zadnji su što počinju shvaćati činjenicu kako su zaista bili objektom kolonizacije" (22).

Ona je svjesna da se problem kolonijalizma "Bijelihprema Bijelima" ne uklapa u postkolonijalnu teoriju iskonstruiranu ne-Bijelim istraživačima poput toga istoga Edwarda Wadie Saïda, Gayatri Chakravorty Spivaka i Homi K. Bhabha, jer kako naglašava Thompson, "ne rasa, nego nacija, igra glavnu ulogu u formiranju ruskog kolonijalnog mentaliteta" (23). Već na početku ona se distancira od liberalne teorije prema kojoj je nacionalizam tipičan samo za neformirane nacije kao pojava njihove zaostalosti i "nedoraslosti".

Stvarno, nacionalizam je postojao i sada postoji kako u razvijenim zemljama s formiranim demokratskim ustrojem tako i u zemljama, koje "se razvijaju" s razlikom samo u formi:"agresivni nacionalizam" demonstriraju imperije u odnosu prema svojim kolonijama, "zaštitnički nacionalizam" tipičan je samo za nacije koje osjećaju opasnost za svoje postojanje uslijed malobrojnosti ili zbog ugroze od ekspanzije svojih susjeda (24). Malobrojna Hrvatska bila je prisiljena posegnuti za "obrambenim nacionalizmom", i suprotstavljati se "agresivnom nacionalizmu" - ponajprije Turske, kasnije Ugarske i Italije, a tijekom XX st. - srpsko-jugoslavenskoj ekspanziji.

Unatoč prednosti Ukrajine pred Hrvatskom u prostornom smislu i prema brojnosti stanovništva, njezina je povijest – također stalna potraga za modelom "obrambenog nacionalizma", koji bi postao efikasniji, tj. učinkovitiji u ukrajinskim uvjetima suprotstavljanja ruskom ekspanzionizmu. Logično bi bilo očekivati na nekom od kriznih povijesnih raskrižja, gdje su se oba naroda skoro istovremeno nalazila pred graničnim egzistencijalnim situacijama (Prvi i Drugi svjetski rat), da su se povijesni putovi Ukrajine i Hrvatske trebali preklopiti ili makar povećati uzajamnu zainteresiranost. Ali, prema svemu gledano, do danas se to nije dogodilo. Zašto?

E. Thompson smatra da su nacionalne zajednice, za koje je tipičan zaštitni oblik nacionalizma, zbog razumljivih objektivnih razloga usmjerile dinamiku vlastitog života u velikoj mjeri prema unutra a ne prema van, gubeći "svoje resurse na otpor pan-imperijskoj vladi, zbog čega stradaju druge vrste djelovanja" (25). Djelomično to pojašnjava situaciju postojećeg uzajamnog nepoznavanja između Ukrajine i Hrvatske.

Međutim, Thompsom ukazuje i na još jedan problem, a to je: "Za razliku od postkolonijalnih teritorija Azije, Afrike i Latinske Amerike, gdje su odgojene mnoge ličnosti, koje su rekle sve o drugoj strani medalje kolonijalizma, u nekadašnjim ruskim dominionima takove glasove se gotovo skoro ne čuje" (26). U tome istraživačica ima potpuno pravo, kao i da je puno veći problem u tome, da se ti glasovi ne žele čuti ili se poduzima sve moguće da ih se ne čuje. Više puta spomenuti istaknuti ukrajinski povjesničar Jaroslav Daškević opisuje skoro detektivsku priču svojega sudjelovanja, točnije "nesudjelovanja" na kongresu sa simboličnim nazivom "Sretna Europa – utopija?", koji je održan u listopadu 1994. u Frankfurtu na Majni.

Nacionalizam

Unatoč tome što je povjesničarima predložena tema "Komunizam, demokracija, nacionalizam: slučaj Ukrajine" bila već uvrštena u program kongresa, procedura organizacije i putovanja pozvaneukrajinske delegacije je zbog neobjašnjenih razloga obustavljena. Organizatori kongresa, kojima je pripadao i profesor Salzburškog Univerziteta dr. Feliks Unger (Prof. Dr . Dr. h. c. Felix Unger.) i kardinal iz Beča Franz König (3.kolovoza 1905. – 13 ožujka 2004.) zaboravili su svoju austrijsku moralnost i osjećaj duga – te su se obratili povjesničarima s molbom da obrazlože neočekivanu neželjenost sudjelovanja ukrajinske delegacije nakon što je ukrajinsko izlaganje već bilo uključeno u program kongresa. To je međutim jednostavno ignorirano. «Čija ih je ruka brisala iz programa? I zašto?», - pita Daškević (27).

Odgovor daje odlomak neobjavljenog izlaganja povjesničara na kongresu: «Posebno odvratno i grozno izgleda scenarij, u kojemu poglavice nacionalnih i imperijalnih država, koji opstaju na tom vrhu upravo zahvaljujući nacionalizmu koji je stvorio osnovu zaštite vlastite države, preziru i vrijeđaju kao nacionalističke te skupine, s kojima im u određenim političkim Velika Bijela Hrvatska 9 stsituacijama nije uputno ići.

I koliko ne bi milozvučno zborile ideologije, da se njihove države štite pomoću patriotizma, da SAD brane američki način življenja, Švedska – švedsku demokraciju, a Francuska – francuski republički ustroj, kada se dublje zamislimo (a ja molim zamisliti se), svi oni štite vlastitu državu, vlastitu naciju u ime vlastitog nacionalizma. Možda pak ne bi trebalo biti licemjeran, ali takvo je licemjerje postalo temeljem mnogih državnih ideologija" (28). Na isti taj problem upozorava Thompson, ukazujući na takozvano "rutinsko iskorištavanje" termina nacionalizam baš od onih koji kao da stoje na pozicijama "iskorjenjenja nacionalizma", a ipak obilježje "krivih u nacionalizmu" dodjeljuje se zbog nečeg samo slabim nacijama, zaobilazeći vlastitu demonstraciju nacionalizma "stabilnih i sigurnih u sebi etnosa" (29).

U drugom članku – "Istraživanja nacionalizma" – Daškević dokazuje, da uz temeljitiju analizu pokušaja realizacije suvremenih takozvanih "univerzalnih ideja" unatoč internacionalizmu,kozmopolitizmu, europeizmu, ekumenizmu, otvorenom društvu itd. ispada, da je to "samo još jedna modifikacija zakamufliranog integralnog nacionalizma određene pan-imperijalne nacije" (30).

Njegovi zaključci se neposredno preklapaju s tvrdnjama Leili Ghandi, na koju se poziva u kritici ruskog totalitarizma Eva Tomphson. Prema Leili Ghandi, za nacije-kolonizatore i nacije-imperijaliste, tipična je "vlastita univerzalizacija" i samo nju su oni koristili da proglase "nezakonitim bilo kakav protest protiv njih (a takav protest je nacionalizam), tretirajući ga kao nešto zaostalo, necivilizirano, seljačko (31).

Jaroslav Daškević i Eva Thompson su jednoglasni u stavovima smatrajući da "temeljitije istraživanje raznovrsnijeg iskustva vezanog s nacionalizmom može pomoći iskristalizirati i civilizirati ta univerzalna stremljenja prema identitetu i trajnosti, ograničavajući u isto vrijeme nacionalizam zarobljenih nacija, isto kao i u širenju patoloških manifestacija agresivnog, ekspanzivnog nacionalizma, koji je dosegnuo vrhunac u ruskom kolonijalizmu. Ipak, glavni predmet rada na području slavenskih postkolonijalnih studija još je pred nama.

Kao što je već bilo rečeno, Rusija ne samo da je utvrđivala narav vlastite prisutnosti na već okupiranom teritoriju, nego je i svakako snažno koristila literaturu, povijesnu znanost uključujući i religijsku filozofiju za utvrđivanje vlastitog dojma "spasiteljice svega slavenskog svijeta" na teritoriju (ponajprije na Balkanu), njegove imperijalističke patologije" (32). Rusi su dali važan doprinos u istraživanju zaštitničkih oblika koji su bili sadržani u planovima budućih aneksija.

Rusija je unaprijed pripremala elite tih država za svoju aktivnu, čak i vojnu prisutnost, dijeleći intelektualcima iz južnoslavenskih krajeva zvanja članova Ruske Akademije Znanosti u Sankt Peterburgu. Tako je godine 1760. njen počasni član postao poznati hrvatski filozof, fizičar i matematičar Rudjer Bošković (1711.-1787.). Navodeći njegovo ime u komentarima znanstvenih publikacija, ruski znanstvenici izbjegavaju precizirati njegovo porijeklo, te se može steći utisak kao da je on bio Rus (33).

Već prije spomenuti Vatroslav Jagić postao je članom Sankt Peterburgske Akademije 1880. godine, nakon čega je tijekom 1880. – 1886. predavao na Peterburškom Univerzitetu. Razumljivo je da je u takvim uvjetima suvišno očekivati od njega pozitivno tumačenje pitanja o ukrajinskoj neovisnosti. Što više, smatrajući se pripadnikom kruga obožavatelja Ivana Franka, u korespondenciji s Peterburškom Akademijom Znanosti on je predstavljao svog učenika i ukrajinskog genija u potpuno drugom svjetlu (34).

