Mate Ujević, „Kršćanski idealizam i društveni angažman. Rasprave, članci i autobiografski spisi", Glas Koncila, 2011.

Među hrvatskim intelektualcima i književnicima kršćanskog nadahnuća koji su djelovali tijekom 20. st. istaknuto mjesto pripada dr. Mati Ujeviću, bez ikakve dvojbe jednome od najsvestranijih kulturnih djelatnika svoga vremena koji je zaorao duboku brazdu na njivi hrvatske kulture. Život i kulturno djelovanje ovoga književnog povjesničara, enciklopedista, književnog kritičara, urednika, pjesnika, pripovjedača, feljtonista, putopisca, novinara, leksikografa, profesora i bibliografa prikazan je u knjizi Ujevićevih izabranih radova pod naslovom „Kršćanski idealizam i društveni angažman. Rasprave, članci i autobiografski spisi". Knjiga je 2011. objavljena u nakladi Glasa Koncila pod znalačkom uredničkom palicom mr. sc. Božidara Petrača, predsjednika Društva hrvatskih književnika (DHK).

Knjiga je podijeljena na 6 poglavlja pod sljedećim naslovima: 1. Autobiografski tekstovi („Analiza sebe samoga", „Istrgnuti listovi iz dnevnika"), 2. Književnost i kultura („Dajte nam zemlju našu i ljude naše", „Sveta godina", „Nakon dvadeset godina", „Umjetnik i njegovo djelo", „Književnost i publika", „Vienac čitateljima", „Jedini put"), 3. Politički tekstovi („Abesinija", „Bolesti demokracije"), 4. Portreti („Iso Kršnjavi", „Fjodor Mihajlović Dostojevski", „Ante Starčević", „Lik biskupa Strossmayera", „Đuro Sudeta"), 5. Putopis („Dvadeset dana po Italiji"), 6. Enciklopedistika („Hrvatska enciklopedija. Prospekt s oglednim arkom Hrvatske enciklopedije", „Hrvatska enciklopedija. Predavanje na zagrebačkoj Radio stanici 9. IV. 1940.", „Predgovor Hrvatskoj enciklopediji", „Hrvatski izdvalački bibliografski zavod", „O radu leksikografskog zavoda na području lingvistike i književnosti"). Uvodnu studiju napisao je urednik Božidar Petrač, a u prilozima se može pronaći Ujevićev kratki životopis i bibliografija te literatura i napomena priređivača.

Životopis

Dr. Mate Ujević rođen je 13. srpnja 1901. u Krivodolu, kod Imotskoga, od oca Jakove i majke Ane. Od 1914. do 1920. školuje se u Franjevačkoj gimnaziji u Sinju, gdje na njega utječu istaknuti intelektualci i franjevci Petar Grabić, Vjenceslav Nakić i Stanko Petrov. Svoje prve književne radove objavljuje u đačkom listu „Studium", u okviru organizacije katoličke omladine „Pavlinović". Godine 1921., kao gimnazijalac, s Bogdanom Radicom pokreće i uređuje časopis „Renesansa".

Godinu kasnije maturirao je u Kraljevskoj državnoj gimnaziji u Splitu. Od 1922. do 1928. studira na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Ljubljani (jugoslavenske književnosti, usporedna književnost, historija, historija likovnih umjetnosti). Usporedno surađuje u „Jadranu", piše u „Hrvatskoj prosvjeti" i „Mladosti", uređuje časopis hrvatske katoličke đačke mladeži „Luč"; dopisnik je ljubljanskoga dnevnika „Slovenac" te urednik kulturne rubrike u „Hrvatskoj straži".

U Ljubljani je diplomirao jugoslavenske književnosti, hrvatski jezik, staroslavenski jezik, francuski jezik i narodnu historiju. Kao sveučilištarac u Zagrebu i Ljubljani postaje „domagojevcem", pripadnikom Hrvatskoga katoličkog pokreta. Po povratku u Zagreb profesor je na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, a u tom razdoblju objavljuje i roman „Mladost Tome Ivića".

U izdanju Hrvatskoga književnog društva sv. Jeronima 1931. izdaje "Hrvatsku književnost. Pregled hrvatskih pisaca i knjiga" koja je unatoč neprijepornoj UjevićMeđu hrvatskim intelektualcima i književnicima kršćanskog nadahnuća koji su djelovali tijekom 20. st. istaknuto mjesto pripada dr. Mati Ujeviću, bez ikakve dvojbe jednome Dr. Mate Ujevicod najsvestranijih kulturnih djelatnika svoga vremena koji je zaorao duboku brazdu na njivi hrvatske kulture. Život i kulturno djelovanje ovoga književnog povjesničara, enciklopedista, književnog kritičara, urednika, pjesnika, pripovjedača, feljtonista, putopisca, novinara, leksikografa, profesora i bibliografa prikazan je u knjizi Ujevićevih izabranih radova pod naslovom „Kršćanski idealizam i društveni angažman. Rasprave, članci i autobiografski spisi". Knjiga je 2011. objavljena u nakladi Glasa Koncila pod znalačkom uredničkom palicom mr. sc. Božidara Petrača, predsjednika Društva hrvatskih književnika (DHK).vrijednosti ostala uglavnom prešućena.

Godine 1935. doktorirao je u Zagrebu s tezom „Jovan Hranilović. Prilog za povijest hrvatske moderne". Tri godine kasnije objavljuje djelo „Hrvatska narodna pjesmarica. Iz Kačićeva 'Razgovora ugodnoga' i narodnih pjesama" te započinje s pripremnim radovima na „Hrvatskoj enciklopediji".

Godine 1939. pokreće „Hrvatsku enciklopediju" te osniva njezin Konzorcij (Schulhof, Rudolf Herceg, Ujević). U proljeće 1940. objavljen je ogledni arak „Hrvatske enciklopedije". Dne 10. veljače izlazi prvi svezak „Hrvatske enciklopedije", s Ujevićevim predgovorom; od 1941. do 5. svibnja 1945. objavljeno je pet svezaka „Hrvatske enciklopedije". Dne 26. travnja 1941. Ujevića uhićuje Gestapo. U rujnu iste godine imenovan je upraviteljem HIBZ-a (Hrvatski izdvalački bibliografski zavod) i glavnim urednikom „Hrvatske encikopedije". Pod uredništvom Pavla Tijana u prosincu 1941. pokreće „Književni tjednik", koji, međutim, prestaje izlaziti u kolovozu 1942. „zbog nedostatka papira".

U nakladi HIBZ-a 1943. objavljuje „Djela Đure Sudete". Za vremena Nezavisne Države Hrvatske (NDH) Ujević je uredio hrvatsku čitanku za više razrede srednjih škola „Plodovi srca i uma", izradio je privremenu čitanku za VII. i VIII. srednjih škola, a supotpisuje još dvije čitanke, „Prve brazde", hrvatsku čitanku za I. i II. razred srednjih škola, s Vjekoslavom Štefanićem i Pavlom Tijanom, te „Sjetvu", hrvatsku čitanku za 3. i 4. razred srednjih škola, s istim koautorima.

Godine 1944. pokreće i piše proslov za časopis „Vienac", kojemu je odgovorni urednik Julije Benešić. Od 10. travnja do 31. prosinca 1945. radi kao gospodarski tajnik i tehnički urednik Nakladnog zavoda Hrvatske. Od 1946. do 1949. radio je u nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci, gdje je glavna pokretačka snaga „Bibliografije rasprava, članaka i književnih radova u časopisima NR Hrvatske", što ju je objavljivao JAZU.

Godine 1948. predsjedništvo JAZU imenuje ga za glavnog urednika „Pomorskog leksikona". Od 1949. do 1950. radi u Jadranskom institutu JAZU-a. Godine 1950. dolazi u Leksikografski zavod FNRJ, kao zamjenik Miroslava Krleže, te već 1951. pokreće „Bibliografiju rasprava, članaka i književnih radova Leksikografskog zavoda". Godine 1955. objavljuje „Misli i poglede A. G. Matoša".

Dr. Mate Ujević preminuo je u Zagrebu 7. siječnja 1967. Dne 31. siječnja 1994. posmrtno je proglašen „pravednikom među narodima".

Pogledi na književnost

Svoje poglede na književnost i umjetnost Ujević je možda i ponajbolje sublimirao u programatskom članku „Dajte nam zemlju našu i ljude naše (K problemu naše književnosti)". U članku čitamo:

„Jasno je da umjetnik prema tome mora u svojim djelima manifestirati svoje poglede na čitav kompleks životnih pitanja; da njegova djela, zaokružena i dotjerana, moraju nositi u sebi poglede na probleme kulturne, socijalne, pa ako hoćete i političke, ali nada sve vjerske. Vjersko uvjerenje kao vrhovni odnošaj čovjeka prema Bogu i društvu i pojedincu krije u sebi sve druge duševne manifestacije, ono ih sebi podređuje. Nijedno umjetničko djelo nije ostalo niti može ostati vjerskom problemu indiferentno. Ono može biti protiv ili za; može biti indiferentno prema izvjesnim vjerskim organizacijama – crkvama, ali nikako ne može biti izvan 'religije' s onu stranu religije".

Prema Ujeviću, suvremeni umjetnik treba biti „rezultanta i odraz kolektivne duše, i da ono što daje, u tome smjeru nosi znakove dubokog shvaćanja zajednice i nošenje njenih osobina, težnja i ideala". Što se umjetnika katolika tiče, Ujević je, u duhu Hrvatskoga katoličkoga pokreta, vrlo određen: „Katolik, kao član jedne organizirane religiozne zajednice, i kao čovjek koji ispovijeda izvjesni kvantum zasada, ne može na nijedan način, u svojim djelima ispovijedati načela, koja su protivna nauci Crkve, niti može propovijedati moral koji se kosi sa kršćanskim načelima".

UmjetnostUjević ističe da umjetnost, pa tako i književnost, nužno mora biti „iskrena, da nosi odraz umjetnikove duše". „Ona mora biti sinteza našega čovjeka i Ujevic portretputokaz njegova duševnoga razvoja. Mora biti aktualna. Njen je ideal u idejama za koje se bori umjetnik, a te su za nas kao katolike: društvo uređeno prema Božjim zakonima, snaga i kultura našeg hrvatskog naroda.Ujević ističe da umjetnost, pa tako i književnost, nužno mora biti „iskrena, da nosi odraz umjetnikove duše". „Ona mora biti sinteza našega čovjeka i putokaz njegova duševnoga razvoja. Mora biti aktualna. Njen je ideal u idejama za koje se bori umjetnik, a te su za nas kao katolike: društvo uređeno prema Božjim zakonima, snaga i kultura našeg hrvatskog naroda. (...) Moramo biti odraz, u književnosti kao i drugdje, težnja i ideala našega naroda. Iz njegovog širokog života, puna i jaka, treba iskonstruirati umjetničke poglede i stvoriti posebni naš stil i našu samostalnu narodnu i kršćansku umjetnost. Dok god naša umjetnost ne bude nacionalna i socijalna, prema tome kršćanska, ne će vršiti onu misiju koju bi morala vršiti. Zato, narodni kako smo, moramo težiti za književnošću koja će biti u skladu sa kršćanskim moralom i koja će dati naše ljude i naše krajeve".

No, iako je bio književnik kršćanskog (katoličkog) nadahnuća, Ujević se je protivio stvaranju tzv. isključivo katoličke književnosti, jer bi stvaranje takve književnosti značilo suzivati samu književnost i ne dati joj širokog maha i socijalne djelatnosti. „Jer tzv. isključivo katolička književnost bila bi, onako kako je zamišljaju oni koji bi je htjeli ostvariti, visokoučena, suhoparna, bez elana i bez dodira sa životom, posebno sa životom širokih slojeva. Ona je umjetnost tzv. finih duša; otmjenih bića, salonska po formi, poučna u knjigama 'za vjerni puk', a takova umjetnost ne može nikada vršiti onu socijalnu funkciju koju mora da u nas vrši cjelokupna umjetnost".

Ujevićev eminentno kršćanski habitus možda se nigdje tako jasno ne održava kao u sljedećim retcima:

„... Ideal naš jest u stvaranju društva koje svoj moral crpi iz kršćanstva i koje osjeća jedinstvenost mističnoga tijela opće Crkve, Bogom upravljane. To društvo nije bojovna četa; ono mora biti povezano ljubavlju i razumijevanjem za bol čovječanstva, za čovječju dušu, za sve ono što čovjeka čini čovjekom i da, praktično proživljavajući u sebi Kristovu nauku, donese u život ljepotu djela, svježinu misli, plemenitost osjećaja, dubinu srca i širinu pogleda. Ne tražimo mač, nego srce".

Važnost kulture

Kao istaknuti kulturni djelatnik Ujević je posebnu važnost pridavao kulturnom razvitku: „Narod koji je nesposoban za kulturni razvitak nema mnogo preduvjeta za utakmicu u velikoj evropskoj UtjecajiUjević je shvaćao kako se vrijednost nacionalne književnosti treba sagledavati u međunarodnom konteksu i kako upravo taj kontekst potvrđuje njezinu vlastitost. Istodobno je, međutim, upozoravao da hrvatska književnost mora bezuvjetno prestati „oponašati razne evropske marifetluke" i u svoju sredinu uzeti „sve one elemente koji sačinjavaju srž naše narodne duše".obitelji i on će prije ili kasnije zahiriti". Pomanjkanje smisla za kulturne probleme – ističe Ujević – „je i dovelo našu politiku na onako nizak stupanj i lišilo je svih jačih kulturnih osnova, tako da nam treba para tražiti. Beznačajnost je oznaka svake politike u kojoj nema kulturnih pogleda i nazora". I dalje: „Kulturno oblikovanje daje pojedinom narodu najviše moralno opravdanje za njegov zasebni život i za njegovu slobodu". „Povijest kultura pokazuje nam da su samo oni narodi postigli veliki stupanj duhovnog života koji su kulturnom stvaranju dali vlastiti lik i koji su u sebi i svojim duhovnim osobinama tražili izvore za svoj rad".

Iako se je gorljivo zauzimao za nacionalni identitet i samosvojnost hrvatskoga jezika i književnosti, Ujević nije želio posve isključiti važnost važnost međunarodnih odnosa, tj. utjecaja. On je shvaćao kako se vrijednost nacionalne književnosti treba sagledavati u međunarodnom konteksu i kako upravo taj kontekst potvrđuje njezinu vlastitost. Istodobno je, međutim, upozoravao da hrvatska književnost mora bezuvjetno prestati „oponašati razne evropske PolitikaKao kršćanski intelektualac demokratskog usmjerenja Ujević je bio protivnik fašizma (oštro se je usprotivio talijanskoj agresiji na Abesiniju), nacizma (uhićen od strane Gestapoa) i komunizma (komunizam je prema Ujeviću „snizio čovjeka do crva, po kome slobodno gazi svemoćna država, predstavljena i vođena neznatnom manjinom"). Istodobno nije previđao slabosti krhke međuratne demokracije kojom – u tome se je slagao s dr. Vinkom Kriškovićem – upravlja krupni kapital.marifetluke" i u svoju sredinu uzeti „sve one elemente koji sačinjavaju srž naše narodne duše".

Politički pogledi

Tekstovi u kojima se je Ujević bavio politikom bili su rijetki. Iznimka je nedovršeni rukopis „Analiza sebe samoga" iz 1945., svojevrsna autobiografija u kojoj se otvoreno postavlja prema krucijalnim pitanjima ukupnoga političkog, društvenog, kulturnog i duhovnog života hrvatskoga naroda neposredno poslije Prvoga svjetskoga rata, za trajanja Kraljevine Jugoslavije i NDH. Taj je rukopis Ujević započeo nakon što je presudom časnog suda Društva književnika Hrvatske 1945. osuđen na godinu dana šutnje. S obzirom na to da je Ujević bio vrlo kritičan prema ustaškom režimu, ta je presuda rječiti dokaz o kakvom se je "oslobođenju" 1945. radilo...

Na početcima književnog i kulturnog djelovanja Ujevića su stajališta u bitnome korespondirala s osnovnim stajalištima Hrvatske pučke stranke (HPS), nastale u krilu Hrvatskoga katoličkog pokreta. Kao što je poznato, HPS je prihvatio utopističku ideju jugoslavenstva. Tijekom kasnijeg razvoja Ujević u bitnome odbacio jugoslavensku ideju, no iz knjige se dade naslutiti da se do kraja života u potpunosti nije riješio jugoslavenskih natruha.

HESvrhu „Hrvatske encikopedije" Ujević je odredio ovako: „Želimo da naša enciklopedija bude u prvom redu hrvatska, to jest da se posebno i opširnije obazire na hrvatske prilike, a zatim na prilike bližih, srodnih naroda, dok će prilike i osobine dalekih naroda prikazivati zbitije i sažetije. Želimo da Hrvatska enciklopedija prikaže naš udio u sveopćem kulturnom stvaranju i da na taj način dođe do izražaja i narod kao cjelina i pojedini naši kulturni stvaraoci".Kao kršćanski intelektualac demokratskog usmjerenja Ujević je bio protivnik fašizma (oštro se je usprotivio talijanskoj agresiji na Abesiniju), nacizma (uhićen od strane Gestapoa) i komunizma (komunizam je prema Ujeviću „snizio čovjeka do crva, po kome slobodno gazi svemoćna država, predstavljena i vođena neznatnom manjinom"). Istodobno nije previđao slabosti krhke međuratne demokracije kojom – u tome se je slagao s dr. Vinkom Kriškovićem – upravlja krupni kapital.

Hrvatska enciklopedija kao životno djelo

Najveći i životni projekt Mate Ujevića – s pravom primjećuje Božidar Petrač – u okvirima hrvatske kulture zasigurno ostaje „Hrvatska enciklopedija". „U tom se projektu ogleda njegova svestranost, njegovo veliko znanje i njegova okretnost u organizacijskim poslovima" – ističe Petrač i dodaje: „Suradnici koji su na njoj radili – njih gotovo tisuću – bili su ljudi različitih političkih, svjetonazorskih, nacionalnih i vjerskih opredjeljenja, a objektivnost kao prvi kriterij svake enciklopedije bio im je glavni kriterij, kako pri uvršćivanju pojedinih osoba, tako i u pisanju natuknica".

Svrhu „Hrvatske encikopedije" Ujević je odredio ovako: „Želimo da naša enciklopedija bude u prvom redu hrvatska, to jest da se posebno i opširnije obazire na hrvatske prilike, a zatim na prilike bližih, srodnih naroda, dok će prilike i osobine dalekih naroda prikazivati zbitije i sažetije. Želimo da Hrvatska enciklopedija prikaže naš udio u sveopćem kulturnom stvaranju i da na taj način dođe do izražaja i narod kao cjelina i pojedini naši kulturni stvaraoci".

Tijekom cijeloga života Mate Ujević nastojao je živjeti punim kršćanskim životom. Upravo je taj životni odabir odredio njegov život i kulturno djelovanje. U nizu istaknutih hrvatskih intelektualaca 20 st. koji su ostavili dubok trag u hrvatskoj kulturi Mati Ujeviću pripada istaknuto mjesto, posebno u enciklopedistici i leksikografiji u kojima je postavio u nekim aspektima i do danas nedosegnute visoke kriterije. Knjiga „Kršćanski idealizam i društveni angažman" vrijedan je prilog za upoznavanje života i kulturnog djelovanje ovoga velikog hrvatskog književnika, domoljuba i erudita.

Davor Dijanović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.