Južna interkonekcija i američki kapital: nova energetska arhitektura koja otvara strateški prostor Hrvatskoj

Danas su Hrvati u BiH, unatoč formalnom statusu konstitutivnog naroda, realno pretvoreni u političku manjinu. Sustavnim preglasavanjem hrvatskoga biračkog tijela, posebno izborima Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva glasovima bošnjačke većine, razbijen je temeljni daytonski princip međunacionalne ravnoteže i jednakopravnosti. Time je hrvatski narod doveden u situaciju u kojoj se ne može birati vlastite legitimne političke predstavnike, nego mu ih biraju drugi – što je apsolutni presedan u Europi. U takvom okruženju, u kojem se hrvatska ustavna prava sustavno erodiraju, svaki instrument geopolitičke i energetske moći koji Hrvatska stekne postaje i sredstvo borbe za ravnopravnost Hrvata u BiH.

Najavljena Južna interkonekcija nije samo plinovod – ona je, u širem smislu, potencijalni mehanizam kojim Hrvatska može napokon prestati biti pasivni promatrač i postati faktor koji štiti položaj svoga naroda preko realnih, a ne deklarativnih instrumenata.

Razvoj Južne interkonekcije – plinovodne veze koja bi Bosnu i Hercegovinu spojila na hrvatsku plinsku mrežu i time na LNG terminal u Omišlju nije primarno pitanje investiranja, nego geopolitike. Riječ je o projektu koji duboko zadire u geopolitičku dinamiku jugoistočne Europe, utječe na sigurnosne arhitekture, redefinira energetske tijekove i stvaranovi okvir u kojemu Hrvatska prvi put nakon dugo vremena stječe mogućnost da vlastite nacionalne interese projicira snažnije i učinkovitije.

Nedavna ponuda da američka privatna kompanija preuzme izgradnju i upravljanje interkonekcijom samo potvrđuje koliko je projekt ozbiljan i strateški.

Sve glavne razine ove priče mogu se svesti na nekoliko ključnih teza.

Američki kapital donosi stabilnost jer SAD štiti svoje investicije.

U prostoru tzv. zapadnog Balkana, obilježenom kroničnim nestabilnostima, međunarodnim tutorstvom i dugotrajnim rivalstvima, svaka veća američka investicija automatski podiže razinu sigurnosti. Razlog je jednostavan: Sjedinjene Države imaju jasnu strategiju zaštite vlastitog kapitala i infrastrukturnih projekata, osobito kada se radi o energetici.

Kad se u neki projekt uključi američka tvrtka, uz njezine interese ulaze i politički, diplomatski i sigurnosni kapaciteti SAD-a. Takve investicije automatski postaju dio šire sigurnosne arhitekture. Washington jednostavno ne će dopustiti da američke investicije dođu pod prijetnju lokalnih avanturizama, destabilizacija ili pritisaka trećih država.

Upravo zato američko ulaganje u Južnu interkonekciju nosi element stabilizacije za cijeli prostor bivše Jugoslavije i smanjuje prostor za bilo kakve energetske ili političke ucjene.

Američki ulazak u projekt znači, praktički po definiciji, veći stupanj sigurnosti i predvidljivosti za taj prostor.

Izgradnja LNG terminala na Krku pokazala se strateški presudnom – iako je hrvatska opozicija godinama vodila kampanju protiv njega.

Kada se prije desetak godina govorilo o LNG terminalu na Krku, značajan dio hrvatske političke scene tvrdio je da je to „megalomanski“, „neisplativ“, „nepotreban“ ili ekološki neprihvatljiv projekt. Osobito su se protiv njega bunili lijevi politički akteri, dio zelenih pokreta i cijeli spektar aktivističkih struktura.

Na sreću, projekt ipak nije zaustavljen.

Danas LNG terminal predstavlja jedno od najvažnijih strateških energetskih postrojenja u cijeloj Europi. Postao je ključna točka diversifikacije nakon ruske agresije na Ukrajinu. Kroz Omišalj prolaze velike količine američkoga ukapljenog plina koji je preusmjerio energetske tijekove u srednjoj i jugoistočnoj Europi.

Da terminal nije izgrađen, Hrvatska danas ne bi imala nikakav ozbiljan geopolitički utjecaj, ne bi bila tranzitna država, ne bi mogla utjecati na energetske politike susjednih zemalja, ne bi bila dio europskoga sigurnosnog lanca za diverzifikaciju plina.

Stoga se sada, u kontekstu Južne interkonekcije, jasno vidi kako su sve nekadašnje kritike bile kratkovidne i motivirane dnevnom politikom, a ne strateškim razmišljanjem.

LNG terminal – protiv kojega se iz petnih žila borila polovica hrvatske političke scene – danas je temelj hrvatskog geopolitičkog utjecaja.

Za Hrvatsku LNG znači, ako dođe do realizacije projekta, ulogu glavnoga dobavnog pravca za BiH, jačanje pozicije spram Bruxellesa – jer energija postaje pregovarački kapital, veće prihode od transportnih tarifa kao i jačanje uloge u europskom energetskom sustavu.

Energetska mapa Europe mijenja se ubrzano – i Hrvatska je, zahvaljujući LNG-u i interkonekcijama, ušla u sami centar te mape. To se događa prvi put nakon osamostaljenja.

Tko kontrolira tijekove energije, ima i veći politički utjecaj i pregovaračku moć.

U skladu s time, novi energetski poredak otvara prostor Hrvatskoj da snažnije zagovara rješavanje hrvatskog pitanja u BiH.

Bosna i Hercegovina je država čije se političko funkcioniranje godinama pokušava riješiti bez realnog uvažavanja hrvatskog pitanja i bez uspostave jednakopravnosti tri konstitutivna naroda. Hrvatska je u tom procesu često bila pasivizirana, marginalizirana ili jednostavno ignorirana od međunarodnih aktera.

Sada bi situacija mogla postati nešto drukčija.

Ako Južna interkonekcija ovisi o Hrvatskoj – a ovisi – tada Hrvatska napokon dobiva opipljivi instrument utjecaja.

Ako BiH želi stabilne i diversificirane energetske pravce dobave, nužno joj je partnerstvo s Hrvatskom.

To znači da Zagreb može – i treba – koristiti ovu novu poziciju da na međunarodnoj sceni snažnije zagovara rješavanje hrvatskog pitanja u BiH. A to znači pitanje legitimnog političkog predstavljanja i pitanje institucionalne jednakopravnosti,

Riječ je o legitimnoj uporabi novostečenog geopolitičkog kapitala. U međunarodnoj politici ovo nije „pritisak“, nego standardni način vođenja realne politike.

Energetski interesi daju Hrvatskoj poluge koje dosad nije imala.

Zato se može, prvi put nakon Daytona, otvoriti ozbiljniji i učinkovitiji kanal za zagovaranje promjena koje će osigurati stabilnost i pravednost u BiH, a to znači i moguće formiranje trećeg entiteta.

Ulazak američkog kapitala u Južnu interkonekciju, snaga LNG terminala na Krku, činjenica da Hrvatska postaje energetski čvor i novi poredak energetskih odnosa u jugoistočnoj Europi – sve to zajedno označava početak nove faze u kojoj Hrvatska stječe realan, opipljiv geopolitički utjecaj.

Nakon desetljeća pasivnosti i marginalizacije, Hrvatska dobiva priliku preuzeti aktivniju ulogu, ne samo kao tranzitna država, nego kao energetski akter koji može oblikovati procese u Bosni i Hercegovini i šire u regiji.

Ovo je trenutak u kojem energetska politika i nacionalna politika napokon postaju jedno te isto – i u kojem se otvara prostor da Hrvatska, koristeći mehanizme energetskog utjecaja, snažnije brani interese hrvatskog naroda u BiH.

Davor Dijanović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.