Filip Blašković Giljo: Bila mi je čast igrati s Eusebiom za Croatiju iz Toronta

Kada je na samom početku ove godine u Lisabonu, u 71. godini, preminula legenda Benfice, Eusébio da Silva Ferreira, Hrvati su imali poseban razlog za tugu. Naime, ova ikona portugalskoga nogometa ostavila je neizbrisiv trag u vjerojatno najvećem športskome uspjehu hrvatskoga iseljeništva. Radi se o uspjehu koji je 1976. godine ostvarila 'Croatia' iz Toronta.

Taj najveći i najuspješniji hrvatski nogometni klub izvan domovine, koji se tada zvao 'Toronto Metros-Croatia', osvojio je Soccer Bowl, odnosno nogometno prvenstvo sjevernoameričkoga kontinenta. Još i danas je 'Toronto Metros-Croatia' najuspješniji kanadski nogometni klub svih vremena i uvršten je u nogometni Hall of Fame. U tome je nemjerljiv prinos dala i nenadmašna Pantera Negra (Crna Pantera), kako su zvali Eusebija.

Filip Blašković – Šiljo, član je najslavnije postave zagrebačkoga 'Dinama', one koja je 1967. osvojila Kup velesajamskih gradova. I danas ga smatraju jednim od najpouzdanijih i najborbenijih igrača u povijesti Dinama. Za Zagrebačke modre odigrao je gotovo 500 utakmica. Rado se sjeća dana nogometne slave koje je dijelio s Eusebijom u Torontu.

S ponosom i sjetom govori o tim danima:

'Finalnu utakmicu igrali smo 28. kolovoza 1976. u Seattleu, Washington, u Kingdome Stadium areni, koja prima preko 60.000 gledatelja. Protivnik je bio Minnesota Kicks. Prvih četrdeset minuta igralo se tvrdo i izjednačeno. A onda je sviran slobodan udarac za Croatiju na kojih dvadesetak metara iskosa s desne strane. Eusebio je namjestio loptu i velikom ju preciznošću zakucao preko živoga zida u suprotni kut gola. Ovaj blistavi zgoditak uvršten je u gotovo sve antologije Eusebijevih majstorija. Golman je napravio sjajnu paradu, ali ostao je nemoćan. Sve ostalo je povijest. Završilo je 3:0 za nas. Golove su još dali pokojni Ivan Lukačević - Luks i Brazilac Ferreira.'

Cijenio je i volio nas Hrvate

Popularni Šiljo sjeća se nogometnih čarolija velikoga Eusebija i opisuje ih biranim riječima nogometnoga znalca: 'Kad je primio loptu blizu protivničkog šesnaesterca, unosio je strašnu paniku među protivničke braniče. Nitko se nije usuđivao krenuti na njega jer bi začas bio poslan po ćevape. Tada bi obično poput munje sijevnuo njegov razoran udarac'.

Blašković nam pokazuje knjige, novinske članke i mnoštvo požutjelih fotografija: 'Bilo je to vrijeme kad su u Sjevernoameričkoj profesionalnoj ligi igrale svjetske zvijezde: Pelé, Beckenbauer, George Best, Jadranko Topić, Johan Cruyff, Giorgio Chinaglia, ali i klubovi neusporedivo bogatiji od Croatije. U Seattleu je tada igrao Harry Redknapp, sadašnji trener Queens Park Rangersa, a ranije Tottenhama i drugih. Što god tko mislio o američkoj nogometnoj ligi, budite uvjereni da su na naslov prvaka, koji smo mi osvojili, pucali i mnogo moćniji klubovi, među kojima i New York Cosmos. Oni se nisu mogli pomiriti da im Croatia s barem desetak puta manjim proračunom otima naslov', govori Blašković.

O Eusebijevim ljudskim osobinama Blašković priča s respektom:

'Doista je bila velika čast igrati s takvim igračem. S jedne strane bio je toliko slavan i planetarno poznat, a s druge strane nevjerojatno srdačan i prijateljski otvoren. Uvijek miran i skroman, odlično se uklapao u ekipu. Kako je jezik treninga bio hrvatski, uskoro je i on vikao: 'moja', 'dodaj', 'pazi leđa'... A naučio je, bogme, u skladu s našom bogatom tradicijom, i poneku psovku. Iako smo mu svi priznavali da je nesumnjivo veličina, on nikad nije odavao da se smatra većim od drugih igrača. To je posebno došlo do izražaja u našim druženjima i slavljima poslije utakmica. Naročito je uživao u našem hrvatskom melosu, a vrlo brzo je shvatio da najbolja atmosfera ide uz domoljubne pjesme. Pjevao je himnu Lijepa naša, a neumorni Ivica Grnja čak uspio ga je naučiti i stihove Vile Velebita. Pokupio je simpatije uvijek kad bi uzeo mikrofon i rekao: Pokušat ću govoriti hrvatski...', sjeća se danas Blašković i dodaje: 'Sada, nakon svega, slobodno se može reći da je Eusebio jako cijenio, pa i volio nas Hrvate'.

Uspoređujući Eusebija s današnjim igračima, Blašković naglašava da su takve usporedbe gotovo nemoguće. 'U moje vrijeme postojala je samo jedna dvojba: Pelé ili Eusebio? Danas su stvari drukčije. Iako su neki spremni tvrditi da je Eusebio bolji i od najboljih igrača današnjice, treba reći da su to dva vremena, današnji igrači počinju ranije, treniraju i igraju više i, napose, mnogo više zarađuju.'

Sjećajući se slavnih dana u Dinamu i govoreći o tadašnjim skromnim zaradama, Blašković najbolje govori o sebi i današnjem vremenu. Na primjedbu da je netko negdje rekao kako bi Lamza, Zambata, Rora, Belin ili Blašković sigurno bili milijunaši da se nisu rodili 40 godina prerano, Šiljo se osmjehuje: 'Ha, nije lako, ali ja se ne žalim. Istina je da je moja mirovina oko 1.900 kuna, ali, vjerujte, ja bih u ono vrijeme bio platio da mogu igrati u Dinamu. Za mene je Eusebio istinska veličina upravo zato što je došao u Croatiju više zbog igre, negoli zbog basnoslovne zarade'.

Sveto ime Croatia!

U vrijeme osvajanja Soccer Bowla klub Croatia Toronto (Croatian Natonal Sports Club Toronto Croatia) susretao se s brojnim problemima s kojima se susretala i većina hrvatskih klubova u bijelome svijetu. Marin Sopta, hrvatski emigrant i nekadašnji igrač Croatije, u svojoj monumentalnoj monografiji 'Sveto ime Croatia' dao je široku panoramu fenomena hrvatskih nogometnih klubova u inozemstvu.

Vjetrovi otužne povijesti rasuli su brojnu hrvatsku dijasporu diljem svijeta. Gotovo u svakom zakutku zemaljske kugle postojali su, i još postoje, klubovi koji su nosili hrvatski pečat i hrvatsko ime. Ljubav za domovinu i svijest o pripadnosti narodu bili su temeljni motiv za okupljanje. U slučaju Croatije iz Toronta to je urodilo i velikim športskim dometima. Podsjećajući na povijest nastanka i rada hrvatskih klubova, Sopta je u svojoj fascinantnoj knjizi dojmljivo prikazao stalnu borbu za očuvanje prava na nacionalni identitet.

To je pravo najčešće osporavano akcijama i postupcima jugoslavenskih diplomatsko-konzularnih predstavništava, ali ništa manje ni od birokracije zemalja domaćina. On uz to ističe i financijske poteškoće jer klub koji je postizao izvanredne športske rezultate, imao je sve veće materijalne troškove. Zbog složenih prilika s oglašavanjem, klub je sve više padao na teret hrvatske zajednice koja je, kako navodi Sopta, 'postala svjesna da će u takvim okolnostima biti teško voditi i zadržati vlasništvo kluba...'

Tada uprava poduzima krupne korake. Dovodi svjetski poznatoga Eusebija i bundesligaškoga igrača Wolfganga Sünholza, koji je ranije igrao za Bayern iz Münchena, za Grasshoppers iz Züricha i druge. Nakon Engleza Johna Coynea te Poljaka Tadeusza Teda Polaka, uprava tada, u složenim političkim prilikama, dovodi u Toronto osječke nogometne legende Ivana Lukačevića (1946. – 2003.) i Ivicu Grnju te Filipa Blaškovića iz Dinama. Uz kanadske reprezentativce Roberta Iaruscija i Carminea Marcantonija te sjajnoga crnoputog Brazilca Ivaira Ferreiru, u povijesnome uspjehu u Seattleu sudjelovali su i Željko Bilecki, Mladen Cukon i Damir Šutevski. Croatia je u nizu od dvadesetak utakmica pomela svoje protivnike, a Eusebio je postigao 18 golova.

O njegovoj igri za Croatiju Sopta piše: 'Svojom igrom, a osobito utjecajem na suigrače na terenu i izvan njega, presudno je pridonio da Croatia osvoji titulu prvaka Sjevernoameričke nogometne lige. Taj je uspjeh senzacionalno odjeknuo, ne samo u sportskim krugovima SAD-a i Kanade nego i diljem svijeta.'

Velike zasluge za ovaj naslov imao je i jedan od najboljih hrvatskih trenera Ivan Đalma Marković, kojemu mnogi priznaju znanje, ali su brojni igrači njegov trenerski pristup smatrali tiranskim. Na vrhuncu sezone sukobio se s Eusebijom i Miralemom Fazlićem i podnio ostavku. Momčad su prije završnice prvenstva preuzeli Marijan Bilić, bivši igrač Croatije, i poznati trener Domagoj Kapetanović.

Toronto se sjeća Eusebija, trebala bi i Hrvatska

Croatia iz Toronta je 1990. godine, prvi put od svojeg osnivanja, posjetila domovinu. Autor ovih redaka tom je prilikom bio vođa puta na turneji po Hrvatskoj. Odigran je niz utakmica: u Tomislavgradu, Rijeci, Osijeku, Varaždinu te u Splitu protiv Hajduka i u Zagrebu protiv Dinama. Za Croatiju je igrala i tadašnja velika Dinamova nada Igor Cvitanović. Napose je bio dirljiv susret u Osijeku, gdje je kanadske Hrvate na stadionu Olimpije dočekao njihov bivši igrač Ivica Grnja.

Iako je od osvajanja Soccer Bowla već bilo prošlo 14 godina, mnogi su se još uvijek sjećali toga uspjeha. Nekadašnji igrač i član vodstva Croatije Žarko Brala s divljenjem je tada govorio o Eusebijevim igrama u Torontu i o ljubavi koju je iskazivao za Hrvatsku. Ali podsjetio je Brala i na niz drugih igrača koji su igrali za Croatiju, među kojima Marijan Bradvić, Alija Solak, Drago Vabec, Dinko Žutelija, Veljko Tukša, Joško Gluić te Roberto Vieri, otac poznatijega Christiana.

Eusebio da Silava Ferreira

Eusebio da Silva Ferreira, (Maputo, 1942. – Lisabon, 2014.), jedan od najboljih nogometaša u povijesti, bivši portugalski reprezentativac, podrijetlom iz Mozambika, najbolji strijelac svjetskoga prvenstva u Londonu 1966. na kojemu je Portugal osvojio treće mjesto. Za Benficu je u 614 službenih utakmica postigao 638 golova, te je s njom osvojio 11 naslova prvaka, pet portugalskih kupova i dvije Lige prvaka.

Dva puta je bio najbolji strijelac Europe, a 1965. dobio je Zlatnu loptu France Footballa, kao prvi crni nogometaš kojemu je pripala ta nagrada. Poznat je po brzini i jakom udarcu desnom nogom. Međunarodna federacija za nogometnu povijest i statistiku (IFFHS) proglasila ga je za 9. najboljega igrača svih vremena. Navijači Benfice oprostili su se od ikone kluba na Estadio da Luz. Portugalska vlada proglasila je tri dana žalosti, a uz šalove, dresove, cvijeće i poruke na spomeniku velikome Portugalcu netko je stavio i Hajdukov šal.

'Toronto Croatia - Jedna velika hrvatska priča'

Prošloga petka, 17. siječnja 2014., u Meadowville Theatreu u Mississaugi održana je Svjetska premijera dokumentarnoga filma 'Toronto Croatia - Jedna velika hrvatska priča', scenarista Hrvoja Hitreca, redatelja Jakova Sedlara i producenta Josipa Pavičića. 'Film po prvi put na jednome mjestu govori o velikoj i neponovljivoj povijesti.

Svi važni svjedoci tih povijesnih uspjeha, od Eusebija, preko Grnje, Bradvića, Bilića, Kenfelje, Ante Pavlovića, Šimunića, Šukera, Nike Kovača, sve do Roberta Iaruscija, Brucea Thomasa i Ante Pavelića svjedoče o ovome jedinstvenome klubu. U filmu se mogu vidjeti svi najvažniji sačuvani slikovni i tekstualni materijali vezani uz povijest toga velikog kluba. Film o nogometnome klubu Toronto Croatia zaista je 'Jedna velika hrvatska priča'!', naveli su priređivači ovoga kulturnog događaja.

Vjekoslav Magaš
Hrvatski tjednik