Gdje nas u drugom mandatu vodi Ivo Josipović otkrio je već prije izbora Dejan Jović

Dejan Jović, glavni analitičar Predsjednika Republike Hrvatske prof. dr. Ive Josipovića, objavio je članak pod naslovom „Samo u mitovima svaki narod želi državu. U stvarnosti – ne", u časopisu „Politička misao" čiji je ujedno glavni i odgovorni urednik. Članak je napisan u povodu nedavnog referenduma u Škotskoj, no zapravo ovaj referendum perfidno koristi za bavljenje referendumima na teritoriju bivše Jugoslavije (kako Jović kaže „Naši referendumi"), s očiglednim glavnim ciljem: referendumom u Hrvatskoj održanom 19. svibnja 1991.

Navodimo nekoliko izvdaka iz članka za ilustraciju kako o činjenicama koje su nam svima dobro znane piše glavni analitičar predsjednika prof. dr. Ive Josipovića:

Naši referendumi o nezavisnosti bili su – osim crnogorskog iz 2006. – vrlo neliberalni. Možda su bili „demokratični" ako se pod „demokracijom" podrazumijeva samo utvrđivanje koga ima više a koga manje. No, liberalni sasvim sigurno nisu bili – jer nije bilo dovoljno slobode da bi svatko bez opravdanog straha od drastičnih posljedica mogao reći točno ono što misli. Na jednoj strani bili su oni koji su separatizam a priori i bez ikakve potrebe za objašnjenjem proglasili nedopustivom opcijom i „izdajom". Na drugoj strani, oni koji su krenuli putem otcjepljenja, i koji su proglasili one druge – koji su zagovarali opstanak zajedničke države – „agresorima" (ako se radilo o pripadnicima nekog drugog naroda) ili „izdajnicima" (u slučaju da se radilo o pripadnicima istog naroda).

U nekim slučajevima, drugu se stranu gotovo uopće nije moglo ni vidjeti ni čuti, kao da ne postoji. To nije bilo zbog toga što ona doista nije postojala, nego zato što je bila ušutkana neprekidnim etiketiranjem i prijetnjama, od kojih su se mnoge i ostvarile. Nije bilo dovoljno slobode. A nema je ni danas. Agresivnost i nasilje bile su glavne karakteristike naših „referenduma o nezavisnosti". Oni su održani kao jedna vrsta uvertire u rat, ili prve epizode rata, a ne s ciljem stvaranja mira. „Razgovaralo" se preko nišana. Njihov je „smisao" bio – pokazati moć i silu drugima: i onima koji su bili proglašeni „izdajicama" i onima koje se tretiralo kao „agresore". Oni su služili za isključivanje drugih, njihovo eliminiranje, nadglasavanje i zanemarivanje.

U našim referendumima iz 1991. i 1992., oni koji su htjeli drugo u odnosu na ono što su zagovarale vlasti u pojedinoj republici – bili su u potpunosti isključeni. Bilo je opasno biti protiv, ako su vlasti bile za. Tko je, primjerice, u slučaju hrvatskog referenduma o izlasku iz Jugoslavije (koji, usput rečeno, nije imao ni izbliza tako jednoznačno formulirano pitanje kao što je bilo u škotskom slučaju), PitanjeAko se glavni analitičar predsjednika Republike Hrvatske prof. dr. Ive Josipovića tri mjeseca prije predsjedničkih izbora osudio napasti legitimitet samog temelja hrvatske neovisnosti, što nas tek očekuje u drugom predsjedničkom mandatu, koji je, kako stvari stoje na našoj političkoj pozornici sve izgledniji?zagovarao stranu „protiv"? I tko je u raznim fiktivnim referendumima po hitnom postupku, održanim na brzinu i kako bi se legitimirala već donijeta odluka, u raznim samoproglašenim teritorijama po Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini – bio protiv onih koji su organizirali takve referendume? Tko bi se usudio u atmosferi nasilja i nasilnog homogeniziranja učiniti ono što su učinili Škoti: slobodno zagovarati vlastita uvjerenja, bez nasilja i bez straha?

Svima je poznato kakav je 1991. bio odnos snaga u Hrvatskoj kao dijelu Jugoslavije i da je glasovanjem za neovisnost velika većina hrvatskih građana iskazala osobitu hrabrost s obzirom na agresivne prijetnje iz Beograda. Taj referendum ujedno je bio ključan preduvjet da neosporna želja za hrvatskom neovisnosti dobije legitimitet u Hrvatskoj izrazito nenaklonjenoj međunarodnoj zajednici. Taj legitimitet nitko nikad nije osporio. Sve do danas.

Ako se glavni analitičar predsjednika Republike Hrvatske prof. dr. Ive Josipovića tri mjeseca prije predsjedničkih izbora osudio napasti legitimitet samog temelja hrvatske neovisnosti, što nas tek očekuje u drugom predsjedničkom mandatu, koji je, kako stvari stoje na našoj političkoj pozornici sve izgledniji?

D. J. L.