Jagić je vjerno zahvaljivao svojoj «pokroviteljici», opjevavši rusku literaturu, koja je nastala u uvjetima stalne borbe za očuvanje kršćansko-bizantskog identiteta u suprotstavljanju «opasnim faktorima» koji su prijetili «pravoslavnoj» duši u obliku poljskih ili njemačkih utjecaja (35). Ova beskrajna borba za vlastiti identitet pronašla je svoj odraz u ruskoj umjetnosti ikona (posebno u XVII. st.) u slikama «Sudnjeg dana», gdje su grješnici u paklu obavezno prikazivani u njemačkoj ili u poljskoj odori (36).

Tako je Vatroslav Jagić, puno prije američkih povjesničara postao «istraživačem misli, da je Rusija bez presedana stradala od inozemnih upada i da su ti upadi bili konstantna nesreća u ruskoj povijesti» (37), potvrđujući u slavenskom prostoru predodžbu o Rusiji «ispunjenoj suosjećanjem prema stradalim od stranog ugnjetavanja naroda».

Mr. sc. Oleh Hyrnik

Bilješke

1.– KORČINJSKIJ O. «Istočni Hrvati i problem formiranja države u Prikarpatju»; «Gradine Istočnih Hrvata u porječju gornjeg Dnjestra»; «Kulturna središta Istočnih Hrvata u okolici Stiljske gradine»// Bijeli Hrvati, sv. 1. – Rijeka: Meveda, 2006. – Str.31-67. KOBALJ J. «Bijeli Hrvati i Zakarpatje. Problemi lokalizacije» (КОБАЛЬ. Й Білі хорвати та Закарпаття) // Екзиль. - № 1, Ужгород, 1996. Str. 29-33
2. Реймське Евангеліє Анни Ярославівни. Александрович В. С. Львів:Видавництво "МС", 2010 – 200 СЕНТ-ЕМУРКЕ; Ovdje se Ana Jaroslavna naziva Ana Rusinka, Francuska kraljica i grofica de Valoa (S francuskog prijevod na ukrajinski napravio je Ivan Franko) – Kiev, Oberegi, 1991.
3. АЛЕКСАНДРОВИЧ, В., «Київські аркуші реймського Евангелія» // Реймське Евангеліє Анни Ярославівни, Львів: МС, 2010, 24; ZUBRINIC, D., Hrvatska glagoljica, Zagreb: HKD Sv. Jeronima, 1996, 187-188.
4. Білодiд I. K. i Кудрицький Є.M., „IванУжевич i його граматика" // Граматика слов'янська І.Ужевича. Київ —Наукова думка, 1970.- С.VII
Івaн Костянтинович Білодід (29. 8. 1906., Uspenka — 21. 9. 1981., Kijiv) — ukrajinski jezikoslovac, pedagog, akademik Ukrajinske Akademije Znanosti (1957.g.), akademikRuske Akademije Znanosti (1972 .g.).

Євген Михайлович Кудрицький (3.3.1894) – ukrajinski jezikoslovac

5. I. K. Білодiд i M. Брайчевський, Походження слов'янської писемності. - Києво-Могилянська академія, 2007.-Str.121-128 Citirani članak – str. XXII.(Uvodni članak uz «Gramatiku slavensku»/ («Граматику словенську» Івана Ужевича)
Брайчевський Михайло Юліанович(6.09.1924. – 23.10.2001.) – ukrajinski povjesničar i arheolog.

6.Брайчевський M.,Походження слов'янської писемності. - Києво-Могилянська академія, 2007.-str.121-128.

Godine 1966. MichaelBraychevskynapisao je raspravu (traktat) «Приєднання возз'єднання?»/ «Pripajanje ili ponovno spajanje?/u kojem je briljantno razotkriolicemjerje «Teza povodom 300.obljetniceujedinjenjaUkrajine i Rusije." Rad se je upočetkuširio izdavanjem "Samizdat", a 1972je o tome objavljenpamfletu Kanadi.

7. ВИСОЦЬКИЙ С. О. Київськa письмена школа X-XII ст. — Львів - Київ- Нью-Йорк:: видавництвоМ. П. Коця 1998.- str.38.

