Hrvatski tjednik
 

 Osvrt na kanonizaciju Svetoga Novomučenika Vukašina Jasenovačkoga i blaženoga Alojzija Stepinca

U Hrvatskoj, ali i izvan nje, na području povijesti djeluju nedodirljivi pismoznanci - monopolisti hrvatske povijesti, slijednici komunističke i Novak Magnum Crimenvelikosrpske historiografije. Oni su u kontinuitetu od pamfleta Magnum crimen:Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj (1948.) Viktora Novaka, do konstrukcija današnjih mlađih povjesničara bez analize uzroka stvarali i još uvijek podržavaju određene jednostavne i neupitne sheme kao spoznajne strukturne cjeline („endehazija", „nacifašizam", „klerofašizam", „genocidni Hrvati" i dr.). Te su sheme u interesu komunističkoga režima i prikrivanja agresorskoga karaktera velikosrpske ideje, ali i održavanja još uvijek živoga sna o velikoj Srbiji, trebale organizirati znanje, razmišljanje i pamćenje o povijesnoj tematici.

Hrvati su pri tome uvijek žrtveni jarci krivi za sve nesreće. Istinitost ovakvih shema dugo ostaje neupitna jer ljudi vjeruju „velikome znanju" pismoznanaca ne sumnjajući u njihovo znanstveno poštenje i moralnost. Kada se konačno dokaže da je shema neistinita, ona se učinkom ustrajnosti i dalje održava kod kuće, ali i u svijetu. Multiperspektivno i interdisciplinarno proučavanje shema, posebno „endehazije", pismoznanci monopolisti, bojeći se otkrivanja istine, prokazuju kao ustašoidnu reviziju povijesti. Uz vodeće hrvatske i srpske pismoznance, u Hrvatskoj djeluju i drugoredni pismoznanci koji su, ne posjedujući potrebno znanje, zagrabili „veliko i nepobitno znanje" iz prebogatoga rezervoara pismoznanaca monopolista. To su u prvome redu mnogi novinari čije se znanje ponajviše temelji na indoktrinirajućem školovanju u komunističkome sustavu ili na studiju koji su programirale „crvene" katedre (mnoge postoje i danas, ali s liberalnom glazurom). Toj skupini pripadaju razni „kulturnjaci" koji pate od kompleksa niže vrijednosti jer pripadaju, po njihovome mišljenju, zaostalome ognjištarskom narodu.

Njihov je logičan put u ostvarivanju karijere egoistično bespogovorno uključivanje u zapadne korumpirane društvene i humanističke znanosti koje isključuju autore suprotnih mišljenja. „Kulturnjaci" se odriču vlastita naroda uz oslonac na već postojeće sheme. Dakako, drugoredni su pismoznanci i političari, slijednici komunizma, "Svjedok"Navodni svjedok, dr. Nede Zec, kao vrsni psihijatar u liku Žile, koristeći se svojim znanjem, ali i kršeći liječničku zakletvu, opisao je sadistički poremećenu ličnost s dominantnim okrutnim ponašanjem. To je «idealni tip» zločinca iz doba Drugoga svjetskog rata. Taj je tip zapravo općeljudski, ali za dr. Zeca tipičan zločinac je Hrvat. Što se, pak, tiče ritualnih Žilinih postupaka (rezanje pojedinih dijelova tijela), može se naslutiti tehnika copy – paste, odnosno lijepljenje drugome motiva transkulturalne patološke matrice vlastita naroda izražene snažno u surovim motivima narodne epike. Ovo je čest slučaj u srpskoj antihrvatskoj propagandiuključujući i članove nove Lige antifašista. Oni braneći komunistički antifašizam, koji je za razliku od Zapada poslije Drugoga rata uspostavio totalitarizam, nastoje održati svoju dominaciju u društvu. Svi oni, potpune neznalice, znaju napamet povijesne lekcije koje su naučili od pismoznanaca farizejski se zalažući da se povijest (ali po njihovoj mjeri) prepusti povjesničarima.

Dopuštanje laži

Mnogi protuhrvatski pismoznanci falsifikatori djeluju izvan Hrvatske, a hrvatski pismoznanci monopolisti ne reagiraju na njihove laži, nego ih čak i podržavaju. Takve su npr. laži srpske organizacija Jasenovac Research Institute iz New Yorka, koju vode srpski aktivisti među kojima je bio i Milan Bulajić, voditelj Muzeja genocida u Beogradu i predsjednik Srpskoga fonda za istraživanje genocida. Organizaciju pomaže Kongres SAD-a. Na bezočno krivotvorenu popisu žrtava Jasenovca toga instituta navedene su mnoge žrtve koje su umrle ili ubijene – ne samo od ustaša – daleko od ustaškoga logora. Evo još jednog primjera. Američka humoristica i politička analitičarka židovskoga porijekla Julia Gorin objavila 2010. u izraelskom Jerusalem Postu sramotan članak Masovna grobnica povijesti: vatikanska kriza identiteta u Drugome svjetskom ratu u kojemu, citirajući autore sumnjive vjerodostojnosti, raspravlja o ulozi Katoličke Crkve u Drugome svjetskom ratu, pri čemu ističe Stepinčevu i papinu potporu Paveliću i genocidu. Autorica spominje činjenice za koje se danas zna da su izmišljene.

Navedeno je da je jedan redovnik ubio 1350 Srba u jednoj noći o čemu će kasnije još biti govora. Spominje se rezanje glava djeci i zatim njihovo bacanje u krila majki, kastriranje, amputacije dijelova tijela itd. Julija Gorin u svome članku spominje kao istinu Malaparteovu izmišljenu (što je priznao sam autor) priču o zdjeli sa srpskim očima kod Pavelića. Zanimljivo je da na laži gore spomenutoga Jasenovac Research Instituta i J. Gorin nitko od hrvatskih pismoznanaca nije odgovorio. Dapače, Slobodna Dalmacija je 13. ožujka 2010. godine prikazala članak J. Gorin kao ozbiljnu i vjerodostojnu analizu predstavljajući autoricu kao "eksperticu za Balkan". Pisac prikaza razotkrio se kao tipičan drugoredni pismoznanac s očitim protuhrvatskim namjerama. Spomenuli smo dva egzemplarna slučaja, a ima ih mnogo.

Laži se ipak polako otkrivaju, o čemu svjedoči skoro proglašenje blaženoga Alojzija Stepinca svetim budući da je završena kauza. No SPC i službena Srbija žestoko se protive kanonizaciji blaženoga Stepinca okrivljujući ga za genocid nad Srbima u vrijeme NDH. Stepinac se proglašava zločincem iako je istupao protiv rasizma i osuđivao ustaške zločine, a spasio je mnoge ljude. Katoličkoj Crkvi pripisuje se odgovornost za genocid nad Srbima, a prešućuje se istodobna uloga Srpske pravoslavne Crkve, koja je izjavila lojalnost okupatoru a svetosavlje je bilo ponuđeno Nedićevu režimu u novome svjetskom poretku (Olivera Milosavljević, Potisnuta istina – kolaboracija u Srbiji 1941. – 1944., 2006.).

Uz to, dakako, ide i prešućena činjenica da je u Srbiji najdetaljnije riješeno židovsko pitanje, a u Beogradu su postojala četiri logora u kojima je ubijeno 80.000 ljudi. SPC je tada, za razliku od Stepinca, šutio. Uostalom, stanje u Srbiji prije (fašizacija) i za vrijeme Drugoga rata (kolaboracija) i notorne laži svijetu je razotkrio Philip J, Cohen u knjizi Serbia's Secret War (1996.). Knjiga je prevedena na hrvatski. Stepinac je bio žrtveni jarac kojim se po logici povika "držite lopova" prikrivala uloga SPC-a u Drugome ratu, ali i njezini stariji i noviji grijesi na području agresivnoga velikosrpstva. Sada taj jarac nestaje pa je nastala velika panika jer istina ipak postaje razvidna.

Radi smirivanja odnosa između crkava, papa Franjo predložio je formiranje mješovite komisije sastavljene od predstavnika hrvatske i srpske strane. Sabor Srpske pravoslavne Crkve prihvatio je dijalog s Rimokatoličkom Crkvom. Dakako, poslije završene kauze poništenje kanonizacije nemoguće je.

Lažni Sveti Novomučenik Vukašin Jasenovački

SPC nije dosljedan u svojim stavovima. U sklopu "jasenovačkoga ciklusa", na redovnome zasjedanju Svetoga arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne Crkve 1988. SPC ratovigodine kao ispovjednik, unesen je u Imenoslov Srpske pravoslavne Crkve Sveti Novomučenik Vukašin Jasenovački. Prije Vukašinove kanonizacije kult je već bio proširen, a po crkvama su se pojavile ikone s likom "mučenika". Na jednoj od njih, radi jače sugestije, uz masakriranoga svetca stoji ustaški koljač s U na kapi i s nožem u ruci, a ukomponiran je i natpis s navodnim Vukašinovim riječima „Samo ti, dijete, radi svoj posao!"

Za Vukašinovu kanonizaciju nisu bile potrebne mješovite komisije katolika i pravoslavnih, a radilo se o velikoj laži. Ova se kanonizacija temelji na svjedočenju samo jednoga svjedoka – vrhunskoga neuropsihijatra Nede Zeca koji je bio zatočen u Jasenovcu. Njegov memoarski zapis «Radi ti, dijete, svoj posao» objavljen je u Glasilu Spomen-područja Jasenovac, god. I, br.1, 4.VII. 1970. U zapisu autor navodi ispovijed ustaškoga koljača Žile Friganovića uoči formiranja komisije koja je u siječnju 1943. godine trebala pregledati ustaše čuvare jasenovačkog logora. Zapis je objavio i srpski pismoznanac, specijalist za "hrvatski genocid", Milan Bulajić u knjizi Ustaški zločin genocida (dva sveska, 1988.), a jezivi sadržaj još se uvijek kao istina objavljuje u svijetu. Ovdje ćemo navesti skraćeno svjedočenje doktora Zeca.

.........Ponovo je zastao (Žile Friganović, nap IRM), ispio čašu rakije, pa je nastavio:

- Ti se sjećaš kad je u kolovozu bio veliki nastup u logoru i kad je Jure Maričić poslao oko 4.000 ljudi u Gradinu na klanje. Tad smo se Pero Brzica, Zrinušić, Šipka i ja opkladili tko će te noći zaklati najviše logoraša. Otpočelo je klanje, i ja sam već bio poslije jednog sata po broju zaklanih daleko izmakao ispred ostalih. Obuzeo me te večeri neki neobičan zanos. Činilo mi se kao da sam na devetom nebu. Nikad u životu nisam osjetio takvo blaženstvo. I već poslije nekoliko sati zaklao sam 1.100 ljudi, dok su ostali jedva stigli da zakolju po 300 do 400. I tada, dok sam bio u najvećem zanosu, slučajno sam bacio pogled u stranu i tu ugledao jednog postarijeg seljaka koji s nekim neshvatljivim mirom stoji i spokojno gleda kako ja koljem žrtve i kako se one u najvećim mukama preturaju. Gledajući i slušajući ovog starca, u meni se najednom razbuktala želja da mu razbijem mir i spokojstvo najsvirepijim mučenjem i da u njegovim mukama i stravičnim koprcanjima povratim svoj zanos i blaženstvo uživanja u bolu. Izdvojio sam ga i posadio na jedan panj. Naredio sam mu da vikne: 'Živio poglavnik Pavelić', ili ako to ne kaže, da ću mu odsjeći uho. Vukašin je šutio. Otkinuo sam mu uho. On nije rekao ni riječi. Ponovo sam mu rekao da viče: 'Živio Pavelić' ili ću mu otkinuti i drugo uho. Viči: 'Živio Pavelić', ili ću ti otkinuti nos. A kad sam mu i po četvrti put zapovjedio da uzvikne 'Živio Pavelić' i zaprijetio da ću mu nožem izvaditi srce iz grudi, on me pogledao i, uperivši pogled nekako kroz mene i preko mene u neizvjesnost, polako i razgovijetno mi je odgovorio: ,Radi ti, dijete, svoj posao!'

- Poslije toga, ova njegova posljednja riječ potpuno me izbezumila, skočio sam na njega, iskopao mu oči, isjekao srce, preklao grlo od uha do uha i nogama ga sjurio u jamu. Ali, tada je i u meni nešto prepuklo i te noći nisam mogao više da koljem. Pero Brzica je pobijedio, jer je zaklao 1.350 logoraša i ja sam mu bez riječi platio opkladu. Od te noći više nemam mira. Kadgod u mučenju i klanju pokušam ponovo da doživim onaj posebni zanos i zadovoljstvo, uvijek me iznova prostrijeli Vukašinov pogled i tada malakšem, bacim nož i ne mogu više da koljem. Počinjem sve više da pijem, ali mi to pomaže samo na trenutak. U piću, naročito na predveče, često me iznenada trgne glas: 'Radi ti, dijete, svoj posao!' .......

Poslije ove čudovišne ispovijesti, Žile je najednom umukao, unezvjereno se zagledao negdje u daljinu, sav se ukočio i tako jedno vrijeme ostao kao neka skamenjena figura. A zatim su mu se počeli nepravilno trzati mišići na licu; očima je počeo da sijeva okolo, stezao je šake i zarivao nokte sebi u dlanove, počeo je nepravilno da diše i da se bespomoćno vrti na mjestu....

U svjedočenju dr. Zeca uočavaju se očite neistine:

• Nemoguće je doslovno reproducirati razgovor poslije mnogo godina. To može biti samo pokušaj rekonstrukcije pri čemu su moguća dodatna nenamjerna, ali i namjerna Vukasin jasenovackiizmišljanja. Psihijatrija otkriva nenormalnost i poremećaj sjećanja pa u tom smislu valja sagledavati memoarske zapise poput ovog dr. Zeca.
• Žile Friganović (koji je zaista djelovao u Jasenovcu) hvali se da je poklao desetine tisuća logoraša. On nije rekao koliko desetina tisuća, ali slijedeći današnja saznanja o broju žrtava u Jasenovcu, što se još uvijek propitkuje, značilo bi da je najviše ljudi ubio samo jedan čovjek i to Žile Friganović. Broj navodnih Žilinih žrtava uklapa se u enormno uvećan falsificiran broj žrtava u Jasenovcu.
• U natjecanju u noćnome klanju Petar Brzica navodno je zaklao 1.350 logoraša pošto je Žile već zaklao njih 1100. Je li to fizički moguće? Brzica je bio student prava i član organizacije „Križari", ali je za ovu priliku proglašen fratrom. Ovaj podatak o 1.350 zaklanih logoraša (Srba) bezočno rabi J. Gorin u gore spomenutome članku.
• Ipak za srpsku propagandu u ovom je zapisu najvažniji lik starca Vukašina. O njemu se ne zna gotovo ništa. Neki mu srpski izvori pridaju prezime Toholj, a drugi Mandrapa. Ti izvori ne mogu dokazati postojanje ovoga lika u drami. Navodi se da je on iz Klepaca kod Čapljine, ali u jednom razgovoru M. Bulajiću je rečeno da „neidentifikovani stari Vukašin" potječe iz susjednog sela Lokve. Na internetu naći će se, uz mnoge kontradikcije, podatak da je ubijen 1942., ali navodi se i siječanj 1943. kao vrijeme pogubljenja, Očito je da historiografska analiza ne može uzeti navedenu osobu u obzir. Vukašin je po svemu sudeći izmišljen lik. Žile, dakle, nije mogao izvršiti ritualni zločin nad nepostojećom osobom.
• Svjedočanstvo samo jednog svjedoka – dr. Zeca – dovoljno je da se cijela očito izmišljena priča prihvati kao vjerodostojna. S ovim u svezi valja napomenuti da je Vukašin s prezimenom Mandrapa, bez imena oca i godine rođenja, 2007. godine naveden u Poimeničnom popisu žrtava koncentracijskog logora Jasenovac 1941. – 1945. Postavlja se pitanje moralnosti autorâ koji su ipak Vukašina i to s prezimenom Mandrapa uvrstili u taj popis.

Cijela priča o Vukašinu uklapa se u komunističku i velikosrpsku propagandu o Jasenovcu. No Filip Škiljan u prilogu Logorski sustav Jasenovac – kontroverze (2009.) ističe KultNa redovnome zasjedanju Svetoga arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne Crkve 1988. godine kao ispovjednik, unesen je u Imenoslov Srpske pravoslavne Crkve Sveti Novomučenik Vukašin Jasenovački. Prije Vukašinove kanonizacije kult je već bio proširen, a po crkvama su se pojavile ikone s likom "mučenika". Na jednoj od njih, radi jače sugestije, uz masakriranoga svetca stoji ustaški koljač s U na kapi i s nožem u ruci, a ukomponiran je i natpis s navodnim Vukašinovim riječima „Samo ti, dijete, radi svoj posao!" Za Vukašinovu kanonizaciju nisu bile potrebne mješovite komisije katolika i pravoslavnih, a radilo se o velikoj lažida se ni na jednome popisu žrtava logora u Jasenovcu ili Staroj Gradiški ne nalazi Vukašin, a Mladen Ivezić u knjizi Jasenovac: brojke (2003.) svjedočenje dr. Zeca definirao je kao „tipičnu bajku". Čudno je da je SPC samo na temelju jednoga sumnjivog memoarskog svjedočanstva jednu kontroverznu osobu proglasila svetom nazvavši ju tendenciozno Sveti Novomučenik Vukašin Jasenovački. Ta je crkva od Drugoga svjetskog rata do najnovijeg vremena, iskazujući se tradicionalno više političkom nego vjerskom institucijom i subverzivno djelujući izvan Srbije u interesu velikosrpstva, zastupala tezu o 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu.

