Promjene međunarodnog poretka

U svijetu koji se ubrzano destabilizira, male države više ne mogu računati na automatizam međunarodnih jamstava ni na retoriku univerzalnih vrijednosti. Sigurnost danas sve manje proizlazi iz pravnih normi i deklaracija, a sve više iz konkretne moći, sposobnosti odvraćanja i hladne procjene vlastitog položaja. Za zemlje poput Hrvatske to znači kraj političke komocije i nužnost ozbiljnog suočavanja s realnošću hijerarhijskog poretka koji se ponovno uspostavlja.

Ono čemu već neko vrijeme svjedočimo jest duboka kriza liberalnoga međunarodnog poretka. Sustav izgrađen na pravilima, normama i ideji univerzalnih vrijednosti postupno se raspada, dok se na njegovo mjesto vraća klasična geopolitika – svijet interesnih sfera, odnosa moći i imperijalne logike. Sve češća upotreba pojma geopolitike u javnom diskursu nije slučajna, nego simptom prijelomnog razdoblja u kojem se brišu iluzije o normativnom upravljanju svijetom.

Posebno jasan signal tog zaokreta dao je savjetnik Donalda Trumpa Stephen Miller, otvoreno ustvrdivši da međunarodne odnose ne određuju pravo ni zajedničke vrijednosti, nego „željezni zakoni moći“. Takva izjava predstavlja posve eksplicitno priznanje radikalno realističkog pogleda na svijet u kojem su pravila sekundarna, a hegemonija se više ne skriva iza univerzalističkog jezika. Time se napušta dugogodišnja američka (samo)percepcija kao čuvara poretka temeljenog na pravilima i ulazi u fazu otvorenog priznanja sile kao temelja međunarodnog života.

Za razliku od ranijih administracija, Trumpova politika ne nastoji prikriti dominaciju kroz institucije, saveze i pravne mehanizme. Moć se više ne legitimira demokracijom, ljudskim pravima ili „međunarodnom zajednicom“, nego samom sposobnošću nametanja volje. Time zapravo nestaje razlika između stvarne politike i njezine javne prezentacije. Taj diskurzivni i politički pomak odražava i šire promjene: slabljenje američke relativne moći, kraj unipolarnog svijeta, uspon konkurentskih sila i raspad konsenzusa oko liberalnoga međunarodnog poretka.

U praksi se nova paradigma očituje u povratku logici interesnih sfera, osobito u zapadnoj hemisferi. Američki pristup Latinskoj Americi ponovno poprima obilježja izravne dominacije: promjena režima u Venezueli tretira se prije svega kao pitanje strateškog interesa, kontrole resursa i geopolitičkog prestiža, a tek sekundarno kao pitanje demokracije ili ljudskih prava. Time se reafirmira Monroeova doktrina u njezinu najgrubljem obliku, uz otvoreno relativiziranje suvereniteta slabijih država i spremnost na intervenciju kada se to procijeni korisnim.

Prosvjedi u Iranu u zapadnom se diskursu često predstavljaju kao univerzalna borba za slobodu i ljudska prava, no stvarna razina političke i strateške potpore tim pokretima ostaje strogo uvjetovana geopolitičkim kalkulacijama. Kada se procijeni da destabilizacija režima slabi regionalnog protivnika, retorika prava i sloboda dobiva na intenzitetu;kada su rizici previsoki, ista se načela brzo povlače u drugi plan. Time prosvjedi prestaju biti autonomni politički fenomen, a postaju još jedna varijabla u globalnoj igri moći.

Znakovito je da takva logika ne poznaje iznimke ni kada su u pitanju formalni saveznici. Pritisci na Dansku u vezi s Grenlandom pokazuju da ni savezništvo više ne pruža zaštitu od instrumentalizacije, čime se dodatno nagriza ideja međunarodnog poretka utemeljenog na zajedničkim vrijednostima i međusobnom povjerenju.

Posebno teške posljedice taj zaokret ima za Europu. Skepsa prema NATO-u i signalizirano smanjivanje američkih sigurnosnih obveza izvan „bližeg dvorišta“ otvaraju pitanje dugoročne stabilnosti europske sigurnosne arhitekture i budućnosti Ukrajine. Savezništva se sve više svode na instrument trenutačnog interesa, a sve manje na trajne strateške obveze, što Europu čini ranjivijom nego u prethodnim desetljećima.

U širem strateškom smislu, Sjedinjene Američke Države sve jasnije fokusiraju svoje djelovanje na rivalstvo s Kinom, koje se nameće kao središnja os međunarodnih odnosa u 21. stoljeću. Ostale krize – od Ukrajine, preko Irana, do Venezuele – u tom se okviru pojavljuju kao regionalni izrazi dubljeg globalnog nadmetanja u kojemu liberalni poredak ustupa mjesto svijetu otvorene borbe za moć.

U takvom kontekstu Hrvatska nema prostora za strateške iluzije. Kada međunarodni sustav prestaje biti normativan, a postaje otvoreno hijerarhijski, sigurnost više ne proizlazi iz formalnog članstva, nego iz vlastite sposobnosti obrane, pravilnog političkog pozicioniranja i jasnog razumijevanja vlastitih interesa. Ulaganje u obranu i sigurnost nije pitanje prestiža niti puko ispunjavanje savezničkih obveza, nego temelj očuvanja suverenosti. Naoružavanje u tom smislu nije izraz militarizma, nego racionalan odgovor na realnost svijeta u kojem se ravnoteža snaga ponovno nameće kao ključni regulator međunarodnih odnosa.

U uvjetima rastuće globalne nestabilnosti nacionalni interes ponovno se nameće kao legitimno i nužno polazište vanjske politike. To ne znači izolaciju, nego hladnu, dugoročno promišljenu strategiju u kojoj se savezništva vrednuju prema stvarnom preklapanju interesa, a ne prema deklaracijama i simbolici. Male države ne opstaju zato što su moralno u pravu, nego zato što znaju čitati odnose moći, definirati vlastite crvene linije i djelovati autonomno kada je to nužno. U svijetu koji se nepovratno vraća logici sile, jedino održivo uporište jest politika koja sigurnost, stabilnost i pregovaračku snagu stavlja ispred iluzija – politika koja polazi od jasnog razumijevanja vlastitoga državnog razloga.

Davor Dijanović