8.НІМЧУКВ. В. Київськіглаголичнілистки.— Київ: Науковадумка. 19983
9.ДашкевичЯ. Постаті.. — Львів: Піраміда, 2007.- str.36.
10.ДашкевичЯ. Постаті.. — Львів: Піраміда, 2007.- str.47.
11.ДашкевичЯ. Постаті.. — Львів: Піраміда, 2007.- str.148.
12.ТЕРЕЩЕНКОЮ. ОСТАШКОТ. УкраїнськийпатріотздинастіїГабсбургів./ Ukrajinski domoljub Habsburške dinastije. — Київ:Темпора, 2008.- str.115.
13.Ярослава МельникIvan Franko i Biblija apocrypha. — Львів: УКУ, 2006.- str.23.
14.ПровзаєминиI. Franka i В. Ягіча/ O uzajamnom odnosu I. Franka i V. Jagića: ГОРАК Р. ГОРАК І. «Дисертація» // Українське літературознавство. – 2008 – Вип. 70 - str.3-34.
15.– KAČIĆ H. U službi Domovine. Croatia Rediviva. – Zagreb: Matica hrvatska, 2006. – str. 300.
16.– Філіпс Л. "Постколоніальне" // Енциклопедія постмодернізму — Київ: Основи, 2003. – str. 323
Citat iz ..... djela: Tradicionalno pojam „kolonijalizam" povezuju s „ekonomskom i kulturnom hegemonijom Zapada".
17.ДашкевичЯ. »...Учинеложнимиустамиказатиправду» Iсторичної есеїстикa. — Київ: Темпора, 2011.- str.153.
18. Ukrajinsko izdanje: ТОМПСОН М. Трубадури імперії. Російська література і колоніалізм. — Київ: Основи, 2008. ̸ THOMPSON M. Trubaduri imperije. Ruska književnost i kolonijalizam. – Kijev, Osnove, 2008.
19. Vidi ukrajinsko izdanje: САЇД Е.В. Орієнтлізм. — Київ: Основи, 2001.
20.ТОМПСОН Е. М. – Citira se iz izvornog rada-istraživanja. – str. 65.
21.ТОМПСОН Е. М. – Citira se iz izvornog rada-istraživanja. – str. 33.
22.ТОМПСОН Е. М. – Citira se iz izvornog rada-istraživanja. – str. 79.
23.ТОМПСОН Е. М. – Citira se iz izvornog rada-istraživanja. – str. 73.
24.ТОМПСОН Е. М. – Citira se iz izvornog rada-istraživanja. – str. 32.
25. Ukrajinsko izdanje: ТОМПСОН М. Трубадури імперії. Російська література і колоніалізм. — Київ: Основи, 2008. ̸ THOMPSON M. Trubaduri imperije. Ruska književnost i kolonijalizam. – Kijev, Osnove, 2008. – str. 33.
26.ТОМПСОН Е. М. – Citira se iz izvornog rada-istraživanja. – str. 21.27. Дашкевич Я. »...Учи неложними устами казати правду» Iсторичної есеїстикa. — Київ: Темпора, 2011.- str.772.
28. Дашкевич Я. »...Учи неложними устами казати правду» Iсторичної есеїстикa. — Київ: Темпора, 2011.- str.770.
29. ТОМПСОН Е. М. – Citira se iz izvornog rada-istraživanja. – str. 27.
30.ДашкевичЯ. »...Учинеложнимиустамиказатиправду» Iсторичної есеїстикa. — Київ: Темпора, 2011.- str.749.
31.Ukrajinsko izdanje: ТОМПСОН М. Трубадури імперії. Російська література і колоніалізм. — Київ: Основи, 2008. ̸ THOMPSON M. Trubaduri imperije. Ruska književnost i kolonijalizam. – Kijev, Osnove, 2008. – str. 35-36.
32.ТОМПСОН Е. М. – Citira se iz izvornog rada-istraživanja. – str. 36.
33. Vidi : П. А. Флоренский. (1882 – 1937, pravoslavni svećenik, filozof, istraživač, pjesnik) Сочинения в 4-х томах. Том 1. – Москва: Мысль, 1994 - str.757.
34.ГОРАК Р. ,ГОРАК І.(Roman Gorak poznat je kao beskurpulozni istraživać u više navrata optužen, naprimjer povjesničarima Igorom Chornovilom (Ігор Чорновол), Leonidom Timoshenko (Леонід Тимошенко) i Romanom Pastuhom (Роман Пастух)),– Citira se iz izvornog rada-istraživanja. – str. 24,
35.JAGIĆ V. Ruska književnost u osamnaestom stoljeću. – Zagreb: Мatica hrvatska, 1895 - str.3.
36.JAGIĆ V. Ruska književnost u osamnaestom stoljeću. – Zagreb: Мatica hrvatska, 1895 - str.4.
37.ТОМПСОН Е. М. – Citira se iz izvornog rada-istraživanja. – str. 62.

Pon, 5-12-2022, 21:23:24

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.