Prihvaćanje multipolarnog svijeta

Nova američka Strategija nacionalne sigurnosti jasno pokazuje da Washington odustaje od koncepta globalne hegemonije kakav je oblikovao svijet nakon 1991. godine. Ne zato što bi Amerika odustala od moći, nego zato što je postalo očito da se moć više ne može održavati kroz ideološki univerzalizam, stalne intervencije i financiranje tuđih slabosti. Dokument je u tom smislu priznanje realnosti: svijet je multipolaran i takav će ostati.

Promjena paradigme najvidljivija je u odnosu prema Europi. Europska unija u strategiji se pojavljuje više kao problem nego kao rješenje. Formalno savezništvo ostaje, ali bez emotivnog naboja i bez iluzija. Washington otvoreno očekuje da europske države preuzmu veći dio odgovornosti za vlastitu sigurnost. NATO se ne ukida, ali se redefinira: američka vojna prisutnost više se ne shvaća kao trajna obveza, nego kao instrument koji se koristi selektivno.

Razlog je jednostavan. Europa je ušla u fazu dugoročne demografske, gospodarske i kulturne stagnacije. Masovne migracije, ideološka regulacija gospodarstva i gubitak strateške svijesti pretvorili su kontinent u prostor političke nemoći. Nova američka strategija to ne izgovara eksplicitno, ali točno takvu Europu opisuje između redaka.

U tom kontekstu mijenja se i odnos prema Rusiji. Retorika o „egzistencijalnoj prijetnji“ zamijenjena je hladnim upravljanjem rizikom. Rusiju se tretira kao geopolitičku činjenicu. Cilj SAD-a nije eskalacija sukoba u Europi, nego stabilizacija prostora koji je zbog rata u Ukrajini postao strateški teret. Teret koji Washington sve manje želi nositi sam.

To ne znači američko povlačenje iz Europe, nego preraspodjelu odgovornosti. Ukrajina ostaje važna, ali ne kao simbol moralnog sukoba dobra i zla, nego kao problem koji treba ograničiti, zamrznuti i prepustiti Europljanima da se s njime dugoročno nose.

Za razliku od Rusije, Kina ostaje središnji strateški izazov. No i tu je vidljiv zaokret. Kina se ne promatra kao ideološki neprijatelj kojega treba „preodgojiti“, nego kao civilizacijski i gospodarski konkurent. Fokus je na tehnologiji, industriji, opskrbnim lancima i vojnoj ravnoteži u Indo-Pacifiku. Američka strategija prema Kini realistički je lišena liberalnih moraliziranja koja su godinama zamagljivala stvarne interese.

Time se dolazi do ključne točke dokumenta: prihvaćanja multipolarnog svijeta. Amerika više ne polazi od pretpostavke da mora dominirati u svakoj regiji. Umjesto toga, bira gdje će ulagati moć, a gdje će se povući. To je racionalna odluka, ali i znak da je razdoblje američkog mesijanizma završeno.

Problem je što Europa taj zaokret ne prati. Dok Washington redefinira prioritete, europske elite ostaju zarobljene u ideološkim obrascima kasnog liberalizma. Govor o „vrijednostima“ služi kao zamjena za strategiju, a regulacija kao zamjena za političku volju. U takvom okviru Europa sve više postaje objekt tuđih odluka.

Za male države to nosi jasnu poruku. Vrijeme oslanjanja na tuđu zaštitu prolazi. Države bez demografske obnove, kulturne kohezije i minimalne strateške svijesti ulaze u zonu trajne ranjivosti.
Amerika se prilagođava svijetu kakav jest. Europa se i dalje ponaša kao da svijet mora biti onakav kakvim ga ona zamišlja. U tom raskoraku odlučivat će se sudbina Zapada u desetljećima koja dolaze.

Davor Dijanović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.