Demografska obnova Hrvatske: mogućnost ili utopija? (IV.)

Dosadašnja istraživanja pokazuju da materijalni status može imati utjecaj na odluku o tome hoće li se imati djeca. No bez dileme nije riječ o jedinom faktoru. Često iza takvih odluka stoje i vrijednosni motivi. Kroz razgovore s predstavnicima dvije brojne obitelji utvrdit ćemo što je njih potaknulo na to da imaju više djece te koliko su za to bili presudni ekonomski, a koliko vrijednosni motivi.

Nakon obitelji Bilić Antičević razgovarali smo i s obitelji Glavaš.

Možete li nam ukratko predstaviti Vašu obitelj?

Mi smo Mateja (30) i Kristijan (32) Glavaš iz Zagreba. U braku smo od 2015. godine, a u ovih skoro 10 godina blagoslovljeni smo s petero djece. Uz novorođenče imamo dvoje djece vrtićke dobi i dvije školarke. Oboje smo diplomanti sveučilišta u Zagrebu, Mateja diplomirani politolog, a Kristijan diplomirani ekonomist, te je Mateja dodatno završila jednogodišnji postdiplomski studij iz Pedagogije braka i obitelji na UIC-u u Barceloni. Poslovno smo u poduzetničkim konzultantskim vodama kroz firme u Hrvatskoj od 2020. godine i u Njemačkoj od 2021. godine. Iako smo oboje u osnovne škole išli van Zagreba (Sisak i Ivanić-Grad), od srednjoškolskih dana smo iznimno vezani uz Zagreb bilo kroz svakodnevno putovanje ili život u učeničkom/studentskom domu, a ubrzo nakon vjenčanja smo se i trajno nastanili u Zagrebu.

Jeste li na početku braka razmišljali o tome da želite ima više djece? Danas, naime, mnogi kalkuliraju i obično žele imati jedno ili dvoje djece…

Želja, ili bolje rečeno otvorenost životu, tj. prilici da imamo više djece bila nam je prirodna još od samih početaka veze. Budući da smo znali da ćemo se vjenčati relativno mladi (23 i skoro 21 godina), a da ćemo u braku biti otvoreni životu, nadali smo se da ćemo imati brojnu obitelj. Svjesni da nemamo zadnju riječ u tome koliko djece i kada ćemo ih točno dobiti imati, a ne želeći se od početka ograničavati koliko ćemo veliku obitelj imati uvijek smo se zezali da će ih biti 12. To je bio neki figurativni broj nakon kojeg bi ljudi najčešće prestali ispitivati koliko djece će biti planirano.

Koliko su prilikom ulaska u brak i donošenja odluke o djeci ulogu igrali ekonomsko-financijski motivi?

Od samih početaka smo znali da će financije biti uvijek izazov, ali isto tako se pred tim izazovom nismo dali prestrašiti. Vjera i pouzdanje u Božju providnost igraju bitnu ulogu u formiranju pogleda na svijet i na nas same, tako da smo se upustili u tu avanturu braka i života na jedan nesvakidašnji način, ali daleko od neodgovornog načina. Zahvaljujući sv. Benediktu već više od 15. stoljeća znamo za onu “Ora et Labora”, i na taj način živimo i financije - molimo Boga da nam providi što nam treba (uvijek i nadoda), a istovremeno znamo da moramo zasukati rukave i raditi naporno i pametno, ne samo na poslu, nego i na nama samima.

U vezu smo i ušli početkom ljeta 2012. godine zahvaljujući ljetnim poslovima koji su nas natjerali na kreativnost u pronalasku termina za odlazak na sv. misu radnim danom. Tempo kontinuiranog rada uz studij, kao i full-time sezonskog rada držao nas je čitavo vrijeme hodanja i zaručništva te prvu godine braka. A i nakon toga kroz formalne i neformalne oblike obrazovanja kontinuirano ulažemo u sebe kako bismo i na tržištu rada i intelektualnih usluga postizali što bolje financijske rezultate.

Ipak, veliku ulogu imaju i vrijednosni motivi odnosno kršćanska otvorenost prema životu?

Apsolutno. Bez vrijednosnih motiva, odnosno ulozi vjere u pojedinačnom životu, pa onda i bračnom i obiteljskom, teško da bi se slučajno našli u trenutnoj situaciji koju živimo. Iskreno ispovijedamo katoličku vjeru i posljedično nastojimo živjeti u skladu s moralnim učenjem Katoličke Crkve, što se onda odnosi i na pitanje spolnosti. Zahvaljujući enciklici Humane Vitae pape Pavla VI. i “Teologiji Tijela” sv. pape Ivana Pavla II., koju su u naše srednjoškolske i studentske dane popularizirali bračni par Evert iz SAD-a te tadašnji studentski kapelan u Zagrebu don Damir Stojić, iznimno rano smo svako pojedinačno otkrili ljepotu čednosti i čistoće, koje predstavljaju i bitno evanđeosko blaženstvo govora na gori “blago čistima srcem, oni će Boga gledati” te ga iz srednjoškolskih dana nastojimo prihvatiti i živjeti u punini - pojedinačno i kroz vezu i zaručništvo, te danas brak.

Kakva je po Vama danas u Hrvatskoj percepcija brojnih obitelji? Treba li mijenjati taj odnos?

Što je brojna obitelj? Statistički prema popisu stanovništva iz 2021. godine skoro 88% obitelji imalo je 1-2 djece, skoro 10% obitelji 3 djece te 2,6% obitelji 4 i više djece. Udjeli i omjeri su se neznatno promijenili, iako je u Hrvatskoj ukupno 100.000 obitelji manje nego 2011. godine.

Ako pričamo o percepciji 4+ obitelji kao brojnoj obitelji, možemo sa sigurnošću reći da se radi o nečem egzotičnom i nesvakidašnjem (što je statistike i pokazuju). Teško ili nezahvalno je ulaziti u konkretnije analize percepcije društva, ali djeluju dominantno negativno, iako je društvu kao cjelini, a i državi, bilo kao majci ili kao maćehi, u interesu da ima što više obitelji sa što više djece pa bi sukladno tome odnos prema takvim obiteljima trebao biti afirmativniji.

Obitelj je, međutim, zapravo temelj svega?

Obitelj je i dalje temeljna jedinica društva, iz nje proizlazi život novih naraštaja i budućih generacija. To je i dalje temeljna škola i priprema za život, zbog čega je iznimno bitno uključivati se u promišljanje i organiziranje obiteljskih aktivnosti. Mi smo imali sreću da smo u prvoj godini braka upoznali tečajeve obiteljskog obogaćivanja koje provodi IFFD Hrvatska (International Federation for Family Development). Gdje smo kroz razne module učili i s drugim obiteljima stvarali mrežu prijatelja koji našu brojnu obitelj ne čine izoliranim slučajem. Često prepričavamo zgodu u kojoj naša kćer od 5 godina na komentar kako nas ima puno jer čekamo 5. dijete odgovara, kako misliš puno? pa ovih ima 6, ovih ima 7, ovih ima 9…nas ima tek 5!

Što bi po Vama država mogla napraviti kako bi olakšala roditeljima koji imaju veći broj djece? Jesu li porezna rasterećenja dobro rješenje?

Postoje brojni načini na koje države olakšavaju roditeljima obavljanje društveno korisne obveze primanja i odgoja djece, a porezna rasterećenja za majke i općenito obitelji svakako je jedno od tih. Udruga Obitelji 3plus izašla je sa konkretnim popisom 12 mjera koje bi pomogle u tom smjeru.

Svakako treba prvo probuditi svijest koliko su djeca bitna i važna ne samo za društvo, nego i za državu kao takvu te poduzeti što je moguće više koraka u smjeru umanjenja negativnih financijskih efekata. Uz političku volju, moguće je stvarno napraviti puno.

Imate li u materijalnom smislu više danas ili ste imali više na početku braka?

U svakom smislu danas imamo više u odnosu na početak braka, pa i u materijalnom. Kontinuirano radimo na financijskom opismenjavanju samih sebe i naučena načela primjenjujemo u svakodnevici. Pratimo okvirnu vrijednost cjelokupne imovine kojom raspolažemo (novac+vrijednosni papiri+pokretnine+nekretnine) i nastojimo kroz redovno budžetiranje biti vjerni upravitelji povjerenih nam dobara.

Od prvih dana veze smo krenuli sa primjenom biblijskog načela davanja desetine Bogu (kroz Crkvu ili izravno potrebitima) i vjerujemo da na taj način ostavljamo dovoljno mjesta za manja i veća čuda koja se onda i događaju. S obzirom na skroman početak veze (oko 1.000€ ušteđevine) nije teško imati više. Mislimo da je to i dobro, jer često kad se pitamo “što ako”, vratimo se da ćemo biti kao na početku i ponovno ići iz početka, što nije tako strašno.

Kako usklađujete posao i obiteljski život koji je nesumnjivo izazovan u brojnoj obitelji?

Izazovno je ključna riječ. Uvijek nam u danu nedostaje koji sat, i u tjednu koji dan, ali tako je većini ljudi i to je zadana varijabla u formuli života, tako da nema smisla tražiti ekstra vrijeme. Upravljanje vremenom kao vještinu svakako i dalje brusimo, ali u načelu svjesni životnih prioriteta slažemo i rasporede. Nerijetko se dogodi da negdje zakasnimo ili da neke stvari koje bismo htjeli ne uspijemo ugurati u raspored. Ali isto tako znamo da moramo naći vremena za brak, vremena za djecu, za prijatelje i za nas same. Međusobno si uskačemo i podupiremo se, i kroz pokušaje i promašaje postajemo sve bolji u organizaciji dana i tjedana. Najčešće pati san, ali odmarat ćemo kad djeca odrastu ili kad umremo.

Koja je Vaša poruka mladim obiteljima?

“Ne bojte se! Vi ste budućnost svijeta.” Te je riječi sv. Ivan Pavao II. uvijek je upućivao mladima koje je susretao, i duboko su urezane i u naše srce. Rado bismo potaknuli sve mlade koji se boje budućnosti i koje se boje izazova i rizika da taj strah ostave po strani i krenu živjeti, da se okruže prijateljima koji će ih pratiti na tom putu nade. Gdje god se okrenemo možemo naći razlog za nešto ne napraviti, za ne upustiti se u neki pothvat ili za ne učiniti neki korak na koji nas srce potiče. Život je prekratak i predragocjen da bismo vrijeme provodili u strahu. Znači li to da se negativne stvari ne događaju ili da se nama ne mogu dogoditi? Naravno da ne, ali ako tražimo dublji smisao u životu, možemo ga naći ne samo u veselju, nego i u teškoćama i patnji.

Razgovarao: Davor Dijanović

Tekst je dio niza „Demografska obnova: mogućnost ili utopija?“, a na Portalu HKV-a objavljen je u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti u 2024. godini Agencije za elektroničke medije. Prenošenje sadržaja dopušteno je uz objavu izvora i autorova imena.