Mi danas ne živimo u postkršćanskoj, nego u protukršćanskoj Europi

O propadanju Zapada, a samim time i Europe, do sada je napisan poveći broj knjiga, članaka i analiza. Oswald Spengler napisao je djelo „Propast Zapada“, Pat Buchanan „Smrt Zapada“, Douglas Murray „Čudna smrt Europe“, a naš Zoran Vukman „Bogoubojstvo Zapada“. Ovo su samo neka od reprezentativnih djela koja ukazuju na iste procese koji se manifestiraju kao kulturna erozija, a sve više i demografsko pustošenje. Kršćanski autori kao jedan od uzroka ovih procesa vide dekristijanizaciju koja podrazumijeva uklanjanje kršćanskih sadržaja iz javnoga života.

Europa je, kao kršćanski kontinent, dugo vremena predstavljala centar svijeta. U posljednjih stotinjak godina ona se pretvara u trećerazrednog aktera međunarodnih odnosa, a do kraja ovoga stoljeća, prema procjenama UN-a, bit će jedini kontinent koji će stagnirati u broju stanovnika. Douglas Murray ističe da je civilizacija koju poznajemo kao Europu u procesu počinjenja samoubojstva. Posljedica toga će biti da na kraju naših života većina ljudi koji danas žive u Europi neće biti Europa te da će svi europski narodi izgubiti jedino mjesto na svijetu koje mogu nazvati domom. Svijet dolazi u Europu točno u trenutku kad je ona iz vidika izgubila vlastiti identitet. I dok bi dolazak milijuna ljudi iz drugih kultura u jaku i čvrstu kulturu mogao funkcionirati, dolazak milijuna ljudi u iznurenu i umiruću kulturu opterećenu krivnjom sigurno ne može, zaključuje Murray.

Samomržnja

Mi danas ne živimo u postkršćanskoj, nego u protukršćanskoj Europi. Stari kontinent se s neviđenom mržnjom obračunava s vlastitom kršćanskom kulturom i tradicijom. O tome fenomenu pisao je svojedobno i Joseph Ratzinger u u knjizi „Europa. Njezini sadašnji i budući temelji“. U toj knjizi papa emeritus uočava čudnu i bolesnu mržnju Europe i Zapada na sebe sama. Ovi se, ističe Benedikt XVI., pokušavaju otvoriti vrijednostima izvana, ali više ne vole sami sebe. Zapad i Europa od vlastite povijesti vide samo ono što je vrijedno žaljenja i rušilačko, a više nije u stanju uočiti ono što je veliko i čisto.

Urušavanje kršćanskih temelja, koji su od Europe učinili centar svijeta kroz stoljeća, dovelo je i do kulture smrti koja, posebno nakon šezdesetosmaške revolucije, demografski pustoši naš kontinent. Kad se nekoj kući uruše temelji – uči nas Biblija – nastaje „ruševina velika“. Europa danas nema unificirajuće ideje pa ne čudi što svjedočimo sve neracionalnijim potezima tzv. elita. Današnje tzv. europske tzv. elite nisu sposobne djelotvorno voditi aktualnu korona-krizu. Iz mnogih njihovih poteza nazire se nesposobnost i kukavičluk. No zato ih i dalje vodi samomržnja pa smo ovih dana doznali da je i sam spomen Božića u javnome životu postao sporan.

Namjere tzv. elita

Europska je komisija, naime, kreirala dokument za internu uporabu pod istoimenim nazivom „Unija jednakosti”. U dokumentu su predložene smjernice EK za „inkluzivnu komunikaciju“ i navedeni kriteriji koje u vanjskoj i internoj komunikaciji trebaju usvojiti zaposlenici Komisije. U smjernicama se preporučuje korištenje „rodno neutralnih“ termina i izbjegavanje spominjanja Božića, ali i izraza „krsno ime“ umjesto kojega se treba koristiti „uobičajeno“ ime.

U smjernicama se navodi kako je EK izbjegava smatrati da je itko kršćanin, „ne slave svi božićne blagdane“, a ljudi „imaju različite vjerske tradicije“. Dokument s mnogim drugim bizarnim smjernicama (primjerice, on zabranjuje uporabu izraza gospođa ili gospođica osim ako nismo sigurni da se ove takvima smatraju) trebao je već biti prezentiran zaposlenicima raznih uprava, ali je na kraju povučen jer je izazvao salvu negativnih reakcija i kritika. Međutim, unatoč povlačenju ovaj dokument pokazuje intencije tzv. europskih tzv. elita. One nisu više sposobne racionalno organizirati društvo i politiku, ali ih samomržnja vodi do takvih prijedloga koji graniče sa zdravim razumom.

Bog neka nam bude na pomoći s današnjim elitama i današnjom strukom…

Davor Dijanović