Put digitalnog totalitarizma

Usvajanjem tzv. „Pakta za budućnost“ na summitu Ujedinjenih naroda 2024. godine, sve države članice obvezale su se – makar u formalno neobvezujućem obliku – na izgradnju Digitalne javne infrastrukture (DPI). Iza birokratskoga jezika i navodno benignih ciljeva „modernizacije društva“ krije se, međutim, projekt goleme transformacije odnosa između države, građana i globalnih institucija. U središtu te transformacije stoji digitalni identitet, temeljni alat nadzora 21. stoljeća.

Digitalna javna infrastruktura počiva na trima stupovima: digitalnom identitetu, sustavu brzih i programabilnih plaćanja te sustavu masovne razmjene podataka između javnoga i privatnoga sektora. Zajedno oni tvore tehnološku mrežu koja u potpunosti prožima svakodnevni život – od obrazovanja i zdravstva do prometa, bankarstva i socijalnih usluga.

Digitalni identitet tako postaje ulaznica u društvo: bez njega građanin ne može pristupiti javnim uslugama, otvoriti račun, potvrditi kvalifikacije ni ostvariti temeljna prava. Ono što se prikazuje kao „olakšavanje života“ zapravo je uvođenje sveobuhvatnoga sustava ovisnosti o digitalnim platformama. Kada tehnologija preuzme ulogu posrednika između čovjeka i stvarnosti, što se kao fenomen već uviđa u Kini, ona polako potiskuje naše prirodne instinkte, intuiciju i sposobnost neposrednog opažanja svijeta. Čovjek prestaje vjerovati vlastitim osjetilima, a počinje vjerovati ekranu.

U službenim dokumentima UN-a, Europske unije i globalnih zaklada (Gates, Rockefeller i dr.) digitalni identitet opisuje se kao sredstvo „uključivanja građana“ i „demokratizacije usluga“. No iza te retorike skriva se obrnuta logika: umjesto da tehnologija služi čovjeku, čovjek postaje ovisan o tehnologiji koju ne kontrolira. Posljedica je nova vrsta kognitivne i društvene zarobljenosti: ljudi sve manje razvijaju kritičku svijest jer im tehnologija filtrira stvarnost, zamjenjujući iskustvo gotovim algoritamskim interpretacijama.

Administrator UN-ova Razvojnog programa Achim Steiner na summitu je slikovito rekao kako će „svaka osoba do 2030. imati siguran digitalni identitet“. U njegovoj viziji to znači „otključavanje novih mogućnosti“. U stvarnosti to znači – zaključavanje svih ostalih. Kad život postane neodvojiv od digitalnoga identiteta, onaj tko kontrolira infrastrukturu kontrolira i čovjeka.

U provedbi projekta sudjeluju najveće svjetske organizacije i fondacije: Ujedinjeni narodi, Svjetska banka, Svjetski gospodarski forum, zaklade Gates i Rockefeller, Tony Blair Institute i G20. Njihov zajednički cilj jest do 2030. godine uvesti digitalne identitete i povezane sustave u sve države svijeta.

Projekt „50-in-5“, koji je pokrenut 2023., predviđa da se u pet godina barem jedan element DPI-ja (digitalni ID, digitalna plaćanja ili razmjena podataka) uvede u pedeset država. Na papiru to je „digitalna inkluzija“. U praksi – globalna centralizacija podataka i moći.

Europska i zapadna praksa

Ujedinjeno Kraljevstvo već je najavilo obvezni digitalni identitet za sve radno sposobne građane, bez mogućnosti izbora. Njihov Zakon o internetskoj sigurnosti dodatno otvara vrata „internetskim putovnicama“, odnosno digitalnim potvrdama identiteta potrebnima za pristup mrežnim sadržajima.

U Velikoj Britaniji se sada planira i uvođenje obveznog digitalnog identiteta za sve građane, što se javnosti predstavlja kao način suzbijanja nasilja i nereda. Prema tom modelu, svi osobni podatci – zdravstveni kartoni, putni dokumenti, financijski podatci i biometrijski zapisi – bili bi pohranjeni u centraliziranom sustavu kojim bi upravljale nadnacionalne institucije ili domaće vlasti prilagođene trenutnom političkom poretku. Takav sustav otvara vrata tehnološkom nadzoru i društvenoj kontroli, po uzoru na kineski sustav društvenog kredita, u kojem gubitak bodova može značiti isključenje iz pristupa osnovnim uslugama, transportu, obrazovanju ili bankarskim računima. Ovakva „distopija“ nije teorijska spekulacija, nego se slični modeli već uvode ili najavljuju u zapadnim državama poput Australije, Švicarske i Kanade.

Iskustvo Kine pokazuje kako digitalna tehnologija može u kratkom vremenu stvoriti društvo u kojemu je sve podređeno ekranu, aplikaciji i algoritmu – od svakodnevne kupovine do samog poimanja stvarnosti.

Chat Control – europska inačica digitalnog Velikog brata

Dakako, ni EU ovdje na zaostaje. Najnoviji proizvod Europske komisije na ovome području nosi znakovito ime: Chat Control. Teoretski, riječ je o regulaciji „za borbu protiv spolnog zlostavljanja djece“. U praksi, to je jedan od najopasnijih zakonskih prijedloga u povijesti Unije, jer otvara vrata masovnom nadzoru privatnih komunikacija kakvoga Europa nije vidjela još od pada komunizma.