Kanonizacijom nepostojećeg Vukašina, SPC je još jednom iskazao svoju upletenost u laži oko toga logora. Ova kanonizacija opasna je igra vatrom jer održava mitološku svijest i grupnu zaslijepljenost te zaziva osvetu. To je stara igra u okvirima srpskoga državotvornog kosovskog mita kojim se manipulatori koriste kao odabranom traumom potičući osvetu za Kosovo. Sjetimo se da je genocid u Srebrenici obilježio usklik generala Ratka Mladića da je konačno osvećena srpska patnja. Vladika Vasilije Kačavenda na dan pokolja Bošnjaka u Potočarima 13. srpnja 1995. izjavio je da su Srebrenicu „naši" Obilići oslobodili od nekrsta. Sve navedeno onemogućuje narodnu katarzu i, štoviše, potiče mržnju prema „genocidnim" Hrvatima te potencijalno instrumentalizira agresiju u svrhu osvete.

Svjedočenje dr. Zeca očito je izmišljena fikcija kojoj je istinit okvir ratno zbivanje i psiho-patološka aktivnost ljudskih bića u tom zbivanju te logor Jasenovac. Neke su osobe zaista postojale, ali su lažno optužene. Vukašin, pak, očito nije postojao. Svjedok je kao vrsni psihijatar u liku Žile koristeći se svojim znanjem, ali i kršeći liječničku zakletvu, opisao sadistički poremećenu ličnost s dominantnim okrutnim ponašanjem. To je «idealni tip» zločinca iz doba Drugoga svjetskog rata. Taj je tip zapravo općeljudski, ali za dr. Zeca tipičan zločinac je Hrvat. Što se, pak, tiče ritualnih Žilinih postupaka (rezanje pojedinih dijelova tijela), može se naslutiti tehnika copy – paste, odnosno lijepljenje drugome motiva transkulturalne patološke matrice vlastita naroda izražene snažno u surovim motivima narodne epike. Ovo je čest slučaj u srpskoj antihrvatskoj propagandi.

"Druga" Srbija u borbi za istinu

Na kraju ove tužne rasprave valja bar spomenuti časne slijednike "druge" Srbije, koji se od Svetozara Markovića do suvremenih analitičara (Radomir Konstantinović, Latinka Perović, Bojan Aleksov, Olivera Milosavljević, Nebojša Popov, Branka Prpa, Radmila Radić, Ljubinka Trgovčević, Olga Zirojević, svećenik Pavle Rak i mnogi drugi), bore protiv zabluda u svome narodu raskrinkavajući srpsku historiju kao veliku laž (Sonja Biserko). Najbolji primjer je zbornik Srpska strana rata koji je 1996. uredio Nebojša Popov (drugo izdanje 2002.). U zborniku više srpskih autora razotkriva nacionalističko ozračje u Srbiji osamdesetih godina i srpske grijehe, posebno intelektualne elite i SPC-a u poticanju rata na kraju komunističke Jugoslavije

„Druga" Srbija upozorava vođe Srba u Hrvatskoj da konačno priznaju vlastite grijehe. Međutim, toga priznanja nema nego se u tradicionalnoj maniri srbobranštine Srbi uvijek prikazuju nevinima, a Hrvati su krivi za sve nedaće koje je zapravo proizvela velikosrpska ideja u dugome trajanju. Ipak, nada se pojavljuje. Srbin Igor Vukić hrabro se nedavno uključio u istraživanje istine oko Jasenovca uz rizik da bude proglašen izdajicom svoga naroda. Hrvatski Srbi konačno se moraju osloboditi instrumentaliziranja iz Beograda i shvatiti da je spas u istini bez koje nema pomirenja. Inače će ostati, kako je 1991. godine rekao Slobodan Blagojević, u stanju epohalnoga kukavičluka u kojem se prihvaća čak i izvjesnost smrti, u ratu i pokolju, samo da ne dođe do suočavanja sa sobom, sa svojom stvarnom civilizacijskom mjerom.

Ivo Rendić Miočević
Hrvatski tjednik

Hrvatski tjednik

Uto, 23-10-2018, 04:07:43

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).