Hrvatska je svjetlosnim miljama daleko od džungle srbijanske političke scene

Poznata je činjenica da su velikosrbi opsjednuti „ustašama“ i da ih vide na svakom koraku. Uz onu Karadžićevu Srbi svi si svuda u mnogim glavama vrijedi i ona „ustaše svi i svuda“. Hrvati su velikosrbima referentna točka za sve. Poraz u Oluji stvorio je kod njih velike frustracije i komplekse. Nema toga kutka i zakutka u kojemu velikosrbi ne će pronaći ustaše. Ponekad u suradnji s Vatikanom, ponekad s Amerikom, a ponekad s Kominternom. Čak i kad je Beograd svojedobno bombardiran zbog Miloševićeve politike neki su Srbi za televiziju komentirali kako ih „ustaše bombarduju“. Kad neki probisvijet u Srbiji zakocka i zapije novac pa nema djeci za pelene i za to su krivi – ustaše.

Ljulja se Vučićeva stolica

Član vladajuće Srpske napredne stranke i gradonačelnik Subotice, Stevan Bakić, tako je nedavno, govoreći na skupu „Banijsko prelo“ u Subotici, izjavio je da „ustaše ponovno napadaju našu Srbiju“ i da „hrvatska obavještajna služba stoji iza svih ovih događaja“, referirajući se na studentske prosvjede koji traju već tjednima. Poruke koje je iznio Bakić, prema priopćenju Žigmanova DSHV-a, „odražavaju retoriku prošlosti, ispunjenu otvorenom mržnjom prema Hrvatima, neistinitim tvrdnjama i uvredama“.

Bakić se naknadno izmotavao i opravdao prema onoj „nisam rekao to što sam kazao“, no ovakve su poruke klasika u Srbiji. Vučićevi prorežimski mediji konstantno siju mržnju prema svim okolnim narodima što je s jedne strane odraz velikosrpske politike danas oličene u ideologiji i geopolitici tzv. srpskog sveta, a s druge strane način kako se skreće pozornost s kriminala u kojemu je ogrezao vladajući režim.

Studentski prosvjedi u Srbiji traju već gotovo tri mjeseca, a nakon nedavnog napada na prosvjednike u Novome Sadu predsjednik Vlade Srbije Miloš Vučević (koji je pred godinu dana sudjelovao u spotu koji je slavio tzv. republiku srpsku krajinu dao je ostavku. Vučević se morao žrtvovati kako bi se pokušao spasiti veliki vožd Vučić kojemu se opasno ljulja predsjednička stolica.

Naime, recentni prosvjedi u Republici Srbiji čini se da su najsnažnije do sada uzdrmali Vučićev režim. To automatski znači i to da će srbijanski vožd još intenzivnije smišljati teorije o uroti okolnih zemalja protiv Srbije pa će tako i nekakvi studenti iz Hrvatske (koji su, bit će, sljedbenici jugosferskih politika jer se nikako drugačije ne mogu objasniti njihova hodočašća u Beograd) preko noći postati „špijuni“. I, dakako, dio fantomskoga plana protiv napretka Srbije.

Posve je, dakle, jasno da je aktualni revolt protiv Vučićeva režima taj režim do sada najsnažnije uzdrmao, a u prilog tome govori i činjenica da Vučić javno spominje da unutar njegove stranke postoji tajna nasilna skupina koju čine ekstremni pristaše, poznati kao „Spartanci“. Vučić je istaknuo da ova skupina, koja se okuplja u pravoslavnim crkvama, djeluje unutar njegove stranke. Nazvao ih je „lojalistima“ i „čuvarima vatre“, ali priznao je i to da su „malo preekstremni“. Opisuje ih kao pozitivne i odane, a upozorio je i na to da su ovi ljudi posvećeni „krvi“ i orijentirani na prorusku politiku te se protive svakom pokušaju svrgavanja vlasti.

Čim Vučić ima potrebu prijetiti nasiljem znači da osjeća da mu se opasno ljulja stolica. Lavina kad krene teško ju je zaustaviti. Promjena vlasti s druge strane ne mora značiti ništa bolju situaciju za Hrvatsku. I protiv Slobodana Miloševića često su prosvjedovale one političke snage koje su bile još i privrženije ideji tzv. Velike Srbije.

I prozapadni Srbi su – četnici

U Hrvatskoj se već desetljećima stvara slika o tome kako u Srbiji postoje oporbene i prozapadne snage s kojima bi bilo lakše održavati međudržavne odnose. No to je potpuno kriva percepcija koju ponajviše zastupaju projugoslavenski krugovi. Nije, doduše, sporno da u susjednoj zemlji postoje i takve snage, no one u Srbiji nikada nisu predstavljale dominantnu političku snagu koja dugoročno može voditi državu. Dinastija Obrenović bila je donekle prozapadno orijentirana pa znamo kako je skončala. Na isti način kao i Zoran Đinđić.

Međutim, čak i da neke političke snage jesu prozapadne to ne znači da će voditi prema Hrvatskoj imalo dobronamjernu politiku. Zar nije i sâm Draža Mihailović bio zapadni, tj. britanski čovjek (ne zaboravimo da su Velika Britanija i Francuska kao čuvarice Versailleskog poretka podupirale opstanak monarhističke Jugoslavije)? To ga nije sprječavalo u tome da sudjeluje u koljačko-genocidnom pothvatu protiv Hrvata i Muslimana. Velikosrpska politika desetljećima je uživa zapadnu potporu što je išlo nauštrb hrvatskih interesa.

Podsjetimo se da kad je na čelu Srbije bio Boris Tadić, tadašnji hrvatski predsjednik Ivo Josipović nastojao je relaksirati odnose s Beogradom. No bezuspješno, tj. na štetu Hrvatske. Tadić se tada ispričao na Ovčari, a Josipović u Paulin dvoru. Time se poslala poruka kako su obje strane jednako krive za rat. Osim toga, Tadić je u Vukovaru darovao Josipoviću pretisak izdanja časopisa „Zenit“, velikosrpskoga pamfleta čiji je urednik Ljubomir Micić – prema klasičnom obrascu psihologijske projekcije – izjavio da je hrvatska kultura „vanbračno dete nenaravnog braka dresiranog majmuna i papige“.

Eto, tako se je – tipično bizantinski – htio miriti i „prozapadno“ orijentirani Tadić. Tako se mire velikosrbi, bili oni proruske ili prozapadne orijentacije. Još od vremena monarhističke Jugoslavije, kao što je svojedobno primijetio povjesničar Jere Jareb, Srbi nikada nisu održavali potpisane sporazume i ugovore. Za njih vrijedi jedino zakon sile i laž koja im je, prema priznanju Dobrice Ćosića, najviše koristila u njihovoj povijesti. Oni lažu stvaralački, maštovito i inventivno.

I nakon agresije na Republiku Hrvatsku, nikada srbijanske političke elite, bile one proruske ili prozapadne, nisu priznale krivnju i ne pada im napamet isplatiti ratnu odštetu. Štoviše, u okviru politike tzv. srpskog sveta oni i dalje, kako smo mnogo puta pisali na ovim stranicama, udaraju na sve nosive elemente hrvatskog identiteta. Nema za Hrvatsku nikakve razlike između Vučića ili Tadića. Štoviše, mnogo je lakše prepoznati opasnosti kad su na čelu Srbije deklarirani četnici.
Nema nikakve sumnje da će Vučićev režim, koji je otvoreno protuhrvatski, prije ili kasnije pasti. Povijesno iskustvo nas uči da bi to mogao biti vrlo krvav pad jednoga režima, a s obzirom na to da SNV ima gotovo 800 000 članova nisu isključeni sukobi na granici građanskog rata. No to su problemi Republike Srbije, a ne hrvatski problemi. Političari u Hrvatskoj moraju se riješiti jugoslavenskih iluzija i zabluda i odnose sa Srbijom tretirati kao i odnose sa svim drugim susjednim zemljama prema načelu reciprociteta.

Nikakve nove jugosfere nisu u hrvatskom interesu. One su tek zabluda prežitaka nakazne jugoslavenske ideologije na hrvatskoj političkoj sceni. Oni su ti koji nas svakodnevno bombardiraju vijestima iz Srbije i prate prosvjede kao da se ovi događaju u Hrvatskoj. Posljednjih dana vidimo da se stvara i ideja o bojkotu trgovačkih proizvoda u svim zemljama bivše Jugoslavije. Ponovno se želi stvoriti neki oblik medijske Jugosfere. A to je sfera kojoj Hrvatska ne pripada. I sa svim manama i aberacijama na političkoj sceni – Hrvatska je svjetlosnim miljama daleko od džungle srbijanske političke scene.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik