Kulturni rat za javni prostor

Kad se skupina mladića počela okupljati na Jelačićevu trgu radi tihe molitve krunice, reakcije militantno ateističkih, lijevih aktivističkih krugova bile su – očekivano – burne. Jako ih je zasmetala činjenica da se moli. Za njih, prisutnost kršćanstva u javnosti predstavlja „problem“.

To otkriva bit sukoba: riječ je o borbi za javni prostor u kojoj jedna ideološka manjina želi određivati što smije, a što ne smije postojati u hrvatskoj stvarnosti.

U tom kontekstu treba promatrati i uporno medijsko-političko etiketiranje Hrvatske kao fašistoidne zemlje u kojoj se onda mora marširati protiv fašizma. Taj se narativ u lijevim krugovima ponavlja godinama, gotovo mehanički, i služi kao sredstvo zastrašivanja svake konzervativne pojave.

Zanimljivo je da ti isti krugovi često koriste retoriku zapanjujuće sličnu velikosrpskim tabloidima: od priča o „ustašizaciji Hrvatske“ do tvrdnji da se zemlja „radikalizira“. Domaća ljevica i beogradski tabloidi dijele isti propagandni obrazac – Hrvatsku prikazati nestabilnom, opasnom, nazadnom. Motiv je pritom isti: delegitimirati hrvatski identitet i obeshrabriti svaku reviziju komunističkih mitova.

Na saborskoj tribini o slobodi govora opravdano je istaknuto da prostor rasprave postaje sve uži. Cenzura se danas provodi na perfidne načine, „mekim“ mehanizmima: društvenim linčem, zabranama, otkazivanjima.

Najopasnija je moralna ucjena: ako se ne uklapaš u dopušteni narativ, automatski si ekstremist.

Povijest, simboli i kulturni rat

Komunistički narativi i dalje su zaštićeni, a Domovinski rat pod stalnom relativizacijom. Zato i mali pokušaji otvaranja arhiva ili preispitivanja mita o Jasenovcu nailaze na histeriju.

Zagrebački „marš protiv fašizma“ samo je još jedan političko-medijski performans koji održava atmosferu stalnog izvanrednog stanja.

Preimenovanja ulica zabrane koncerata dio su istoga nastojanja ideološkoga preoblikovanja identiteta Zagreba i Hrvatske.

Kultura financirana javnim novcem uglavnom ide u jednom smjeru – prema projektima koji relativiziraju hrvatski identitet. U književnosti i medijima i dalje postoji krug kriptojugoslavena koji određuje tko je poželjan autor. Konzervativni intelektualci sustavno se drže podalje velikih platformi. Pluralizam postoji samo kao parola, ne kao praksa.

Odbacivanje molitelja, recikliranje etikete „fašizma“, demoniziranje konzervativaca i pokušaji brisanja hrvatskih simbola – sve su to manifestacije istoga medijsko-kulturnog rata protiv hrvatskoga identiteta.

Ako se dopusti da jedna, militantno ateistička i inherentno protuhrvatska strana određuje što je dopušteno misliti i govoriti, Hrvatska će završiti u rafiniranom obliku jednoumlja.

Zato je obrana prava na molitvu, identitet i povijesnu istinu – obrana same mogućnosti da Hrvatska ostane slobodna i svoja.

Davor Dijanović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.