Prema zamisli Bruxellesa, svi pružatelji mrežnih komunikacijskih usluga – WhatsApp, Viber, Telegram, Signal i slični – bili bi obvezni skenirati poruke, fotografije, videozapise i linkove svojih korisnika. To znači da bi svaka naša poruka mogla biti u stvarnom vremenu pročitana, kopirana, arhivirana i čuvana mjesecima ili godinama. Drugim riječima: naša privatna komunikacija postaje vlasništvo birokrata.

Naravno, sve se to provodi u ime „zaštite djece“. Nitko razuman ne spori važnost te zadaće, ali ovdje je riječ o paravanu. Isti smo mehanizam već vidjeli: za vrijeme korona-krize ograničenja kretanja i sustavi praćenja uvodili su se pod izlikom „zaštite zdravlja“. Danas se ukidanje gotovine opravdava „borbom protiv pranja novca i financiranja terorizma“. Obrazac je uvijek isti – kontrola pod krinkom dobra.

Stručnjaci upozoravaju da Chat Control počiva na tzv. client-side scanningu – skeniranju sadržaja na uređaju prije nego što se poruke enkriptiraju. Time se ruši smisao end-to-end enkripcije, koja jamči povjerljivost komunikacije. A jednom kada se otvore stražnja vrata, ona više ne služe samo za borbu protiv pedofilije. Postaju meta hakera, kriminalnih mreža, stranih obavještajnih službi – i, naravno, političara gladnih kontrole. Povijest pokazuje da sve što je tehnički moguće ubrzo postaje i politički zloupotrebljeno.

Licemjerje Bruxellesa u ovom je slučaju očigledno. Kada je riječ o stvarnim prijetnjama – ilegalnim migracijama, islamističkom terorizmu ili rastućem socijalnom kaosu – birokracija reagira mlako i sporo. No kada treba nadzirati vlastite građane, tada aparat funkcionira kao švicarski sat. Iako su Europski parlament, Europski nadzornik za zaštitu podataka i brojni pravnici već upozorili da se radi o obliku masovnoga neselektivnog nadzora nespojivog s demokracijom, prijedlog se, pod danskim predsjedanjem, vraća na stol, a glasanje je predviđeno za 14. listopada 2025.

Ako bude usvojen, Europa će dobiti svoga digitalnog „Velikog brata“ – ravna Orwellovu distopijskom laboratoriju. Jer što drugo znači kada vlast sebi daje pravo da nadzire, kopira i arhivira svaku privatnu poruku svojih građana? Zanimljivo je da upravo oni koji najglasnije govore o „slobodi“, „toleranciji“ i „demokraciji“ danas rade na tome da Europsku uniju pretvore u poligon digitalnog nadzora.

Borba protiv spolnog zlostavljanja djece nužna je i neprijeporna. No pod tim plemenitim geslom ne smije se graditi društvo sveopće kontrole. Chat Control nije zaštita, nego prijetnja. I to prijetnja koja bi mogla imati nesagledive posljedice za slobodu i sigurnost europskih građana.

U trenutku kada se kontinent suočava s demografskim urušavanjem i unutarnjim krizama, briselski birokrati opet biraju krivi put – put digitalnog totalitarizma.

Paralelno s time, odvija se i proces postupnog ukidanja gotovine. Predsjednica Europske središnje banke Christine Lagarde najavila je lansiranje „digitalnog eura“ u roku od otprilike 18 mjeseci, s planom da on bude potpuno uveden do 2030. godine. Digitalni euro, predstavljan kao moderna alternativa papirnatom novcu, zapravo je prvi korak prema potpunoj nadziranosti. U digitalnom monetarnom sustavu svaka transakcija postaje trag, svaka kupnja podatak, a svaka sumnja – opravdanje za blokadu računa. Kada se gotovina eliminira, građanin gubi zadnju mogućnost anonimnosti i neovisnosti o sustavu. U kombinaciji s digitalnim identitetom i centraliziranim bazama podataka, to stvara savršeni mehanizam financijske i političke kontrole.

Globalna država nadzora

Sva ova nastojanja nisu fragmentirana. Ona se uklapaju u širi projekt Agende 2030 i ciljeva „održivoga razvoja“. U toj viziji „održivosti“ svaki je građanin istodobno digitalni broj i nadzirani subjekt. Sustavi plaćanja (CBDC), identifikacije i podataka postaju međusobno povezani, a mogućnost sudjelovanja u društvu ovisi o „pouzdanosti“ koju definira algoritam. Nova tehnologija ne mijenja samo društvene odnose – ona mijenja i samu antropologiju čovjeka. Kada se intuicija zamijeni digitalnim signalima, čovjek prestaje biti subjekt koji opaža, a postaje objekt koji se nadzire.

Digitalni identitet nije instrument slobode, nego oruđe kontrole. On određuje ne samo kojim ćemo uslugama moći pristupiti, nego i što će nam biti zabranjeno. U budućem poretku „pametnih gradova“ i „digitalnih građana“, sloboda će biti dozvola koju izdaje sustav – i koju sustav može povući jednim klikom.

Na prvi pogled, plan Digitalne javne infrastrukture zvuči kao modernizacijski pothvat koji će donijeti učinkovitiju javnu upravu i brži pristup uslugama. No ispod površine krije se temeljna promjena političke paradigme.

U ime „sigurnosti“, „inkluzije“ i „učinkovitosti“ uvodi se model koji može pretvoriti cijeli svijet u globalni logor nadzora. Kad svaki naš korak, plaćanje i dokument postanu digitalni tragovi, sloboda prestaje biti prirodno pravo – i postaje privilegij koji se može uskratiti.

Ako digitalni identitet doista postane uvjet postojanja u društvu, tada će najveći paradoks 21. stoljeća biti činjenica da smo, u želji da olakšamo život tehnologijom, pristali na dragovoljno digitalno ropstvo.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik