Vakuumi moći otvaraju prostor za sukobe

Članice NATO-a blizu su konsenzusa oko podizanja obrambenih proračuna na 5 posto bruto domaćeg proizvoda, izjavio je američki ministar obrane Pete Hegseth. „Mislim da smo vrlo blizu konsenzusa o pet posto BDP-a na predstojećem samitu NATO-a u Haagu“, rekao je Hegseth u sjedištu NATO-a u Bruxellesu gdje je sudjelovao na sastanku ministara obrane država članica.

Od pet posto, 3,5 posto odnosilo bi se na čisto vojne izdatke, a preostalih 1,5 posto na troškove povezane sa sigurnošću u širem smislu, poput zaštite granica, kibernetičke sigurnosti, te infrastrukture kako bi se povećala vojna mobilnost. Trenutačno je jedino Poljska blizu 5 posto izdvajanja za obranu, dok dio zemalja poput Španjolske i Italije nisu još dosegnule ni cilj od dva posto BDP-a, koji je postavljen još 2014. godine.

Iako je europski kontinent tijekom desetljeća nakon Hladnoga rata bio utonuo u sigurnosnu iluziju vječnoga mira, ruska agresija na Ukrajinu, nastavak destabilizacijskih procesa na Bliskome istoku, valovi afričke nestabilnosti i sve više asertivna kineska politika na globalnoj razini razbili su tu geopolitičku utopiju.

Današnji trenutak globalne geopolitike obilježen je raspadom poslijeratnog liberalnog poretka. Sustav temeljen na međunarodnim pravilima, diplomatskoj predvidljivosti i razmjernoj sigurnosti sve više ustupa mjesto svijetu velikih sila, ekonomskog ucjenjivanja i blokovskih konfrontacija. Kao što je povijest mnogo puta pokazala, upravo su ovakva prijelazna razdoblja među najopasnijima: vakuumi moći otvaraju prostor za sukobe, hegemonističke aspiracije i revizionističke politike.

Posljednje godine dovele su do velike obnove realizma u međunarodnim odnosima što podrazumijeva snažniju borbu za moć među državama i drugim akterima. Geopolitika ponovno dolazi u prvi plan, a to znači i njezine ključne aspekte kao što su sukobi velikih sila i borba oko resursa i utjecaja. Naravno, ovo je praćeno nizom posredničkih ratova, povećavanjem vojnih proračuna i naoružavanjem. Živimo u vremenu tranzicije međunarodnog poretka.

Dubinska transformacija

Europska unija, premda ekonomski snažan entitet, ostala je u velikoj mjeri geopolitički invalid, ovisna o američkom nuklearnom štitu i konvencionalnim snagama NATO-a. No u svijetu koji se ubrzano mijenja, iluzija vječne američke vojne prisutnosti u Europi sve je manje održiva. SAD, suočen s rastućim izazovima u indo-pacifičkom prostoru i s mogućim globalnim sukobom s Kinom, sve će više resursa preusmjeravati prema Aziji. U tom kontekstu, europski saveznici više nemaju luksuz ignoriranja vlastite obrambene arhitekture. Sigurnost više nije nešto što se uvozi – ona se mora stvarati unutar europskih granica.

Nije pritom riječ samo o kvantitativnom povećanju izdvajanja, nego i o dubinskoj transformaciji europskih obrambenih politika. Izdvajanja od pet posto BDP-a ne predstavljaju luksuz, nego nužnu reakciju na svijet u kojem se sigurnost ne podrazumijeva, nego osigurava upornom i odlučnom politikom. To uključuje razvoj modernih i interoperabilnih oružanih snaga, ulaganje u visoke tehnologije, čuvanje kritične infrastrukture, kao i otpor kibernetičkim prijetnjama koje sve više oblikuju prirodu suvremenih ratova. Europske zemlje moraju konačno prijeći s riječi na djela.

Zemlje poput Poljske, koje ulažu više od tri posto BDP-a u obranu, pokazale su što znači strateško promišljanje sigurnosti. Poljska ne djeluje samo zbog povijesne traume, nego i zbog racionalne spoznaje da se mir jamči snagom, a ne naivnim pacifizmom. O tome u Poljskoj postoji konsenzus svih političkih faktora. Nasuprot tome, mnoge zapadnoeuropske zemlje, koje su desetljećima zapuštale obrambene kapacitete, danas se suočavaju s potrebom hitne reorijentacije. Njemačka, iako je najavila preokret još uvijek ne pokazuje konkretnu odlučnost, a slično možemo reći i za Francusku.

