Povijesno iskustvo nedvojbeno upozorava na ponavljanje određenih obrazaca kad je u pitanju srbijanska politika

Kontinuitet velikosrpske politike od sredine 19. stoljeća do danas može se pratiti kroz niz dokumenata, ali i praktičnih pokušaja njihova ostvarenja na terenu. Već u ranim koncepcijama, poput „Kovčežića“ Vuka Karadžića i posebno „Načertanija“ Ilije Garašanina iz 1844., jasno se artikulira ideja teritorijalnog širenja Srbije i okupljanja svih Srba u jednoj državi. Ta se ideja kasnije dodatno radikalizira u spisu „Homogena Srbija“ Stevana Moljevića iz 1941., koji otvoreno zagovara etničko čišćenje prostora, te u „Memorandumu SANU“ iz 1986., koji je dao intelektualni okvir krvavoj osvajačkoj politici koja će uslijediti nekoliko godina kasnije.

Pokušaji ostvarivanja tih koncepcija nisu, dakako, ostali samo na teorijskoj razini, nego su u više navrata provođeni kroz konkretne političke i vojne projekte. To je dovelo do krvavih sukoba u dva navrata tijekom 20. stoljeća, najprije u kontekstu građanskog rata Drugoga svjetskog rata, a zatim i tijekom raspada Jugoslavije i srbijanske agresije na više država 1990-ih.

U novije vrijeme pojavljuju se reinterpretacije tih koncepata. Geopolitičar Milomir Stepić u svojim radovima o rekonfiguraciji „postjugoslavenskog prostora“ ne govori toliko o kulturnom ili političkom povezivanju Srba, nego otvoreno zagovara teritorijalno preoblikovanje prostora jugoistočne Europe, uključujući pripajanje dijelova susjednih država Srbiji. Takvi stavovi predstavljaju jasan kontinuitet ranijih ekspanzionističkih koncepcija, samo u suvremenom geopolitičkom ruhu.

Geopolitika tzv. „srpskog sveta“ polazi od ideje političkog, kulturnog i informacijskog-medijskog povezivanja svih Srba u tzv. regiji, uz snažan utjecaj Srbija na susjedne države, dok se ideološki oslanja na narativ zajedničkog identiteta i povijesne povezanosti. U konačnici, ta se koncepcija često interpretira kao težnja prema objedinjavanju u jedan državni prostor, što je otvoreno artikulirao Aleksandar Vulin, a što implicira mogućnost teritorijalne ekspanzije i otvara pitanja stabilnosti te poštivanja međunarodnih granica u jugoistočnoj Europi.

Analitičar Richard Kraemer ocjenjuje da Srbija djeluje pod poluautoritarnim vodstvom koje pokazuje iredentističke ambicije na Zapadnom Balkanu te predstavlja potencijalnu prijetnju regionalnoj i euroatlantskoj sigurnosti. Upozorava i na ubrzano jačanje vojske te potporu nacionalističkim akterima u susjednim državama, što dodatno destabilizira regiju.

Protiv koga se Srbija naoružava?

Posljednjih godina vidljivo je značajno jačanje vojnih kapaciteta Srbije. Nabava balističkih raketa iz Kine, kao i raketnih sustava iz Izraela, pokazuje sustavno ulaganje u vojnu moć, uz paralelno jačanje drugih grana oružanih snaga. Zanimljivo je da pritom Srbija neometano nabava oružje i od Francuske kao jedne od ključnih članica NATO saveza.

Zanimljivo je u tom kontekstu da srbijanska nabava kineskih i izraelskih sustava, koji omogućuju izvođenje ofenzivnih djelovanja duboko u teritorij susjednih država, nije izazvala značajniju zabrinutost u zapadnim krugovima, već ponajprije u Hrvatskoj. To sugerira ne samo različitu percepciju sigurnosnih rizika između međunarodne i regionalne razine, nego i određenu dozu sljepoće dijela zapadnih zemalja prema potencijalnim implikacijama takvog razvoja.

Povijesno iskustvo nedvojbeno upozorava na ponavljanje određenih obrazaca kad je u pitanju srbijanska politika. Ako bi došlo do ozbiljnog poremećaja međunarodnog poretka, vrlo je vjerojatno da bi Srbija ponovno pokušala silom ostvariti svoje interese prema Kosovu, Bosni i Hercegovini, a potencijalno i prema Hrvatskoj. Jer: Srbija se sigurno ne naoružava kako bi napala Mađarsku ili Rumunjsku. Tko to ne razumije, pokazuje ozbiljan nedostatak političke prosudbe i veliku naivnost.

Iz navedenog proizlazi jasna sigurnosna pouka: Hrvatska mora sustavno jačati svoje obrambene sposobnosti i ulagati u modernizaciju vojske. Poseban naglasak treba biti na razvoju protuzračne i protubalističke obrane, kao i na suvremenim tehnologijama poput bespilotnih sustava, koji postaju ključni element modernog ratovanja.

U uvjetima nestabilnoga sigurnosnog okruženja i uz pouku negativnih povijesnih iskustava, nameće se zaključak da samo snažan i tehnološki napredan obrambeni sustav može djelovati kao vjerodostojno sredstvo odvraćanja i jamstvo nacionalne sigurnosti. Pritom je nužno osigurati usklađeno i učinkovito djelovanje državnog vrha, odnosno stabilnu komunikaciju između Pantovčaka i Banskih dvora, kako bi se izbjegle strateške disonance koje otežavaju normalno funkcioniranje države.

Istodobno, sve sigurnosne i obrambene politike moraju biti jasno ukotvljene u euroatlantskim okvirima u kojima je Hrvatska članica, uz dosljedno poštovanje obveza i standarda koji proizlaze iz članstva u NATO-u i Europskoj uniji. Tko iz tih okvira iskače, sam se identificira kao protivnik saveza kojima Hrvatska pripada i vrijednosti koje ti savezi štite.

Ruski napad na Ukrajinu narušio je dotadašnje međunarodne norme i ponovno u prvi plan stavio logiku sile. Umjesto naglaska na diplomaciji i suverenitetu, sve se češće govori o sferama utjecaja, vojnoj moći i „pravu jačega“. Taj je događaj potaknuo domino efekt: države povećavaju vojna ulaganja, jačaju saveze i sve otvorenije razmišljaju u sigurnosnim kategorijama. Istodobno, dio aktera može steći dojam da su međunarodne zabrane agresije manje čvrste i obvezujuće nego što se ranije vjerovalo.

Hrvatska mora biti svjesna promijenjene sigurnosne realnosti i tomu prilagoditi svoju obrambenu i vanjskopolitičku strategiju, jačajući vlastite kapacitete i savezništva.

Davor Dijanović