Davor DijanovićDavor Dijanović

Fragmenti hrvatske zbilje

Ante Starčević – otac hrvatskog nacionalizma

„Netražim neprilike ni pogibeli; nu kada se radi o pravu domovine, o sreći naroda hervatskoga, ja neznam za nikakovu pogibel, za nikakovu nepriliku, za nikakovu žertvu, nego nastojim, da izpunim moje deržanstvo, i na koliko mi to za rukom pojde, na toliko sam zadovoljan, nepazeć na posledice, koje se sasma mene tiču".

Dr. Ante Starčević

Dr. Ante Starčević, političar, književnik i utemeljitelj Stranke prava, bez ikakve je dvojbe najznačajniji hrvatski političar devetnaestog stoljeća, te uopće jedan od najznačajnijih, ako ne i najznačajniji političar u suvremenoj hrvatskoj povijesti. Iako radi realnih povijesno-političkih okolnosti Hrvatsku nije uspio lišiti okova Beča i Budimpešte, te stvoriti samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu, Starčević je postavio neuništive temelje kasnijega hrvatskog osamostaljenja i državne nezavisnosti. U do tada možda i najkritičnijem razdoblju hrvatske povijesti, kad je ozbiljno zaprijetila opasnost da Hrvati nestanu kao narodna individualnost i posebnost te se pretope u nešto drugo, StarčevićStarčević je probudio uspavanu nacionalnu svijest i hrvatski narod priveo duhovnome jedinstvu. Riječ je o prvome suvremenom hrvatskom političaru – a u tome i leži Starčevićeva veličina - koji je, znajući da „jedino uz samostalnost mogu cvasti narodi, zemlje i gradovi" jasno istaknuo zahtjev za stvaranjem samostalne hrvatske države, temeljeći ga na prirodnom i povijesnom hrvatskome državnom pravu. Slobodna, samostalna i nezavisna hrvatska država za Starčevića je conditio sine qua non opstanka hrvatskog naroda. „U istinu, bez samostalnosti i neodvisnosti narod ne može biti narodom nego je samo puk, množina čeljadi" – kazao je tako jednom prilikom. Raskrinkavši pak unutarnje i izvanjske neprijatelje hrvatske slobode i samostalnosti – „Slavoserbe" te Beč, Budimpeštu i Beograd – Starčević je postavio putokaz kojim se može doći do narodne i državne nezavisnosti, slobode, sreće i blagostanja hrvatskog naroda.

Još uvijek preslaba nacionalna svijest i politička nezrelost hrvatskog naroda, kao i tadašnje konstelacije međunarodnih odnosa u Europi, spriječili su oživotvorenje Starčevićevih ideja za vrijeme njegova života, no one su postale kvasac kasnijih političkih pokreta i organizacija koji su dva puta doveli do stvaranja hrvatske države. Međutim, konačnim stvaranjem hrvatske države devedesetih, Starčevićeva politička misao ni u kom se slučaju ne može smatrati anakronom, iz jednostavnog razloga što se njegove političke ideje ne iscrpljuju u stvaranju hrvatske države, nego daju građu i za kasnije njezino uređenje.

Prošlogodišnja sto i pedeseta obljetnica osnutka Stranke prava, jednako kao i prilična neuspješnost i nezrelost hrvatskih političkih elita u izgradnji politički stabilne, društveno pravedne, ekonomski prosperitetne i u međunarodnim odnosima uvažavane hrvatske države, prilika su da se u bitnim crtama osvrnemo na život i političko djelovanje Oca domovine, kao i na njegove i danas aktualnePočetak djelovanjaU početcima svoga javnog djelovanja Starčević je kao pristaša Ilirskog pokreta izražavao ideje bliske Narodnoj stranci, koja se je boreći se protiv mađarizacije oslanjala na Beč. Za vrijeme revolucije 1848.-1849. Starčević ostaje blizak Narodnoj stranci, no već tada počinje kritizirati polovične saborske zaključke o Vojnoj granici političke ideje, misli i poruke. Već i takva kratka raščlamba Starčevićeva života i političke ideologije pokazat će nam kako se moderna hrvatska država - ako želi preživjeti na karti svijeta u turbulentnim i zamršenim međunarodnim političkim odnosima današnjice i sutrašnjice - treba graditi na čvrstim starčevićanskim i pravaškim temeljima.

O podrijetlu

Dr. Ante Starčević rođen je u Žitniku kraj Gospića 23. svibnja 1823. godine, kao prvo od četvero djece Jakova i Ane Starčević. U Klancu, tada općinskom središtu, polazio je njemačku pučku školu, a 1836. prelazi u Karlobag k stricu don Šimi Starčeviću, poznatom piscu, prosvjetitelju i jezikoslovcu, koji ga je poučavao u jezicima i drugim školskim predmetima. Šime Starčević bio je veliki štovatelj francuske državne uprave i još veći protivnik Austrijske Carevine i njezine vlasti, što je nesumnjivo ostavilo velikog utjecaja i na mladog Antu Starčevića. Nakon privatne poduke koju mu je stric pružio u Karlobagu, Starčević u Zagrebu izvanredno polaže prvi i drugi razred gimnazije te nastavlja redovito školovanje. Nakon svršetka gimnazije 1843., da bi nastavio studij morao je završiti dvije godine u Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu, gdje mu je jedan od profesora bio i Josip Kvaternik, otac hrvatskog revolucionara Eugena Kvaternika.

U vrijeme dok je Starčević polazio gimnaziju u Hrvatskoj se je pod Gajevim vodstvom rasplamsao Ilirski pokret, koji Bečse je zalagao za ujedinjenje hrvatskih zemalja, jedinstvo hrvatskog naroda te za njegovo povezivanje s drugim južnoslavenskim narodima. Bitna crta Ilirskoga pokreta bila je suprotstavljanje mađarizaciji i germanizaciji te buđenje nacionalne svijesti. Pokretu se je pridružio i mladi Starčević. Teologiju, filozofiju i povijest Starčević je studirao u Pešti, gdje je i stekao titulu doktora filozofije. Revolucionarne 1848. godine odlučio je, međutim, ne zarediti se za svećenika i ostati živjeti u svijetu. Govorio je njemački, mađarski, talijanski i francuski jezik, a dobro se je služio i s latinskim i grčkim jezikom. Nakon završetka fakulteta Starčević se je natjecao za mjesto profesora filozofije i povijesti na zagrebačkoj akademiji. Iako je propisane ispite položio s najboljih uspjehom od svih kandidata, njegovo imenovanje bilo je opstruirano, te je na mjesto profesora bila imenovana osoba koja za tu dužnost nije ispunjavala niti minimalne uvjete.

Početci javnog djelovanja

U početcima svoga javnog djelovanja Starčević je kao pristaša Ilirskog pokreta izražavao ideje bliske Narodnoj stranci, koja se je boreći se protiv mađarizacije oslanjala na Beč. Za vrijeme revolucije 1848.-1849. Starčević ostaje blizak Narodnoj stranci, no već tada počinje kritizirati polovične saborske zaključke o Vojnoj granici. Neriješeno graničarsko pitanje, koje se tada javlja kao jedan od najvećih problema hrvatskoga nacionalnog pitanja, u Starčevića je još više produbilo duboku mržnju prema Austriji. Uzrok te mržnje nije bilo samo protuastrijsko raspoloženja strica Šime Starčevića, koji je na njega imao utjecaj u formativnim godinama, nego i događaj koji se zbio na veliku Gospu 1846. u Klancu. Tog dana Starčević je pred crkvom ugledao ličkog mladića Filipa Baričevića bez obje ruke što ga je zaprepastilo. A nakon što mu je domaći župnik Skoličić ispričao da je mladić – inače jedina muška glava i hranitelj svoje obitelji - ostao bez obje ruke radi osvete i obijesti austrijskih vojnih časnika, Starčević u to naprosto nije mogao povjerovati. Baričević se je, naime, žalio na nepravde i nasilja nekih austrijskih časnika višim vojnim vlastima, zbog čega su oni imali određenih problema. Za osvetu ovi su mu u vojnome zapovjedništvu u Karlovcu, gdje su ga pozvali na odgovornost, odsjekli lijevu ruku, a kada se ponovno žalio i desnu. Od tada je Starčević strahovito zamrzio Austro-Ugarsku Monarhiju te njezinu civilnu i vojnu vlast.

Tijekom Bachova apsolutizma – kojim su Hrvati bili „nagrađeni" što su pod vodstvom bana Josipa Jelačića ugušili mađarsku revoluciju i tako spasili Monarhiju i dinastiju Habsburg – Starčević je bio onemogućen u političkome djelovanju, stoga se je tada bavio književnim i publicističkim radom. U „Narodnim novinama" piše kritičke prikaze i feljtone, te raspravlja o svim bitnijim problemima tadašnjeg vremena. U tom su razdoblju u ustajaloj političkoj sredini osobitu pozornost izazivale Starčevićeve polemike s Vukom Karadžićem i drugim srpskim nacionalistima. Starčević tako polemizira s novosadskim „Srpskim dnevnikom" i beogradskim „Serpskim novinama", koje su tvrdile da hrvatski jezik ne postoji. Polemika se posebno zahuktava nakon objavljivanja Karadžićeva članka „Srbi svi i svuda", koji je bez komentara bio pretiskan u „Zagrebačkom koledaru" Vladislava Vežića. Glavno sporno pitanje bila je nacionalna pripadnost štokavaca, koje je šovinistički nastrojeni velikosrbin Karadžić u cjelini proglasio Srbima, dok je Starčević jezikpod hrvatskim nacionalnim imenom uz Hrvate i pravoslavne štokavce uključio i Slovence, kao „planinske Hrvate".

U odgovoru „Srpskome dnevniku" i „Beogradskim novinama", koji je objavljen 27. rujna 1852. u „Narodnim novinama", Starčević tako piše:" Gde su pisci, gdje su pisma toga naroda srbskoga? Gde je taj jezik? Pravo rekuć pisalo se s malom iznimkom – u kirilici do jučer jezikom cerkvenim, a gospodo Hervat je prie imao i svoju cerkvu i u njoj svoj jezik, nego li se za Srbe znalo. Sva pisma kraljah hervatskih pisana su, gospodo, jezikom hervatskim. (...) Gde je taj srbski jezik? Ja vas opet pitam! Kajkavština nije, čakavština nije, ne bi li bila možda štokavština? Ali je to, kako vam rekoh, čedo kajkavacah i čakavacah. Pokažite jedan glas, jednu formu štokavacah, koju ne bi čakavci ali kajkavci imali. I ja sam štokavac. Ko je taj štokavski jezik skovao? Hervatski narod gospodo, i stotine hrvatskih pisacah. Kako Dalmacia malo po malo prima štokavštinu, može se videti iz njezinih spisateljah, ali se i svoje čakavštine derži na toliko, da n. p. Gundulić, Gjorgjić, Palmotić, i ost. sasvim u čakavštini plivaju. – Ovo stoji ne samo o Dalmatincih nego i Ličanih, n. p. o Došenu i Kermpotiću, o Slavoncih, n. p. Relklovićih i Katančiću, o Bošnjacih, n. p. o Margetiću i Divkoviću. Ovaj poslednji piše blekavski, pa veli, da piše srbski, t. j. Divković veli: ako ja pomešam Petrov pir s Pavlovom zobju – ono je onda moj karišik. Ja nisam tako pametan, da bi mogao tu premudrost dokučiti. Koje li je taj srbski jezik? Je li to onaj, kojime se hervatski pisci – na koliko znamo – od šesto godinah služe, - onaj kojime narod hervatski govori? Tako je, gospodo, vi tako hoćete, tako vi iztočnu veru zovete srbskom verom, tako hervatsko-gerčko-latinska slova zovete srbskima, tako gerčku kapu srbskim fesom, orientalske dimlie srbskim dimliam, hervatski ćurak ili šubac srbskom haljinom, pesme naroda hervatskgoa srbskim pjesmama, itd. itd. Vi među se, ako hoćete, i s g. Šafarikom radite i odsele, tako, ali znajte, da drugi ljudi znadu da te stvari drugačie stoje, neg li vi mislite".

Starčević nasuprot Karadžiću

U suprotstavljanju Karadžiću i njegovu poistovjećivanju štokavaca i Srba, sudjeluju i Bogoslav Šulek, Ivan Kukuljević, Franjo Rački i drugi javni i kulturni djelatnici, no oni se ne slažu sa Starčevićevim stajalištima, smatrajući ih suprotnom krajnošću od Karadžićevih. Nakon Bečkog dogovora 1850. Starčević se opredjeljuje za etimološko pisanje, protiv slogotvornoga r, protiv ijekavice koju naziva „blejanje", a za ekavicu, kojoj je vjeran do smrti. Govor kojim su počeli pisati hrvatski književnici nakon sramotnoga dogovora s Karadžićem u Beču 1850., Starčeviću je jezik „koji se čuje jedva kod najglupljeg govedara", „neotesan, da čovjek mora kod svake izreke odahnuti i paziti, da si jezik ne pregrize, ili ne prelomi". To su „blejanja, štekćanja i hercanja, koja nagrđuju ljepotu našeg jezika".

Tijekom pedesetih godina 19. st. Starčević iznosi detaljnu kritiku ilirskih odnosno južnoslavenskih koncepcija te nastoji afirmirati hrvatsko ime kao jedino relevantno za hrvatski narod. Nekako u isto vrijeme napušta i tradicionalno Karadžićprotuislamsko stajalište među hrvatskom inteligencijom, smatrajući da je muslimansko plemstvo u Bosni sačuvalo najčistiji duh u hrvatskom narodu. Od žestokog Ilirca, koji „čita, uči na pamet sve ilirske spise, svom žestinom zanesena mladića", Starčević tako postaje beskompromisan Hrvat, „koji neustrašivo brani slavnu hrvatsku povijest i ljubomorno čuva odlike staroga hrvatskog jezika" (David Starčević).

Književni rad

Inače, Starčević je svoj književni rad, kao i ostali ilirci, započeo objavljivanjem pjesmama. U Gajevoj Danici tako 1845. tiska pjesme „San i istina", „Dva sunca" i „Tužba". Pjesme su ispjevane u dikciji i maniri starijega dubrovačkog pjesništva. U „Zori Dalmatinskoj" 1846. tiska pjesme „Ličanin Zori Dalmatinskoj" i „Podertini Solina", a 1848. „Odziv od Velebita". U „Zori Dalmatinskoj" tiska i prve satiričke tekstove. U vrijeme Bachova apsolutizma prevodi s grčkoga Anakreontov „Epigram" ("Začinke"). Starčević je pored toga napisao i četiri drame; tri nose nazive: „Porin", Ljubomir i „Selski prorok". Trećoj drami po redu ne zna se tematika. Kad je već bio duboko uronjen u političko djelovanje i borbu u Hrvatskom saboru započinje pisanje poznatih satira „Pisma Magjarolaca" (1879.). Mađarolci su sljedbenici Narodne stranke koji se ne znaju politički odrediti ni prema Beču ni prema Pešti, te su spoj Mađarona i Tirolaca. Godine 1870. napisao je djelo „Nekolike uspomene", u kome se je posebno okomio na Ivana Mažuranića i Josipa Juraja Strossmayera. Od ostalih Starčevićevih djela treba istaknuti raspravu „Bi-li k Slavstvu ili ka Hrvatstvu" (1867.), „Pasmina slavoserbska po Hervatskoj" (1876.), „Ruski odnošaji" (1879.), „Ustavi Francezke" (1889.), „Iztočno pitanje" (1899.) itd. Saborski govori Ante Starčevića također su se odlikovali visokom literarnom vrijednošću. Kao što ističe akademik Dubravko Jelčić,"potreba za političkim djelovanjem udaljila ga (Antu Starčevića, nap. D.D.) je od književnosti i odvela k politici, no i u njegovim govorima i pisanim tekstovima prepoznaje se dar književnog mislioca koji oblikuje svoju misao na način književnog stvaraoca".

Književni kritičar Branko Drechsler Vodnik zapisao je o Starčevićevu književnom radu sljedeće retke:" U prvim godinama apsolutizma ni jedan od mlađih književnika nije bi tako impulzivan kao Starčević, i on je već sada, i ako nepotpuno, razvio sve svoje osnovne misli. Njegovi feljtoni, koji su imali probuditi živo zanimanje za književnost, izvrnuli su se odmah u polemiku, a ova je polemika bila povodom da je zašao i u borbu za jezik i pravopis. Ali i ako se on borio svom žestinom, nije bio ustrajan do skrajnosti i svojih poticaja nije izvodio do kraja... U Starčevića bio je bez sumnje jak i samonikao književni talenat, pa je on radi svoje originalnosti i pobuđivao općenu pažnju, ali u njoj bio je i jedan crv: težnja za esktremom. Zato uza svu pronicavost nije mogao strogo naučno rješavati pitanja, što ih je vrlo mlad potakao, i nije mogao naći određeno područje, na kome bi se njegov književni talent valjano i sustavno razvio: on je sad kritik, sad historik, onda feljtonist, pjesnik prevodilac, pa dramatik, i tako se njegov talent u doba apsolutizma prije prosuo, nego si je mogao naći prirodni pravac razvitka".

Nakon sloma otvorenog apsolutizma Beč je bio prisiljen učiniti određene ustupke, stoga je nastupilo razdoblje ograničene ustavnosti, obnove parlamentarizma, ponovnog sazivanja pokrajinskih sabora te obnove županijskog sustava u Banskoj Hrvatskoj i Mađarskoj 1860. godine. Politika Beča u tom se je razdoblju vodila pragmatikom kako nezadovoljnim stranama, posebice Mađarima, valja dati određene političke koncesije, ali i dalje u bitnome očuvati Rijekacentralističko uređenje države. Hrvatska politika balansira između politike Beča i Budimpešte, nastojeći dobiti određene ustupke u pogledu hrvatske političke autonomije. Kao i mnogo puta do tada – bezuspješno.

Obnova ustavnog i parlamentarnog života

Nakon obnove ustavnog i parlamentarnog života Starčević je izabran za velikog bilježnika Riječke županije. Za tu je županiju 1861. i 1862. napisao četiri opsežne predstavke, u kojima je formulirao i izrazio svoja stajališta o svim bitnijim političkim i društvenim pitanjima koja su se ticala hrvatskog položaja u Monarhiji, te je u bitnim crtama iznio i konture kasnijega pravaškog političkog programa. U predstavkama Starčević oštro osuđuje višestoljetnu vladavinu dinastije Habsburg, te prikazuje Austrijsku Carevinu kao glavni uzrok svih problema hrvatskog naroda.

U predstavkama tako čitamo: „Premda ni stopu prostrane države austrijanske prejasna obitelj Veličanstva Vašega nije oružjem stekla, itako na ovome velikom prostoru Kraljevina Hrvatska sama je, koja je jedino od svoje slobodne i dobre volje prejasnu Habsburško-Lorensku obitelj za svoje ustavne kralje izabrala; narod je hrvatski samcat među austrijanskimi narodi, koji niti se je svojih prava odrekao, niti su mu ona budi makar pod samom izlikom njegove krivnje oteta; pa itako narod je hrvatski jedini u Austriji koji se s izdajstvom i tlačenjem natjecao u vjernosti i požrtvovnosti za svoje vladare. Vaše veličanstvo, kroz tristo trideset i evo četirigodišnju upravu kojoj je za temelj služijaše oskvrnjivanje onih svetih prava koja narod hrvatski ni svojim domaćim, ni zakonitim kraljem nije ustupio, kraljevina Hrvatska, a ova Bogom blagoslovljena, od otaca naših krvlju dobivena i proti svim javnim neprijateljskim navalam krvlju obranjena zemlja, ova od svoje dostojne djece pravedno obožavana majka, u koliko nije Turčinu pronevjerena, rastrgana je pokrajinskimi i zemljopisnimi imeni, narodnostmi, izuđena je načini hudobno izmišljenimi i bezbožno upravljanimi, u cjelokupnosti postala je iz raja zemaljskoga suza dolinom, a narod hrvatski došao je u ono stanje, u komu on, razmrsio se uzao okolnosti kako komu drago, već ne ima ništa za izgubiti, ništa za braniti, i da ga vjera i nada u pravednost Višnjega još ne bi uzdržavala, ovaj bi narod bio u sumnji da li se je teže pedepse bojati za vjernost ali za vjerolomlje."

U predstavkama Starčević eksplicite ne poziva na separatizam, ali već tamo ističe jedno od svojih temeljnih uvjerenja, naime da je Kraljevina Hrvatska povezana s Ugarskom i Austrijom samo personalnom unijom, tj. osobom vladara. Iako je, dakle, dopuštao personalnu uniju, on je isticao da je Hrvatska na temelju prirodnog prava i svoga povijesnog državnog prava potpuno samostalna država („kraljevina od svake države podpuno nezavisna"), kojoj za opstanak nije potreban austro-ugarski niti bilo koji drugi nehrvatski državnopravni okvir. Iz tog razloga on odbacuje mogućnost da EuropaHrvatska šalje svoje zastupnike u državni parlament, tj. u Carevinsko vijeće u Beču. Obveza vladara prema Starčeviću je obnova hrvatske teritorijalne cjelovitosti, pod kojom je pak podrazumijevao Bansku Hrvatsku, Istru, Dalmaciju, Vojnu krajinu, tzv. Tursku Hrvatsku (hrvatski dijelovi Bosne), te neke slovenske krajeve. U predstavkama se Starčević oštro protivi davanju Međimurja Mađarskoj, ističući kako bi taj potez dinastije Habsburg značio da se „navijeke raskida onaj sveti i ugovorni savez, koji jedini ovu kraljevinu s njezinim zakonitim kraljem spaja". Smatrajući ju prvenstveno oruđem Beča, Starčević u predstavkama osuđuje i velikomađarsku politiku, te poziva Mađare da priznaju pravedne zahtjeve drugih naroda u Ugarskoj te se udruže s njima u borbi protiv austrijskog centralizma.

O suradnji naroda na istoku Europe

O suradnji između naroda na istoku Europe Starčević u predstavkama piše sljedeće:"Narodi na iztoku Europe stoje medju se u onome brojnome i zemljopisnome odnošenju, da ih jedan drugom nemože naškoditi bez da i on sam štetu neterpi; ovi narodi sdruženi pod jednu makar kakovu upravu, pod jednu budikakovo zakonarstvo, ne samo da nemogu biti srećni, nego oni moraju do koi čas postati plenom tudjinca". Starčević je uvjeren „da sreća i nesreća svakoga naroda na iztoku Europe, stoji bezuvetno od sreće i nesreće susednih mu narodah", stoga zagovara suradnju među narodima, ali se protivi udruživanju:"Mi sudimo, da kao što se naši narodi moraju ugibati svakomu sdruženju u zakonarstvu i upravi, isto tako da oni moraju gledati za drugim medjusobnim sdruženjem, za sdruženjem serdacah, i kad ustreba, desnicah, na dobro svim nam obćenito i za sve nas najsvetie".

Starčević znade „da bi narodi morali biti braća, a ne neprijatelji među se. Nu dok nije bratinstva, samo bi luđak htio trpiti za svojega neprijatelja, i ako je to dopušteno pojedincima, to je uvijek grijeh po narod".

U predstavci o nepovredivosti i neodgovornosti narodnih zastupnika Starčević je zapisao jedno od svojih kasnijih temeljnih načela. Objašnjavajući naime kako u državama u kojima za temelj služi zakon, a za tu svrhu razuman napredak, „kraljuje ono sveto i koliko po narode toliko i po prijestolja spasonosno načelo 'da je narod za svoje čine odgovoran samo Bogu i samu sebi'".

Onima pak koji „naučavaju" da Hrvatska ne može biti samostalna država, jer je tobože premala, Starčević jasno poručuje:"... mi vam iskreno izpovedamo, da je pripovedka o siromaštvu, o slaboći i o malenkosti Hervatske, tudje bilje, razsadjeno po razterganu narodu hervatskom samo zato, da ovaj narod izgubiv pouzdanje u se, tudjincu se time lakše u naručaj baci".

Padom Bachova apsolutizma sastao se je i Hrvatski državni sabor kako bi raspravio o svim ključnim pitanjima koja su se ticala državnopravnog položaja Hrvatske prema Austriji i Ugarskoj. Tijekom Sabora formirala su se tri politička stajališta: unionističko, narodnjačko i pravaško. Unionistička stranka predvođena grofom Julijom Jankovićem zalagala Eugen Kvaternikse je za bezuvjetnu uniju s Ugarskom. Narodna stranka pod vodstvom biskupa Josipa Juraja Strossmayera uvjetno se zalaže za realnu uniju s Ugarskom, što je na kraju zasjedanja i prihvaćeno. Treća su opcija pravaši Ante Starčević i Eugen Kvaternik koji su pozivajući se na prirodno i povijesno hrvatsko državno pravo istaknuli zahtjev za samostalnu Hrvatsku, neovisnu od ugarske krune, koju s drugim državama može povezivati eventualno samo osoba vladara. Za taj je prijedlog – kojega je u Saboru iznio Eugen Kvaternik - Personalna unijaU predstavkama Starčević eksplicite ne poziva na separatizam, ali već tamo ističe jedno od svojih temeljnih uvjerenja, naime da je Kraljevina Hrvatska povezana s Ugarskom i Austrijom samo personalnom unijom, tj. osobom vladaraosim Starčevića glasovao samo još Petar Vrdoljak, iako su ga i mnogi drugi simpatizirali, ali su ga smatrali neprovedivim.

Prvi veliki politički govor

Svoj prvi veliki politički govor Starčević je u Hrvatskome saboru izrekao upravo osvrćući se i zagovarajući spomenuti prijedlog Eugena Kvaternika. Tim govorom izrečenim 26. lipnja 1861. godine Starčević je udario temelje budućnoj Stranci prava. Već na početku govora Starčević je kazao da „ako smo mi narod samostalan, narod neodvisan, mi ćemo naša međunarodna odnošenja odkazati, kad i kako se nami svidi". Slijedom toga Starčević ističe kako na kralja ne spada „potverđivati odnošenje naše domovine naprama bilo kojoj zemlji, koja stoji pod gospodstvom prejasne obitelji Habsburgah; ja velim, da je naš kralj deržan, takovo ustanovljenje bez svake opazke samo priznati, samo na znanje uzeti, te bditi, da obe stranke ugovor dotle sveto obderžavaju, dok ga obe ne razvergnu, ali dok on po njih koju, bez vlastite njezine krivnje, ali proti njezinoj razumnoj volji škodljiv ne postane. Dok i mi priznajemo i Ungaria, da nam danas svima gospoduje iz prejasne obitelji Habsburgah ona ista oseba, koja i u ostalih zemljah Austrie; dok mi očitujemo i mi i Ungaria, da ćemo i u buduće, dok nam prejasna obitelj Habsburgah povrati i osigura naša prava, iz ove obitelji u naslednih austrianskih pokrajinah zakonite vladare za naše kralje priznati; dok to priznajemo i mi i Ungario, dotle, gospodo, Hervatska i Ungaria, pa bile one makar kako velike, nasprama našemu skupnomu kralju stoje uprav onako, kako stajahu dve obitelji naprama jednome gospodaru, kako stoje dve obćine nasprama svojoj županiji". Hrvatsku i druge zemlje unutar Monarhije veže, dakle, samo osoba vladara, sve dotle dok vladar poštuje i osigurava ustavna prava Hrvatske. Zajednička osoba vladara, međutim, ne kida hrvatsku državnu nezavisnost i samostalnost, ni prema Austriji, ni prema Ugarskoj ili bilo kojoj drugoj zemlji unutar Monarhije. Hrvatska stoga kao samostalna država svoje odnose s drugim državama uređuje kako ona sama želi, a ne kako joj to drugi nalažu.

Kako bi dodatno pokazao da je Hrvatska od Ugarske posve nezavisna država, i kako je austrijska zapovijed Hrvatskoj da uredi svoje odnose s Ugarskom protivna hrvatskom državnom pravu, Starčević podsjeća:"... nut, gospodo, čuda: Habsburg Ferdinand I. prvi nije predložio otcem našim, neka idu dogovarati se s Ungarci, da li će Hervati njega za svoga kralja izabrati, nego je onaj Habsburg odpravio k otcem našim poklisare i nastojao je, da ga oni kao narod neodvisan, bez bilo čijega pitanja, potverđenja i dogovora, za ustavna kralja si izaberu, što su oni i učinili! onaj Habsburg nije zvao Hervate na dogovor s Ungarci, da li Hervati mogu na Zapolju udariti, nego se je onaj Habsburg poslužio desnicami otacah naših, poslužio se je našom neodvisnom kraljevinom za nadvladati one svoje takmace; isto tako nesumnjahu Habsburgi o neodvisnosti naše domovine, kadno se vojevalo proti Bočkaju, proti Betlenu, proti HabsburgTekeliu, proti Rakociem, proti ustanku 1848.; ne sumnjaše Habsburgi o podpunoj i zakonitoj samostalnosti naše domovine, kadno oni nastojaše, da Hervati opet bez dogovora Ungarie, Habsburge i po tankoj kervi za svoje ustavne kralje priznadu...".

Malo dalje Starčević nastavlja:"Kad Austria zna, da prejasna obitelj Habsburgah u Hervatskoj kraljuje samo na temelju slobodna izbora Hervatah, da su Habsburgi potverđivali naših saborah zaključke smotrene bez dogovora s Ungarci, i da su za njihova kraljevanja sabori hervatski proti Ungarii, uz priznanje i samih Habsburgah rate pravno i zakonito odlučivali, kad Austria sve to zna, kako i mi i sav svet, zašto ona Austria ne kaže kad i kako postade Hervatska prikerpom Ungarie? Zato, jer bi ona tim dokazom pred celim čovečanstvom na sav glas izpovedila, da je prejasna obitelj Habsburgah na našu domovinu svako pravo izgubila, a to, jer ju je ona od naroda našega slobodnu i neodvisnu primila, pa ju je ona proti ugovoru i prisegi učinila podložnicom tuđe zemlje; Austria zna, da vladar, koj narod ali zemlju bez krivnje naroda izda ili zasužnji, prestaje biti vladarom, te postaje krvolokom" (istaknuo D.D.).

O odnosima Hrvatske, Austrije i Ugarske

Kako bi se što plastičnije opisale Starčevićeve koncepcije o odnosu Hrvatske i hrvatskog naroda prema Austriji i Ugarskoj valja navesti još nekoliko izvadaka iz već citiranog saborskog govora:"Austria kaže, da je ona ne samo našu domovinu raztergala, proneverila, nego da je ona i ostavši komad Hervatske, bezbožno pogaziv sva sveta prava naroda hervatskoga, tuđincem podložila, zašužnjila, pa na mesto da prizna i popravi nepravdu i bezbožje svoje naprama narodu hervatskomu, Austria nam se evo podrugiva, i kaže, da je njezina tverda namera, Hervate i prava Hervatah i nadalje tlačiti".

„Neka nam se Austria ruga, i pravo je, jer dok neima životinje, koju će budi samo triput pedepsati, a ni jednom ne nadariti, narod hervatski žertvova se trista godinah za Austriu, pa za sve svoje žertve ovaj naroda dobi od Austrie glupost, sužanjstvo, siromaštvo; narod hervatski učini Austria uz svu njegovu vernost, za sve njegovo požertvovanje, ruglom narodah. Neka nam se Austria ruga, ma neka pazi, da se kocka ne okrene, neka pazi, da na nju ruglo ne padne. Narod hervatski sačuvao si je u svih nevoljah, koje nepravedno terpi od Austrie, još jedno neprocenjivo dobro, a to je: vera u Boga i u svoje desnice. Narod hervatski veruje, bez da mu itko kaže, da je providnost njemu, koji se je u duhu keršćanskom za druge vazda žertvovao, lepu budućnost odredila; narod hervatski veruje, da tu budućnost, to poslanstvo, ne bude odkaživati Austria, nego Bog i Hervati!" (istaknuo D.D.).

U nastavku govora Starčević podsjeća da Austrija svoj opstanak zahvaljuje upravo Hrvatskoj:"Da ne budu Magjari godine 1848. na Hervate nasertali, drugimi rečmi, da se ne budu onda Hervati na oružje ustali, već u serpnju 1848. godine ne bi se bilo znalo za Austriu. Od 13. ožujka 1848. do ono doba, kadno se hervatska vojska zaprednjači u vernosti prama zakonitu kralju, znamo kako biaše s Austriom i austrianskom vojskom u Italii i drugde. Jedan glas razlega se po svoj Europi, glas, da se Austria razpada pod bremenom opačinah svojih, i ne biaše duše, koja je za ovu deržavu marila. Da onda ne bude Hervatah, narodi austrianski ne bi bili imali drugoga posla, nego preurediti se kako za dobro najdu; da budu Hervati i Ungarci složni, oni bi se bili na razvalinah Austrie kao neodvisna deržva ustanovili...". Za nagradu što je 1848. spasila Austriju i prijestolje, Hrvatska je, jednako kao i Mađarska koja je rušila Monarhiju, „nagrađena" Bachovim apsolutizmom i daljnjim kidanjem svojih prava. „Još nitko, gospodo, ne nadvlada Hervata oružjem pa i tako Hervat ostade najdolniji: Hervat leži žertvom spletkah".

Starčević je, dakle, u Austriji gledao glavnog protivnika hrvatske države, dok je Mađare smatrao njihovim oruđem. U nastavku govora to i eksplicite naglašava: „Gospodo, nije Magjar našu domovinu izudio, nije Magjar narod hervatski pobarbario, potuđinčio i zasužnjio, ne truje nas danas Magjar u Sremu, u vojničkoj Krajini, u Dalmacii, na Reki, rečju po svojoj našoj domovini: - nikakovo zlo nije nami Magjar s ovu stranu trista i trideset i četiri godine učinio, on nam ga Austriane čini ni danas, nego sva naša nesreća dolazi od same Austrie. Time ja ne velim, da nam je Magjar ikada prijatelj bio, nu ja kažem da dok je Magjar pod Austriom kako i mi, dotle on od nas ne može ništa oteti, dotle nam on ne može nikakovo zlo učiniti, ako ga verolomna Austria ne pomogne".

„Jer kad Magjari, oružjem nadvladani, oružjem izgubivši ustav, neće da popuste od svojih historičnih pravah, zašto bi mi, mi narod koga Austria nikada nije nadvladala, zašto bi, velim, mi popustjali od naših zakonitih i svetih pravah" – s pravom se pita Starčević.

O udruživanju s Mađarskom Starčević kaže:"... ja izpovedam, da dok Austria stoji, mi se s narodi Ungarie na temelju bilo koga onih predlogah ne možemo sdružiti, nego samo ako dobro ne pazimo, zavaditi; ja očitujem da ćemo se mi smutnji s narodi Ungarie samo onda u današnjih okolnostih ukloniti, ako se u nikakove uvete sdruženja ne upustjamo; ja se bojim da kad bi za uvet sdruženja ustanovili, da mi na Dunaju, na Dravi i na Muri s narodi Ungarie u pedesetih godinah samo jednom stada zajedno napajamo, bojim se, velim, da bi nas i uz taj uvet Rusia i njezino u ovome poslu slepo oruđe, Austria zavadila...".

Stav o međunarodnom udruživanju

Malo dalje Starčević iznosi svoj stav o međunarodnom udruživanju:"Što se moga mnenja u pogledu međunarodnih sdruženjah tiče, ja u izreki njegova veličanstva Franje Josipa, u izreki 'složnimi silami' nalazim najsvetie načelo, koga valja da se svi narodi derže. Jer kao što su se nekoja prestolja zaklela proti slobodi i sreći narodah, tako treba da se i svi narodi bez svakoga obzira na imena i na bilo koje izvanjske kakvoće, u svesti, da su svi detca otca nebeskoga, slože za dohervati navalam svojih neprijateljah". Starčević, dakle, nije zagovornik izolacionističkih ili autarkičnih rješenja, nego zagovara suradnju među narodima radi obrane njihove slobode i sreće. U članku pod naslovom „Diplomacija", koji je godinu dana ranije objavio u „Pozoru", Starčević je u tom smislu zapisao:"Mi mnijemo da nijedan narod sam neuživa svoju sreću, i da nijedan sam netrpi svoju nevolju, nego da u obih udioničtvuju i ostali narodi, zato kako se radujemo nad srećom svakoga naroda, tako i tugujemo nad nevoljom svakoga ih; od nijednoga ih nepitamo više negoli smo mi pripravni njemu dati, a pripravni smo dati koliko i za nas zadržati. Kako nam se Hrvatom svršuje izza posliednjega Hrvata, tako nam medjunarodno bratinstvo prestaje izza posljednjega naroda". Dakako, suradnja među narodima moguća je samo na temelju pravde, istine i slobode. Bez ova tri preduvjeta svako se bratimljenje pretvara u teror, a svaka naddržavna asocijacija u despociju.

U skladu s time, Starčević će koju godinu kasnije zapisati:"Mi marimo za sreću i nesreću Austrije samo nakoliko ona služi Hrvatskoj. Stoga, mi bi volili, da stoji Austrija uz slobodnu i sretnu Hrvatsku, nego da Austrija propadne bez da se Hrvatska pomogne".

Navedeni citati mišljenja sam da dovoljno ilustriraju Starčevićev odnos prema Austriji, Ugarskoj te općenito ideji državnih saveza i udruživanja. Za Hrvatsku Starčević, dakle, traži samostalnost, nezavisnost i slobodu, a tek kad ovi budu ostvareni moguće je razmišljati o eventualnim udruživanjima s drugim narodima. Jer: „Ako smo razumni i iskreni mi moramo izpovediti, da biahu i da jesu svi narodi Ungarie, kako i mi pripravni, sdružiti se makar s kime, za izbaviti Mađarskase današnje nevolje; nu, gospodo, mi moramo također priznati, da i mi i svi narodi Ungarie o gospodstvu Magjara sasvim onako sudimo, kako i o gospodstvu Austrie: - mi svi želimo osloboditi se od jarma bilo čijega, a ne želimo jarme menjati" (istaknuo D.D.).

Malodušnicima i sluganima koji ne vjeruju da Hrvatska može egzistirati kao samostalna država Starčević poručuje:"Ja ne razumim, što hoće da kažu oni, koji vele da kraljevina Hervatska, kraljevina pet stoletjah perkosivša iztoku i zapadu, ne može o sebi, neodvisna stajati. Ni jedan narod ne može bez drugih narodah obstati, pa i tako svako selo može kao neodvisna deržava biti. (...) Kako među ljudi, tako i među deržavami, ne gleda se na samu jakost, jer drugačie slabii bi već davno bili podavljeni od jačjih (...) Mi moramo Hervatom kazati da je sužnju jednako u amerikanskoj republiki i u austrianskoj ali ruskoj despocii" (istaknuo D.D.).

Svoj govor Starčević je završio upozorenjem, koje je itekako primjenjivo i na današnje odnose između vlasti i naroda:"... Austria zna da je od onoga stanja u komu narod prosi, zahteva, do onoga u komu narod ne prima milostinju nego si sam daje, ne korak nego samo stopa".

Bitne zasade pravaškog programa

Ovim govorom Starčević je postavio sve bitne zasade pravaškog programa: 1. Hrvatska je temeljem prirodnog prava i hrvatskog povijesnog prava posve samostalna država, 2. S Austrijom i Ugarskom može ju povezati eventualno samo osoba vladara, 3. Austrija i Ugarska svojom su nasilnom i protuzakonitom politikom izgubile ikakva prava prema Hrvatskoj, 4. Hrvatska ima sve preduvjete da bude samostalna i nezavisna država, izvan bilo kakvih naddržavnih državnopravnih okvira, 5. Sudbinu Hrvatske određivat će samo Bog i Hrvati.

Hrvatski sabor 1861. godine nije poslao svoju zastupničku delegaciju u Carevinsko vijeće, stoga je bio raspušten. Starčević se vraća na mjesto velikog bilježnika Riječke županije. U novim predstavkama, napisanim u prvoj polovici 1862., pojačava antiaustrijsku retoriku te oštro kritizira rad hrvatskih upravnih tijela kao što su Namjesničko vijeće, Hrvatska dvorska kancelarija i ban Josip Šokčević. Nakon što je javno optužio austrijske vlasti za nerede riječkih talijanaša na Grobničkom polju 1862., Starčević je smijenjen s dužnosti i uhićen, a Skupština Riječke Županije opomenuta zbog „nepristojnog vladanja". Nakon izlaska iz zatvora radi kao pisar u odvjetničkom uredu prijatelja Lavoslava Šrama.

Dne 27. siječnja 1866. Starčević u Saboru drži još jedan od svojih znamenitih govora. U njemu u bitnome ostaje pri svojim stajalištima iz 1861. godine: brani hrvatsku samostalnost te se protivi bilo kakvim kraljevskim uredbama koje ne poštuju hrvatsku državnost posebnost. Iz tog govora izdvojit ćemo dijelove koji su važni s historiografskog gledišta, Saborali i danas imaju svoju idejnu i praktično-političku vrijednost.

Opisujući tadašnje političko i društveno stanje u Hrvatskoj Starčević kaže:"Mi gospodo, imamo zakone, koje sila gazi, a u životu kod nas neima zakona osim samovolje, neima političke stranke osim cela naroda i nekoliko čeljadi, koja gleda, da joj tuđinac u njezinoj domovini, njezina kruha zalogaje deli; kod nas neima javna mnenja osim vike i piskaranja ljudih što prodanih što na prodaju; kod nas neima težnje osim da se ovoga nevoljničtva izhodimo; jednom rečju, kod nas neima ništa osim pogažena zakona i osim sužanjstva" (istaknuo D.D.).

„Mi znamo da imamo sveta prava, koja su silom pogažena, znamo da nije nikakova providnost, nikakova milost Božja, Hervatsku nikomu poverila, nego da otci naši, slobodnom voljom naroda, počev od Ferdinanda I. pak do Ferdinanda V., iz prejasne obitelji Habsburgah izabiru svoje vladare; (...) znamo da uvez svih izborah biaše taj: da mi izveršivamo dužnost ložnikah, a da naš kralj izveršiva svoju dužnost, štujuć i obderžavajuć prava naše domovine".

U nastavku Starčević iznosi bitne postavke svoga političkog svjetonazora: „Ja vam kažem, da izvan povestnice, izvan života, ništa ne priznajem za siguran, za stalan temelj politike. Ostali temelji, cerpljeni otkuda komu drago, po mojemu sudu, nisu, ne mogu biti drugo nego pokušaji. Gde se radi o naših glavah, tu je prosto svakomu pokušavati što mu je drago, nu gde se radi o pravih domovine, tu nije mesto pokušavanju, tu nije drugo nego deržati se sigurna temelja. Dakle s ovoga mojega stajališta u ime naše tristo četrdeset godišnje povestnice u Austrii, ja vam kažem: austria je vazda jedna te ista, ona niti se menjala niti se menja; ja vam kažem u ime povestnice, da se despocie ne popravljaju nego propadaju" (istaknuo D.D.).

Da je hrvatski narod u svojoj prošlosti više svoju politiku temeljio na poznavanju povijesti i životnome iskustvu, nema nikakve dvojbe da bi bio pošteđen brojnih promašaja koji su često bili tolike težine da su dovodili u pitanje sam njegov opstanak. Poučeni tim saznanjem i današnje mantre o zaboravu prošlosti i „okretanju budućnosti" trebamo uzimati s krajnjim oprezom. Zdravu budućnost moguće je graditi samo na temeljitom poznavanju prošlosti. Neraščišćena prošlost mlinski je kamen oko vrata svakoga naroda i najubojitije oružje njegovih neprijatelja.

Povijest kao temelj politike

Starčević će kasnije ponoviti misao o povijesti kao temelju politike i zapisati:"Okaniv se svih sanjarija i metafizičke politike, Hrvati imaju raditi za se i to na temelju svoje povijesti, svoje narodnosti i svojega javnog, domaćeg i međunarodnog prava".

U govoru 27. siječnja 1866. Starčević je kazao i sljedeće:„Čujem i u ovoj dvorani, i izvan nje vapiti da je malo nas Hervatah, da smo siromašni, da smo iztergani. To je istina. Nego tko je tomu svemu kriv, tko je učinio nami sve to i tko nam to sve i danas radi, tko drugi, gospodo, osim same Austrie? Pokažite mi, da je što takova učinio Turčin u kojoj zemlji, koju je on oružjem oteo, pokažite mi budi samo jedan greh naroda hervatskoga, neću reći naprama samoj prejasnoj obitelji Habsburgah, makar naprama toj vašoj Austrii, pokažite mi, gospodo, pak ja sam ovaj čas s vami. Kada, dakle, vičete proti ovoj nevolji Hervatske, kada velite da ištete leka proti njoj, pak se u supor prošlosti i sadašnjosti i tako još zauzimljete za Austriu, vi ne radite drugo nego kažete: vuk je ovce klao i kolje, dakle, treba vuka učiniti ovčarem".

Tko je pozorno pročitao ove Starčevićeve rečenice, bez većeg će problema povući paralelu s današnjicom. S tom razlikom što je Austriju zamijenila Europska unija. Umjesto da vuka (EU), koji je posljednjih dvanaestak godina posredstvom domaćih izdajničkih pastira („Slavoserba") Hrvatsku očerupao kao zadnju kokoš, referendumom potjeramo iz svog dvorišta i kažemo mu da je bilo dosta ponižavanja, mi smo mu dali ključeve našeg dvorišta kako bi nas u budućnosti legalno mogao i dalje ponižavati i tretirati kao stoku. „Tko sam sebe smatra za sužnja, taj se ne mari čuditi ako ga i drugi takvim sciene" – kazao bi Stari i današnjim bruxellesko-beogradskim „Slavoserbima" koji se nakon „skidanja gaća" pred svakim drugorazrednim bruxelleskim birokratom čude što se Hrvatsku tretira kao hrtrećerazrednu balkansku državicu.

Iste godine kad je Starčević u Saboru održao govor čije smo dijelove prethodno citirali, Monarhija je doživjela poraz u ratu s Pruskom, te je izgubila primat u ujedinjenju Njemačke. Taj je poraz austrijsku politiku usmjerio prema Balkanu i rješavanju istočnog pitanja. Sljedeće godine tako je sklopljena Austro-ugarska nagodba kojom se Beč i Budimpešta nagodili na račun ostalih naroda, prvenstveno Hrvata. Monarhija je podijeljena na austrijski dio (Cislajtanija) i mađarski dio (Translajtanija). Banska Hrvatska pripala je ugarskom, a Dalmacija i Istra austrijskom dijelu Monarhije. Godinu dana nakon toga sklopljena je i Hrvatsko-ugarska nagodba, čija je najteža posljedica bila ta što je Hrvatska izgubila financijsku samostalnost. Starčević je, dakako, bio protivnik obiju nagodbi jer je smatrao da one otežavaju ujedinjenje hrvatskih zemalja, a kako je bio vrlo dobro svjestan i toga što znači gubitak financijske samostalnosti, jednom je prilikom zapisao i ovo:" Narod, koji samostalno ne raspolaže sa svojim porezima, vojskom i svimi državnimi poslovi, i koj neposredno ne upliva u odlučivanju rata i sklapanju mira, već samo drugom narodu za državni materijal služi, mora postati plijen i sluga onoga naroda, kojemu je te poslove predao, ili koj ih mu je silom i lukavštinom, ili falsifikacijom posvojio".

Plodna publicistička djelatnost

U razdoblju koje je uslijedilo Starčević je razvio iznimno plodnu publicističku djelatnost. Godine 1867. tako piše raspravu pod naslovom „Bi-li k Slavstvu ili ka Hrvatstvu". U toj se raspravi Starčević posebno okomljuje na one koji u borbi protiv habsburškog despotizma rješenja traže u slavenskim i panslavenskim idejama, tj. idejama o tobožnjoj slavenskoj solidarnosti i uzajamnosti. „...Tko će verovati, da bi Rus hteo dreždati u ledu i prežimati krumpire, a da se nebi nastanio u pitomoj, u klasičnoj zemlji Hervatskoj za da ovdje pije vino i jedne naranče i smokve, i da žive pod čistim, južnim nebom?" – pita se Starčević razmatrajući naivne panslavenske ideje dijela hrvatske inteligencije. Protiveći se uopće „slavjanskom" imenu Starčević nadalje kaže:" Svatko će radije pristati uz narodno, slavno ime, makar koje, negoli uz slavjansko, ime izmišljeno, ime, pod kojim se ne razumijeva drugo nego nevolja i sramota". Na drugome mjestu Starčević će u istome duhu, braneći hrvatsko narodno ime, zapisati:"Sa hrvatskim imenom svojim hrvatski je narod srašten, u sjaju toga imena bliješti se slava samoga naroda, to je ime jedina veličajna baština, što si ju narod iz oluja svjetskih događaja spasiti može i mora, ako neće da propadne, jer nestane li narodnu imenu glasa, nestalo je i narodu traga. Otadžbenik, pravi sin naroda, svijestan svojega narodnoga ponosa, ne htijući biti izdajnikom vlastitoga bivstva, ovaj dragocjeni biser, ovu časnu ostavštinu minulih vjekova: ime svoje hrvatsko kao svetinju visoko poštuje i njeguje, te pod ovom dičnom zastavom bez bojazni srće u boj. Ime narodno nije časoviti zvuk, što se istom izušćen odmah raspline, već je ono znak ideje, koja iza nestašnog jedinca kroz vjekove ostaje živa. Narodno je ime duh naroda, samo s narodom živuć i umiruć".

U imenu hrvatskom, nastavlja Starčević, „sadržana je povijest narodna, a prava domaća povijest daje narodu najčvršću podlogu". To "ime hrvatsko ona je veličanstvena zastava, pod kojom je hrvatski narod kroz vijekove svoj Hrvatskaživot provodio. Na toj časnoj zastavi narod je sjajnim i tamnim bojama naslikao vedre ili tužne dane svoje; na toj zastavi krvlju naštrapanoj zapisao je svoje žrtve i dobića svoja. To je zrcalo njegova živovanja, tu su mu prilike i uzori, tuj mu se prikazuju dusi njegovih otaca".

Za Starčevića jugoslavizam je „sinčić panslavizma, stranom izliv bolesna uma, stranom i opet maska za kratkoumne; naperena protiv bivstvu i narodnosti Hrvata". Panslavizam je „uistinu rusinstvo", a „jugoslavenizam uistinu serbež". Starčević je, dakle, osim bečke i budimpeštanske politike oštro kritizirao i politiku domaćih „Slavoserba", koji su hrvatsku budućnost vidjeli u panslavenskim i jugoslavenskim koncepcijama i okvirima. Bio je nesumnjivo jedan od prvih političara koji je prozreo velikosrpsku ideju (tada naširoko propagiranu od strane Vuka Karadžića), jugoslavensku ideju označio čedom velikosrpske politike, te ih obje skupa proglasio najvećom opasnošću za Hrvate i Hrvatsku. Akademik Dubravko Jelčić u tom kontekstu primjećuje:"U ono doba nije Starčević bio samo prvi nego zadugo i jedini koji je odmah prozreo sve političke posljedice i smrtne opasnosti što nam u budućnosti prijete od pogubnih teza i akcija Karadžićevih na quasikulturnom polju, često puta izrečenih posve otvoreno, a nerijetko i umotanih u bezazlene 'literarne' oblande. Naročito kad je bio u pitanju hrvatski jezik! Jedini on bio je nepopustljiv od prvoga trena, jedini on znao je što hoće i vjerovao u sebe i hrvatski narod. I bez dvoumljenja se suprotstavljao Karadžiću vlastitom, hrvatskom idejom, zasnovanom na temeljima hrvatskoga državnog prava. Njegovu misao, barem u onome što je bitno za nju i u njoj, potvrđivale su znanstveno provjerljive činjenice, zato je ona bila i jača i uvjerljivija od Karadžićeve. Samo što je trebalo vremena, da se to uvidi. Obratno, Karadžićeva je polazila od proizvoljnih tvrdnji koje redovito nisu bile ništa drugo doli tvorevine mitomanske svijesti, ne raspolažući ni jednim dokazom koji bi ih potvrđivao".

U raspravi „Bi-li k Slavenstvu ili ka Hrvatstvu" Starčević je još jednom otklonio i prigovor kako je Hrvatska premala da bi bila samostalna:" Ja ne gledam koliko je dušah u narodu ili u deržavi, nego gledam jesu li one sve duše srećne, dali i koja nepravedno neterpi. U samu broju dušah ja ne nelazim snagu: na stotine tisućah Perzijanacah gubiše bitke proti rukoveti Gerkah; ćversta Franceska za Napoleona I. izgubi bitku, izgubi bitkah i velika Austria; nu San Marino, Lihtenštajn i t.d. neizgubiše ni jednu bitku. Onaj, koji može druge tući i od drugih bijen biti, nije sigurniji od onoga koji nedira u nikoga nego derži se svoga".

Godine 1870. Starčević objavljuje jedno od svojih važnijih djela, pod naslovom „Nekolike uspomene". U tom se djelu, među ostalim, Starčević osvrće na svoje političke protunošce Ivana Mažuranića i Josipa Juraja Strossmayera, kojeg je držao odgovornim što je Hrvatska postala zemljom ugarske krune i kraljevinom „ukupne i nerazdjeljive carevine". O ovoj dvojici Starčević tako na jednom mjestu piše:" G.I. Mažuranić, beamterske ćudi, najvišji meamter, meri vrednost ljudi po potištenosti, po broju beamterskih zvezdicah, po opsegu svetla ovratnjaka i po 'dietenklasah', ter prezire i g. Strossmajerbiškupa Strosmajera. A g. biškup Strosmajer meri vrednost ljudih po novcu što ga imaju ter prezire i g. I. Mažuranića. Ovaj je zadovoljan i srećan da dobro žive, onaj, uz to, još hoće da bude znamenita glava".

U djelu „Nekolike uspomene" Starčević dosta opširno piše i o „Slavoserbima". Pojam „Slavoserb" Starčević je složio od latinskih riječi slavus (rob) i servus (sluga). Slavoserb je dakle dvostruki rob. Iako su neki pokušavali dokazati kako je Starčević pod tim pojmom podrazumijevao isključive Srbe, to nikako nije točno. Ovdje se u prvome redu radi o psihološko-sociološkom tipu čovjeka, a ne o etničkoj oznaci. Slavoserbima je Starčević smatrao sve protivnike pravaške politike i hrvatske države, neovisno o tome jesu li hrvatskog, srpskog ili nekog drugog porijekla. Ukratko: riječ je o svakome čovjeku sužanjske naravi, koji izdaje hrvatske interese, tj. o izdajici. Prof. Filip Lukas ovako je objasnio taj pojam:"Protiv izvanjskih protivnika u stvaranju hrvatske državnosti na osnovi historičkoga prava, Ante Starčević se je imao boriti u unutrašnjosti proti sloja ljudi što su labilna i neodređena značaja, što beznačajnih i anacionalnih, a što pokvarenih, koje je on nazivao 'slavosrbima'. U prvom redu to su ljudi, koji su već po nasljeđu i odgoju spremni na sve kompromise. Nemajući svojih vlastitih principa, za koje se bore i zalažu, sretni su, da nađu bilo kakvu formulu, kako će drugome služiti. Ima i ljudi koji ne bi htjeli svjesno služiti tuđincu, no nacionalna svijest je kod njih preslaba, ili što su strana podrijetla, ili što su loše odgojeni te ipak tuđincu nehotice služe time što stoje postrance od svih napora narodnih u borbi za slobodu. Osim toga oni vrše na drugi način poguban utjecaj u narodu, što zbog težnje za slogom, za jedinstvom, za kompromisom odbacuju i svoje narodno ime i uzimlju tuđa imena, prave kompromise i u pitanju narodnog opstanka, navodeći sve moguće socijalne i geografske isprike da Hrvatska ne može biti slobodna i samostalna, jer joj za to nedostajuSamostalna državaMalodušnicima i sluganima koji ne vjeruju da Hrvatska može egzistirati kao samostalna država Starčević poručuje:"Ja ne razumim, što hoće da kažu oni, koji vele da kraljevina Hervatska, kraljevina pet stoletjah perkosivša iztoku i zapadu, ne može o sebi, neodvisna stajati. Ni jedan narod ne može bez drugih narodah obstati, pa i tako svako selo može kao neodvisna deržava biti ekonomski uvjeti".

O «Slavoserbima»

O Slavoserbima – a u tome se mogu prepoznati i njihovi politički potomci kojih je danas u Hrvatskoj nemali broj – Starčević je djelu „Nekolike uspomene" zapisao kako su to "ljudi koji neimaju ljubav ni za narod, ni za domovinu, ni za svoje obitelji, ni za svoju detcu: za ništam izvan svojih terbuhah". Isti ti Slavoserbi „stvoriše i proglasiše dogmu koja uči da Hervati ne mogu o sebi biti, nego da moraju ili pod Magjare, ili pod Austriu". Svi oni koji su protiv te dogme nalaze se na udaru Slavoserba. Tehnika je sljedeća:"Udri na one koji su proti njoj (protiv dogme, nap. D.D.), udri na nje psovkami, lažmi, sofisteriami, obsenami, udri javno i potajno, udri svimi sredstvi, koja pita zla stvar i pruža lupežtina". Tehnika je to stara i prokušana, i danas često upotrebljavanja protiv onih koji su protiv dogme da Hrvatska bezuvjetno mora ući u Europsku uniju... Sužanjska pasmina i danas zbog svoje sužanjske naravi i druge želi zasužnjiti.

U nastavku Starčević žestoko udara na Slavoserbe te zapisuje kako su oni „smetje naroda, versta ljudih koji se prodaju svakomu tko i po što ih hoće, i svakomu kupcu davaju Hervatsku u nametak; versta ljudih, koje će svatko, ako se ne da više, kupiti i za zdelu krumpirah; (...) ljudi koji su po svojoj sužanjskoj naravi proti svemu što je dobro, slavno, veličanstveno; koji su se kao zakleli narod hervatski sbrisati s lica zemlje, te o tomu i rade". Krumpire su danas doduše zamijenili dolari i euri, ali je mentalni sklop Slavoserba ostao isti:"svakomu kupcu davaju Hervatsku u nametak"...

U svom možda i najvažnijem, inače satiričkom djelu „Pisma Magjarolcah", Starčević dodatno razrađuje svoje misli o BeogradSlavoserbima, te ističe da su oni „...sužanjska pasmina, skot gnjusniji od ikojega drugoga. Uzmimo u čovjeku tri stupnja: životinje, razbora i uma. Slavoserbi nisu potpuno dostignuli ni najniži stupanj, a iz njega ne mogu se dignuti. Oni ne znadu kako ljudi čitati, njih se nikakov nauk ne prima. Oni ne mogu biti ni bolji ni gori nego li su. Oni o sebi, bi li siti ili gladni, ne mogu mučat ni lajat, ni mirovat ni skakat, nego se u svemu vladaju, kako im njihovi pastiri određuju".

Slavoserbi su, kaže Starčević na drugome mjestu, „naučeni živjeti samo iz spletaka, iz plazenja, iz izdaje, oni niti se što poštena uče, niti što korisna po narod i domovinu rade".

„Svi Slavoserbi su za sužanjstvo, za svako zlo, za svaku rđu, po naravi onako, kako su na pr. sve svinje za blato. Da se zbroje sve opačine svih zločinaca Lepoglave, one ne bi dale tri postotka opačina, što ih u potaji snuje, i u zgodi čini najbolji, najpošteniji slavoserb. Ako to ne ćete držati za nedvojbenu istinu, vi se budete vazda nalazili prevarenima".

Na istu je „sužanjsku pasminu" Starčević nesumnjivo mislio i kad je 17. kolovoza 1892., obrazlažući nacrt adrese Stranke prava, kazao da „...ima ljudi, za koje izvan njih samih nema ništa sveta. Ja ih razumijem, ali sudim, da takovi nebi smjeli biti državnici, ni pogotovu oni, koji vele da su zastupnici naroda, pa ako im ne stoji do dobra naroda, ni do vlastite časti, morali bi znati, da narodu stoji i do prava i do časti, i do sreće iako često zabasa, da u nuždi zna naći pravi put i ostaviti one, i kojih se je na svoju nesreću osvjedočio, da su ga u to stanje doveli ili ga u njemu držali".

U „Pisma Magjarolcah" Starčević je vrlo dobro utvrdio i opisao i neke od psiholoških i socioloških karakteristika hrvatskog naroda, koje su mu predstavljale smetnje u stvaranju samostalne države.

Starčević tako apostrofira:"Ima Francezah, Talianah, itd. ima u svakom narodu ljudih koji žele većju ili manju meru slobode, drugačii ustav, drugačiu vladu, drugačiega vladara, itd.; nu osim kod nas neima ljudih koji bi svoj narod, svoju domovinu, i sebe iste, svakome podložili, izdali. Naš je narod kroz vekove varan, zamamljivan i tlačen, i to uvek neposredno od svojih sinovah. Tomu je posledica da ovaj narod skoro ne može razabrati dobro od zla, svojega prijatelja od svojega neprijatelja, i da se ne može svojski za ništo zauzeti, nego serne kamo ga jačji porene, bez da ikomu veruje. (...) Svagde drugde narod pazi i štuje samo one koji su njemu što dobra učinili; kod nas štuje one koji su njemu škodili a tuđinecem koristili" (istaknuo D.D.).

I dalje:"Kod ovoga naroda ja nalazim preveć bilegah koji slute na propast. U njemu se više mari za tuđe nego za svoje, u njemu se treba više neg se ima, u njemu se hoće više uživat nego radit, u njemu se ne veseli nad napredkom Domovinani nad ljudi napredka, u njemu se ne pazi na dobro ni na zlo, na pošteno ni na nepošteno, nego samo na ono što je taj čas koristno...".

I danas aktualne misli

Iako smo devedesetih stvorili samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu, ove Starčevićeve opaske o navikama i mentalitetu hrvatskog naroda, tj. – preciznije govoreći – o dijelu hrvatskog naroda, i dalje su aktualne, i mišljenja sam da upravo one sprječavaju da se Hrvatska razvije u gospodarski uspješnu zemlju, koja će biti uvažavana u svom međunarodnom okruženju. Dok god Hrvatska izdajice ne isključi od vođenja nacionalne politike ( umjesto da ih se u anketama slavi kao najpopularnije političare – nečija popularnost u narodu kod nas je, naime, redovito veća što je veća njegova spremnost na izdaju i kukavičluk) i ne počne uvažavati sebe i svoju kulturu, i sve dok domaći kompleksaši i malograđani ne budu prestali sliniti i puzati nad tuđim i stranim – koje je često daleko manje vrijednosti od domaćeg – Hrvatska će biti potrčkalo čak i onih zemalja koje su od nje objektivno slabije i veličinom i kulturom i duhom. „Dok budemo imali domaćih izdajicah, dotle ćemo imati tudjinacah gospodarah. Izdajica ćemo imati dok se narod neosvesti" – rekao je Starčević.

„Dok se narod drži svojih izdajica, dok narod, pred cijelim svijetom, kaže, da on nije nego za sužanjstvo, dotle ne budemo imali snage i ne budemo ništa učinili, nego će nas neprijatelji perušati i predavati, ako budu morali jedan drugomu, da nas pomalo daveć konačno zadave".

U članku objavljenome 1883. u časopisu „Sloboda", Starčević je, imajući vidu mentalitet i političku zrelost hrvatskog naroda, dao još jednu važnu poduku koju je na ovome mjestu prilika citirati, a koja je i danas posve aktualna:" Izraz pervaka stranke prava, koj mi se daje, bez dvojbe, razumeva se tako da sam medju jednakimi drugovi možda najstarii u godinah i u javnu poslovanju. Zato mi godi i ova čast; a u svemu ostalom, nas svaki jest i ima biti pervak na svojemu mestu, u svojoj radnji. Žao mi je, da se uznose i uzveličavaju moje zasluge za domovinu. Po mojemu osvedočenju, to je glavna mana Hervatah, da lahkoumno hvale i lahkoumno kude; u pervom slučaju poveravaju se preko mere i gube samostalnost, u drugom su nepravedni, u obih samo si škode. Živa čoveka, koji se bavi javnimi posli, nevalja slaviti, nego je dosta negerditi ga nakoliko nije kriv. Samo po njegovoj smerti moći je o njegovih delih obračun načiniti. Svatko, radeć za obćenito dobro koliko može, samo svoje deržanstvo izvršuje, ako za to treba ili prima hvale, on je nečist sebičjak, ili, što još gorjega, ili doista slabić, i može škodljiv, pogibelan biti narodu, koj se na njega zanaša. Naša je povest puna takvih primera. Nebilo ih u buduće!" (istaknuo D.D.).

U „Pisma Magjarolcah" Starčević ponovno polemizira sa Slavoserbima i njihovim teorijama kako je Hrvatska premala da bude samostalna:"Po vašemu načelu bile bi morale propasti ne samo one četiri, nego sve deržave, koje biahu slabie od svojih neprijateljah. A nitko, ni jedna deržava ne bijaše, ne može biti uvek najjača. Dakle, po vašu, već slobodadavno ne bi bilo ni jednoga čoveka. Jer najjačji čovek, potukav ostale ljude bio bi, bez dvojbe, naravskom smertju morao umreti".

„Makar Hervatska bila samo uru dugačka i uru široka, makar bilo samo pet Hervatah: neka ih to pet bude slobodno i srećno" – poručuje Starčević svim protivnicima hrvatske samostalnosti, pokazujući time kako je njega misao misao slobode i kako je smisao stvaranja hrvatske države prije svega u osiguranju slobode za hrvatski narod.

„Jer trubiti, da narod hrvatski, narod, koji je kroz stotine godina bio mogućan, slobodan, slavan i srećan, koji je za druge toliko učinio, naroda ovoga zemljišnoga položaja uz more i tolike rijeke, u najpogodnijoj zemlji Europe, - narod u kome se je, što je drugdje prerijetko, junaštvo s umom vjenčalo, - trubiti da taj narod hrvatski može braniti i držati ovoga i onoga, nu da sama sebe ne može uzdržavati, nego da se mora podlagati slabijemu od sebe – to očitu neistinu, tu sablazan trubiti, što drugo može značiti, nego naš narod sramotiti i posvetiti današnje stanje, u kojem on nepravedno pogiba?".

Gušenje Stranke prava

Nakon Rakovičkog ustanka i pogibije Eugena Kvaternika i još nekolicine pravaških političara uslijedio je težak udarac za Stranku prava, čiji je rad praktički bio posve ugušen. Starčević je neko vrijeme bio pod istragom u vezi s organiziranjem ustanka, ali je na kraju bio oslobođen svih optužbi. Od 1873. do 1878. radi u odvjetničkom uredu Hedervarysinovca dr. Davida Starčevića u Jastrebarskom. U razdoblju od 1872.-1878. djeluje publicistički, ali se ne bavi praktičnom politikom. Nakon što je 1874. otvoreno Sveučilište u Zagrebu, pravaški nauk – nakon Rakovičkog ustanka podržavan uglavnom od strane mladeži – dobiva znatan zamah. Pravnici su u tom razdoblju bili najskloniji pravaškim idejama, a s obzirom na to da su na Sveučilištu činili natpolovičnu većinu, to dolazi do snažnog okretanja hrvatske studentske mladeži prema Stranci prava. Krajem sedamdesetih tako dolazi do oporavka stranke. Starčević tada odlazi u Sušak, gdje radi u uredništvu novoga pravaškog glasila „Sloboda". Godine 1878. ponovno je izabran u Sabor, u kojem su se nalazila još četvorica pravaških zastupnika. Aktivno sudjeluje u radu Saboru, a osobito u Adresi kralju u kojoj zahtjeva da se Bosna i Hercegovina, jednako kao i Vojna krajina, što prije pripoji Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Na izborima za Hrvatski sabor 1881. Stranka prava osvojila je 9, a 1884. čak 24 zastupnička mandata. Ovo razdoblje naziva se zlatnim dobom pravaštva.

Međutim, u trenutku kad je Stranka prava bila na svome vrhuncu, te se osobito od 1881. počela pretvarati u nacionalni pokret, za hrvatskog je bana postavljen Khuen Héderváry, koji je nasiljem, terorom te svojom izbornom geometrijom nanio veliku štetu Stranci prava, čiji je broj zastupnika vrlo brzo pao na trećinu. Do kraja života Starčević je na svim izborima bio izabiran u Hrvatski sabor, ali je više djelovao kao ideolog, a manje kao praktični političar. Vođenje stranke preuzeli su Fran Folnegović, Josip Frank i David Starčević. A nakon što je Folnegović 1895. osudio studentsko spaljivanje mađarske zastave prilikom posjeta cara i kralja Franje Josipa I. Zagrebu, Starčević je zajedno sa zastupnicima Josipom Frankom, Eugenom Kumičićem i Milom Starčevićem osnivao Čistu stranku prava, tj. formalno „klub čiste stranke prava". Iscrpljen bolešću preminuo je u Zagrebu 28. veljače 1896. u 73. godini života. Prema vlastitoj želji pokopan je na seoskom groblju u Šestinama, gdje mu je nadgrobni spomenik kasnije izradio akademski kipar Ivan Rendić.

Nastavlja se

Davor Dijanović

 

 

Sub, 20-07-2019, 00:36:12

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.