„Studentski programi“ kao novi kanali migracije

Još je Jean-Claude Juncker otvoreno poručivao da će Europa svoj demografski i radni problem rješavati uvozom ljudi iz Afrike. Dubravka Šuica, tada kao europarlamentarka, a potom i kao potpredsjednica Europske komisije za demokraciju i demografiju, nastavila je istu mantru. Danas Ursula von der Leyen i Šuica taj plan provode kroz novu inicijativu: dovođenje tisuća studenata iz Maroka, Tunisa i Egipta u Europsku uniju.

Formalno se radi o programu „partnerstva za talente“ i „akademske suradnje“, u praksi o sustavnom preseljavanju stanovništva. Službeni dokumenti govore o olakšavanju izdavanja viza, o „mostu među kontinentima“, o „novom Mediteranu mogućnosti“. Iza tih birokratskih sintagmi krije se ideološki projekt: pretvaranje Europe u multikulturalni prostor bez jasnog identiteta, u kojemu će „demografska obnova“ biti zamijenjena demografskom zamjenom.

Europa više ni ne pokušava obnoviti vlastitu populaciju. Umjesto da stvori uvjete da europske obitelji rađaju djecu, Bruxelles ulaže desetke milijardi eura u „mobilnost iz Afrike“. Europska komisija nema pronatalitetnu politiku, ima politiku uvoza stanovništva. Nije riječ o slučajnosti, nego o dugotrajnoj strategiji. Juncker je to najavio, Šuica je potvrdila, von der Leyen provodi.

Navodni „studentski programi“ nisu ništa drugo nego novi kanal migracije. Tisuće mladih muškaraca iz arapskih i afričkih zemalja doći će u europske gradove, odakle se većina ne će vratiti. To više nije Erasmus s nekoliko stipendista, nego projekt trajne seldibe. U Europi koja se već sada suočava s paralelnim društvima, s rastućim vjerskim i kulturnim getima, s kriminalom i napadima na europske žene, Komisija sada ide još korak dalje – želi legalizirati proces koji već godinama razara društvenu koheziju.

Nekada su države bile čuvari granica i naroda, danas ih Bruxelles doživljava kao smetnju. Dok europske vlasti kažnjavaju nacionalne vlade koje pokušavaju braniti svoje granice, iste te vlasti planiraju nove programe uvoza „talenta“. Riječ „talent“ u toj terminologiji znači „jeftina radna snaga“, a riječ „razmjena“ znači „migracija bez povratka“. Europa postaje eksperimentalni prostor u kojemu se demografska praznina popunjava ljudima koji nemaju nikakvu vezu s europskim civilizacijskim nasljeđem.

Stari kontinent sve manje vjeruje u sebe. Kada nestane vjera u Boga, narod i obitelj, ostaje samo tehnokratska formula: „uvoz radne snage“. Na mjestu gdje su nekad stajale katedrale, sveučilišta i narodi, Bruxelles danas gradi hibridni entitet bez duše i korijena. Politički birokrati govore o „mostovima između kontinenata“, ali most koji grade vodi u propast.

Ono što se sada događa pod egidom obrazovanja, sutra će se pretvoriti u demografsku stvarnost. U gradovima od Pariza do Berlina, od Bruxellesa do Stockholma, već danas su vidljive posljedice politike masovne migracije: gubitak sigurnosti, nestanak kulturnog kontinuiteta, rast društvenih napetosti. To je lice „nove Europe“ koju Juncker, Šuica i von der Leyen nude kao model budućnosti.

Umjesto da štiti svoje stanovništvo, Europa ga postupno zamjenjuje. Umjesto da brani svoje granice, ona ih briše. Umjesto da vjeruje u vlastiti narod, Bruxelles vjeruje u kvote. I to je bit cijelog projekta – zamjena civilizacije koja je stvorila svijet kakav poznajemo jednom novom, amorfnom masom bez povijesti i identiteta.

Ako se europski narodi uskoro ne probude, ostat će samo prazna zemljopisna oznaka. Europa će možda još postojati na karti, ali više ne će biti europska.

Davor Dijanović