Za Milanovićevu vladu je obilježavanje atentata na Stjepana Radića neprihvatljivo „isticanje povijesnih sukoba“

Saborski zastupnik HSS-a Branko Hrg predložio je da se 20. lipnja proglasi Danom sjećanja na Radića, no ministrica kulture Andrea Zlatar Violić kazala je kako inicijativu o proglašenju Dana sjećanja podržava no i predložila da to bude na dan Radićeve smrti 8. kolovoza 1928, a ne datum atentata na njega

- Sa sjednice Vlade Republike Hrvatske 21. kolovoza 2014.

“

”

Mislimo da je potrebno komemorirati njegovu smrt, ali ne i isticanje povijesnih sukoba

- Ministrica kulture RH Andrea Zlatar Violić na sjednici Vlade 21. kolovoza 2014.

“

”

Pitanje je tko je danas njegov baštinik i baštinik njegove politike i njega osobno, jer je on dao apsolutan pečat kao jednog izraženo socijalnog čovjeka, panslavista, a tada se to tako govorilo, izrazitog antiklerikalca

- Predsjednik Vlade RH Zoran Milanović na sjednici Vlade 21. kolovoza 2014.

“

”

Pitanje je tko je danas njegov baštinik i baštinik njegove politike i njega osobno, jer Stjepan Radić je, u našoj kompliciranoj politici 20. stoljeća, važan, velik i na neki način i kontroverzan. Povijesna pravda i paradoks je u tome da nakon što ga je napao i na njega pucao eksponent velikosrpske politike Puniša Račić, taj isti Račić je kaznu od, ako se ne varam, 20 godina služio u vili na Dedinju i iz nje su ga izvukli srbijanski partizani, dva dana prije oslobođenja Beograda i oni su mu presudili i likvidirali", rekao je Milanović zapitavši se "tko je tu čiji"

- Predsjednik Vlade RH Zoran Milanović na sjednici Vlade 21. kolovoza 2014.

“

”

Ministrica kulture Republike Hrvatske smatra da ne bi trebalo obilježiti dan kad je predsjednik Hrvatske seljačke stranke bio smrtno ranjen u atentatu na sjednici Narodne skupštine Kraljevine Jugoslavije čiji je bio zastupnik, budući da bi to bilo „isticanje povijesnih sukoba“!

Ubojstvo zastupnika u parlamentu države uistinu je presedan, i zasigurno se svi takvi događaji u povijesti ljudske vrste mogu nabrojiti na prste jedne ruke. Da i nije nitko smrtno stradao u tom atentatu (a na mjestu su preminuli HSS-ovci Pavle Radić i Đuro Basariček, Stjepan Radić je bio smrtno ranjen, a ranjeni Ivan Granđa i Ivan Pernara su preživjeli), taj bi dan trebalo obilježavati.

Za ministricu Zlatar Violić je vjerojatno i obilježavanje događaja iz Domovinskog rata „isticanje povijesnih sukoba“. U oba slučaja se radi o stradanjima Hrvata od velikosrpskih ruku.

Zašto se onda ne usprotivi obilježavanju, primjerice, Dana antifašističke borbe na dan kad je ona počela, i ne zahtijeva da se taj dan događaj obilježava nekog drugog datuma?

No, još je tragičnije da intervencija Ministrice kulture Republike Hrvatske nije zasmetala ni predsjedniku Vlade Zoranu Milanoviću niti ostalim ministrima, štoviše, Vlada je podržala ministričinu inicijativu o obilježavanju Dana sjećanja na Stjepana Radića na dan 8. kolovoza, kad je umro, a ne 20. lipnja kad je bio smrtno ranjen u atentatu u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije.

Očito je da Vlada Republike Hrvatske nameće logiku i politiku prekrajanja i lažnog tumačenja povijesti, odnosno da je za njih obilježavanje borbe hrvatskog naroda protiv velikosrpstva i stradanja u toj borbi, sve od uspostave Kraljevine SHS pa do okončanja Domovinskog rata, „isticanje povijesnih sukoba“.

Viđenje, poznavanje i razumijevanje hrvatske povijesti predsjednika hrvatske Vlade Zorana Milanovića

A što reći o Milanovićevim komentarima? On je naravno u pravu. Stranka koju je vodio Stjepan Radić zvala se Panslavenska seljačka stranka, veliku većinu hrvatskog naroda je Stjepan Radić bio pridobio uz svoju stranku i politiku svojim „izrazitim antiklerikalizmom“.

A odgovor na pitanje Zorana Milanovića „Tko je tu čiji?“ u svezi pogibije Puniše Račića od ruku srbijanskih partizana odgovor zna svatko tko imalo zna i razumije povijest.

Stoga ćemo odgovoriti Zoranu Milanoviću:

Stjepan Radić je bio Hrvat i veliki domoljub i borac za interese hrvatskog naroda.

Puniša Račić je bio velikosrpski ubojica, koji je atentatom na hrvatske zastupnike u Skupštini postao legendom u Srbiji (stoga ga se i tadašnja kraljevska vlast nije usudila kazniti strože nego kućnim pritvorom u vili).

I baš zato su ga i ubili srpski partizani, u skladu s Titovom direktivom o preuzimanju vlasti, da im svojom popularnošću u srpskom narodu ne bi zasmetao nakon rata. A tako su partizani radili i po cijelim „ovim prostorima“, s posebnim naglaskom na Hrvate i Hrvatsku, gdje za razliku od Puniše Račića nisu stradavali ubojice, već ogromnom većinom časni ljudi koji su uživali ugled u narodu i samim tim bili opasni partizanima.

D.J.L.