Najtoleratniji narod na svijetu, bez konkurencije

Otvoreno četnikuju i provociraju, sole one najveće rane u studenom, a onda se, bestidni kakvi jesu, po starome, do u detalj izbrušenome obrascu kulta ugroženog Srbina, preko noći pretvore u "ugroženu manjinu". Taj refleks samoviktimizacije dijela srpske Pupovčeve strukture dio je dugoga političko-psihološkog obrasca čiji je cilj uvijek isti: svaku kritiku preduhitriti optužbom za netoleranciju i stvoriti dojam da je Hrvatska manjinama inherentno neprijateljsko okruženje iako Hrvatska ima problem samo s jednom manjinom. Riječ je o strukturi koja se desetljećima navikavala na privilegirani status, na to da im se sve tolerira, da se njihove provokacije prešućuju i amnestiraju, a da se svako propitivanje njihova djelovanja proglašava "ekstremizmom". Stoga ni ne čudi da nastaje rika i lavež čim netko – pa makar i verbalno – dovede u pitanje tu umjetno stvorenu auru nedodirljivosti.

Najveća tragedija u cijeloj priči, međutim, nije samo velikosrpska provokacija. Tragikomična komponenta je hrvatska ljevica, koja je već navikla svakodnevno izmišljati ustaše, fašiste i revizioniste iza svakoga ugla, ali bez ikakvih moralnih ili političkih inhibicija sudjeluje na otvaranju Dana srpske kulture. Riječ je o manifestaciji na kojoj se bez zazora i bez srama veličaju ljudi poput Miloševićeva šegrta, notornoga velikosrbina Dejana Medakovića – figura čiji politički rad pripada samoj tvrdoj jezgri agresivnoga velikosrpskog diskursa koji je Hrvatsku u 20. stoljeću toliko puta koštao krvi. Oni koji u Hrvatskoj vide "fašizam“ u zastavi s prvim bijelim poljem, koji organiziraju medijske linčeve zbog povika na stadionu, u isto vrijeme legitimiraju kulturno-političke manifestacije koje otvoreno recikliraju velikosrpsku ideologiju.

Ista je ta struktura obožavala Porfirija Perovića, današnjega poglavara SPC-a, čovjeka koji se svojedobno naslikavao ispred slike četničkog vojvode Draže Mihailovića, te govorio o "menjanju granica" – riječima koje u svakoj normalnoj državi predstavljaju diplomatski skandal prvoga reda. Ni tada se nije čula nijedna ozbiljna kritika od "hrvatskih" ljevičara. Porfirije je ostao njihov "kulturni sugovornik" i "čovjek dijaloga". Sve dok takvi ljudi mogu javno relativizirati četničku ikonografiju i teritorijalne pretenzije, a i dalje biti miljenici dijela hrvatskih intelektualnih krugova i medija, jasno je da problem nije u "radikalima" na desnici, nego u dubokoj ideološkoj kompromitiranosti ljevice u Hrvatskoj.

S druge strane, isti ti arbitri tolerancije manijakalno broje crveno-bijela polja na državnim zastavama, analiziraju svaki kadar športskog događaja ne bi li uočili "prvo bijelo", bave se lovom na krivolovce koji su navodno uzviknuli neki pozdrav. I onda, nakon što demoniziraju vlastiti narod, imaju hrabrosti docirati o "netoleranciji“.

U konačnici, zajednički nazivnik hrvatske ljevice i velikosrpstva je više nego očit: to je protuhrvatstvo, koje se vrlo često maskira pod jugoslavenskim simbolima i retorikom. Pod istom se zastavom danas nalaze i jugopatski relikti i moderni velikosrpski aktivisti – dvostruki krakovi istoga političkog projekta čiji je krajnji cilj neutralizirati svaki oblik hrvatskog nacionalizma. Zato su istupi protiv njihovih provokacija odmah proglašeni "ekstremizmom": jer istina ruši narativ koji im je potreban za održavanje političke moći.

Nije novost što provociraju. To rade već desetljećima. Problem je što u Hrvatskoj još uvijek postoji politička i medijska kasta koja takvo ponašanje štiti, legitimizira i hrani – te onda, u trenutku kada reakcija postane neizbježna (a prema zakonu akcije i reakcije ponekad i ne do kraja primjerena), licemjerno proziva narod za netoleranciju i radikalizam. Upravo ta struktura održava napetosti živima, jer bez njih gubi smisao vlastitoga političkog postojanja.

Posebno je bestidno ponašanje Milorada Pupovca Suznog. Pupovčeve izjave posljednjih dana ponovno otkrivaju njegovu staru političku matricu. Kada tvrdi da se Srbe ponovno napada kao i prije 35 godina, on zapravo sugerira da je Domovinski rat bio agresija Hrvata na Srbe – te tako izvrće elementarnu povijesnu činjenicu da je Hrvatska 1991. bila žrtva, a ne agresor.

Još je skandaloznija njegova izjava da se boji da bi Republika Hrvatska mogla proći kao NDH. Ne boji se on, nego to priželjkuje.

Apsurd je još veći kada se pogleda financijska stvarnost. Dok Pupovac s lakoćom optužuje Hrvatsku za "ugrožavanje Srba“, ta ista država milijunima financira njegove kulturne centre i projekte – nerijetko one s jasnim velikosrpskim političko-identitetskim predznakom. Istodobno konzervativne udruge s dugogodišnjim kulturnim radom, poput Hrvatskoga kulturnog vijeća, ne mogu dobiti ni sredstva dovoljna da se isplati jedna minimalna plaća kroz 12 mjeseci.

Srbi u Hrvatskoj su ugroženi, ali desetci tisuća Srba ljeti rade po obali i pritom nemaju nikakve probleme. Hrvati su ipak fašisti.

Ne, nego smo najtoleratniji narod na svijetu. Bez konkurencije.

Davor Dijanović