Zagreb je 8. svibnja 1945. okupiran

I ove će godine štovatelji tzv. antifašizma, koji je u Hrvatskoj tek instrument rehabilitacije komunizma i jugoslavenstva, obilježiti „oslobođenje“ Zagreba 8. svibnja, a dva dana kasnije palit će se i tzv. Trnjanski kresovi.

O kakvoj se vrsti „oslobođenja“ Zagreba radilo možda je ponajbolji svjedok partizan hrvatske nacionalnosti, Ivan Šibl, pripadnik 10. zagrebačkog korpusa. On je u svome ratnom dnevniku zapisao: „Maštanja doista nisu realan život! Naša stvar oko oslo¬bođenja Zagreba slabo stoji. Naime, 111. armija, prema operativnom planu, nastupa južnom obalom Drave, smjerom Varaždin-Maribor, i neće napadati Zagreb. Napadaju ga I. i II. armija, jedna sa sjeverne, druga s južne obale Save. Na žalost. 10. korpus 'Zagrebački' je u sastavu 111. armije. Zagrebački korpus, a neće sudjelovati u borbama za oslobođenje Zagreba!? U regularnim armijama ne vode računa o problemima suptilnije naravi. Prema tome nitko od nas zagrebačkih partizana neće jurišati zagrebačkim ulicama i neće biti zasipan cvijećem građana (i građanki) željnih slobode. Prolazit ćemo ulicama Varaždina, Ptuja, Celja i Maribora, a kakvo je zadovoljstvo jurišati ulicama ili ginuti na prilazima tih gradova!? Sumnjiv užitak, u svakom slučaju“.

„Oslobođenje“ Zagreba bilo je toliko oslobađajuće da u Zagreb nije smio ući 10. zagrebački korpus, nego su to morale učiniti jedinice koje su dominantno bile sastavljene od srpskih partizanskih boraca, od kojih su mnogi ranije bili četnici.

Ključnu ulogu u „oslobođenju“ Zagreba odigrala je 45. srpska divizija, tj. 20. srpska brigada koja je bila u njezinu sastavu.

U danima nakon 8. svibnja dogodili su se krvavi pokolji protivnika režima. Po sugestiji Aleksandra Rankovića, a prema iskazima Koče Popovića i Gabrijela Divjanovića (načelnik vojnosudskog odjela II. armije JA), Tito je naredio da se za odmazdu pobiju svi hrvatski mladići u gradu i kotaru Zagreb, rođeni od 1924. do 1927. koji se ne nalaze u zarobljeničkim logorima ili nisu pristupili partizanskim jedinicama. Naredba br. 7 izdana je od Komande grada Zagreba. Tom prilikom je u Maksimirskoj ulici 63 unovačeno oko 7.800 mladića koji su provedeni u logore Maksimir i Prečko, poslije čega su doživjeli sudbinu ostatka tamošnjih logoraša. Iz samo jedne od tih kolona koja je provođena na maršu smrti od Zagreba preko Podravine, Slavonije i Srijema, u logor Kovin u Vojvodini, od 2.200 mladića preživjelo je njih samo 58.

O Titovoj izravnoj odgovornosti za ubojstva u Zagrebu svjedoči depeša načelnika OZNA-e Ministarstva narodne obrane DF Jugoslavije Aleksandra Rankovića koju je 15. svibnja uputio za Hrvatsku s porukom: „Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući. Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita. Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje ZGB-a od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima. Zaboravljate da u Zagrebu sada ima skoro milion stanovnika i da se tu slegao sav ustaški aparat koji je bježao iz unutrašnjosti pred našom vojskom“.

Nakon Rankovićeve depeše „posao“ čišćenja se intenzivirao, a nastradali su i mnogi ljudi koji nisu uopće sudjelovali u ratu, ali su njihove kuće bile primamljive „oslobodiocima“. Slični modus operandi, dakako, imali smo i u drugim dijelovima hrvatskih zemalja.

Ovdje su stvoreni temelji „nove klase“ zagrebačke koja očito i danas ima potrebu glasovati za Tomaševića i njegovu zeleno-komunističku družinu koja u četiri godine mandata nije realizirala niti jedan razvojni projekt, ali je jako uspješna u nametanju suludih ideoloških agendi.

Zagreb 8. svibnja nije oslobođen, nego je okupiran, i to uglavnom od bivših četnika preobučenih u partizane. Uspostavljen je protuhrvatski, totalitarni i protudemokratski poredak. Slaviti taj nadnevak mogu samo istinski pomračeni umovi.

Davor Dijanović