U takvom okruženju i Hrvatska mora jasno definirati vlastitu obrambenu politiku. Unatoč geostrateški osjetljivom položaju, hrvatski vojni kapaciteti godinama su zanemarivani, a vojska prepuštena dugoročnom propadanju. Iako je nabava borbenih zrakoplova i oklopnih vozila pokazala određeni pomak, ukupna izdvajanja za obranu još uvijek su ispod razina koje bi jamčile istinsku sigurnost. Hrvatska ne smije zaboraviti da je okružena prostorima nestabilnosti – od zapadnog Balkana (geopolitika tzv. srpskog sveta), preko istočne Europe, pa sve do Sredozemlja. Pored toga, ilegalne migracije, i druge vrste rizika i ugroza zahtijevaju ozbiljnu i sustavnu sigurnosnu strategiju.

Geopolitika ne trpi vakuum. Slabost jednog prostora uvijek znači priliku za nekoga drugoga. Europski jug suočen je s migracijskim valovima, hibridnim prijetnjama i prodorom utjecaja aktera poput Rusije, Turske i Kine. Istočni bok, osobito nakon agresije na Ukrajinu, postao je ključna crta obrane cijele europske civilizacije. U takvom kontekstu, ulaganje u obranu ne predstavlja trošak, nego preduvjet stabilnosti, gospodarskog rasta i očuvanja političkih sustava koji počivaju na slobodi. Hrvatska se mora strateški povezivati s državama koje ozbiljno shvaćaju sigurnost – poput Poljske i zemalja unutra Inicijative triju mora.

Ulog je velik

Posebnu pozornost treba posvetiti i novim dimenzijama ratovanja. Kibernetički prostor, svemir, informacijske operacije i umjetna inteligencija postaju nova bojišta. Bez ulaganja u istraživanja i razvoj, Europa će ostati ne samo vojno, nego i tehnološki podređena. To dugoročno vodi ovisnosti, gubitku suverenosti i nemogućnosti samostalnog djelovanja u krizama. Hrvatska, kao zemlja s obrazovanim kadrom i sve brojnijim IT sektorom, ima priliku postati važan akter u kibernetičkoj sigurnosti, ali samo ako se taj sektor strateški razvija i institucionalno štiti.

Vrijeme je da se Europa probudi. Ulog je ogroman: očuvanje civilizacije utemeljene na grčko-rimskoj kulturi i kršćanskoj etici. U svijetu u kojem rastu autoritarni modeli, u kojemu se ljudska prava sve više tumače selektivno, a sloboda sve češće žrtvuje u ime sigurnosti (primjerice, kineski model tzv. društvenog kredita), samo snažna i suverena Europa može biti nositeljica vrijednosti koje su je oblikovale. Obrambeni sustav nije tehnička kategorija – on je politički izraz volje da se opstane kao slobodna zajednica naroda.

Nije više pitanje hoćemo li trošiti na obranu. Pitanje je ćemo li imati što braniti ako sada ne djelujemo. Povijest ne prašta slabost, a današnje okolnosti zahtijevaju mudrost, hrabrost i strateško jedinstvo. Vrijeme je da obrana postane prioritet. Bez nje, sve ostalo je u pitanju. A oni koji još i danas podcjenjuju ulaganja u vojsku preračunavajući svaki tenk u broj izgrađenih vrtića, upravo pred našim očima otkrivaju svu ispraznost svojih demagoških konstrukcija. Jer bez sigurnosti nema ni vrtića, ni škola, ni bolnica. Ni države. Hrvatska treba biti na pojačanom oprezu, a najbolji jamac mira i sigurnosti je što snažnije naoružavanje.

Da bi i Europa i Hrvatska mogle ojačati svoju sigurnost i obranu potrebno se je okaniti suludih protuživotnih politika koje kontaminiraju našu civilizaciju posljednjih desetljeća. Muškarci u štiklama, kao slikoviti izraz suludih genderističkih fantazmagorija, zasigurno nisu jamac slobode i sigurnosti.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik