Deveti predivan dan, večer

Predivan dan.

Stara Lada malo-pomalo probijala se kroz zakrčene ulice Moskve prema Crvenom trgu. Gužva je bila gotovo kao u Zagrebu otkad je umro Milan Bandić.

Prekopano ovdje, prekopano ondje, a radnika nigdje. Gomile nekih čudnih vozača na cesti koji nikada nisu imali prilike naučiti propise za vožnju bicikla, a kamoli mopeda ili kakva drugoga, malo većega prijevoznoga sredstva. Nitko od taksista nije u gradu živio dulje od mjesec dana i svi su samo blejali u računala s prometnom navigacijom, a nitko nije gledao što se događa izvan njegova vozila. Sa svih strana čulo se samo: „Rekalkulacija rute, rekalkulacija rute…“

Sva sreća pa je u staroj Ladi s Brigadirom i Mutavcem bio i Ćato koji se i u toj gužvi, kao i u svakoj drugoj, odlično snalazio. I tenk koji je vozio iza njih bio je od velike pomoći, jer kad bi stvarno zapeli, on bi dodao malo gasa, zaturirao motor, i nekim čudom svi su se navrat-nanos pred njima sklanjali.

(Beskrajnoj vojnoj koloni bilo je mnogo lakše jer su im ovi već probili put, ali ipak su kasnili za događajima. Na kraju su do Trga došli kada je sve već bilo gotovo.)

U jednom se trenutku dalje nije moglo i iziđoše iz vozila te se počeše probijati prema centru zbivanja. Naprijed Ćato, za njim Brigadir i Mutavac, pa Zapovjednik specijalnih postrojbi sa svojom ekipom, i iza njih svi ostali. Dođoše do novookićene bandere i odaše posljednju počast svojemu bivšemu predsjedniku.

Do njih dotrča Treći i upita Zapovjednika specijalnih postrojbi: „Tko si sad pa ti?! Nisam te vidio kad smo krenuli na put prema Moskvi? Makni se da ja stanem uz njih.“

Zapovjednik ga odmjeri pogledom i da rukom znak svojim momcima. Ovi iz ruksaka izvade bocu votke i dadoše ju Trećem. Treći ju sav sretan zagrli i odmakne se na kraj kolone da im ne smeta.

Razdragani stanovnici Moskve grlili su i ljubili vojsku koja je u koloni stigla u Moskvu, a iz kolone istrči Brico i ni lijevo ni desno, nego prema onim zastavama duginih boja. Vrištao je i ljubio se sa svima, jer se konačno osjećao slobodan.

Odmah tamo, s lica mjesta, svojoj majci poslao je poruku sljedećega sadržaja:

„Draga majko! Neopisivo sam sretan. Konačno su se ostvarili svi moji snovi. Ovdje sam sreo neke drage ljude iz Europe, a gradonačelnik koji je došao s njima osigurat će mi veliki lokal u centru svojega grada potpuno besplatno. U njemu ću moći otvoriti ekskluzivni salon za šišanje gospode. Jedini je uvjet da se upišem u barem 35 raznoraznih udruga kojima on upravlja i da redovito sudjelujem na njihovim godišnjim skupštinama. Sve drugo bit će na trošak grada, čak i tvoj boravak, kad mi dođeš u posjet. Pusa! Volim te! Bokić! Ćao! Baj, baj! La viva Croatia! La viva Zagreb!“

Ćato je pogledom u masi tražio svoju Djevušku, a ona je, iz luksuznoga apartmana s druge strane Atlantika, na TV ekranu gledala njega. Sreća da joj je poslao poruku na vrijeme, pa se, kad ju je onaj gad od njezina ljubavnika ostavio i pobjegao sa svojom ženom, uspjela snaći. Ukrcala se u zrakoplov k nekom trećerazrednom KGB-ovcu i dočepala sigurnosti. Sad kad ga je ugledala, prisjetila se lijepih trenutaka s njim pa promrmlja: „Ma, ko je Ćati kriv kad je luzer.“

Brigadir i Mutavac, pod vodstvom Ćate, ostatak dana proveli su u razgledavanju znamenitosti Moskve, divili se spomenicima kulture i tradicije svojega velikoga naroda. Navečer Brigadir reče Ćati: „Vodi ti nas na glavni kolodvor. Ako više nema rata, idemo mi doma.“

Ćato zamoli Zapovjednika specijalnih postrojbi da im ipak pronađe pristojan smještaj za tu noć i kakvu dobru večeru, prije rastanka. Naravno da nije bilo nikakva problema i da su im sva vrata bila otvorena. Zapovjednik obavi i nekoliko telefonskih razgovora i Mutavcu osigura liječenje u Veteranskoj bolnici blizu njegova rodnoga grada.

Budući da su mu u skladu s obavljenim pregovorima ostali i činovi i funkcije, pred njim je tu noć bilo još mnogo posla. Trebalo je pohvatati konce u totalno razbijenoj državi i anarhiji koja je nastala nakon nenadane smrti bivšega predsjednika, a nitko u cijeloj državi nije bio kvalificiraniji to napraviti nego on.

Na komadiću papira napiše svoj privatni broj mobitela i dade im ga u predvorju hotela: „Ako vam ikad išta zatreba, nazovite me.“

Okrene se prema Ćati: „Ti pođi sa mnom. Imamo mnogo posla.“

Nakon početnoga šoka, kad je obaviješten da Putin više nije predsjednik, Donald Trump odluči iskoristiti trenutak i odmah sazove mirovnu konferenciju: predstavnik SAD-a, Ukrajine i Ruske Federacije pred svim svjetskim medijima.

Zelenski nije imao kamo. Ili se opet posvađati s J. D. Vanceom ili pristati. Nadao se samo da je njegov Profesor informatike dobro tempirao vrijeme izlaska Ukrajinske vojske na granice. Samo da vrate teritorij prije početka Konferencije!

Ministar vanjskih poslova Ruske Federacije Sergej Lavrov, naravno, odmah pristane. To je bila prilika koju je cijeli život čekao, a sada je došlo njegovo vrijeme. Postat će novi ruski car. Dugo je bio u politici i znao je da se prilika mora ugrabiti. Što prije, to bolje. Još samo da iz svoje zbirke izabere pjesmu koju će recitirati onoj dvojici umišljenih veličina… Nešto prigodno.

Uto mu netko pokuca na vrata. Pred vratima su stajala dva divovska Orašara, a iza njih Zapovjednik specijalnih postrojbi u pratnji jednoga nepoznatoga gizdavca.

„Nosite ga.“

Uzeše ga među ruke i, s obzirom na to da se počeo opirati, ponoviše uhodanu proceduru.

Još se Putin nije ni prestao njihati na banderi, a mirovni pregovori su počeli.

U informatičkoj učionici Profesor informatike pratio je zbivanja na terenu u pratnji svoje asistentice. Trupe su dobro napredovale, iako su bili u stisci s vremenom, jer je mirovna konferencija upravo počinjala. Uključiše se kamere u dvorani i Profesor se sledi.

Nasuprot Trumpu i Zelenskom sjedio je Ćato.

„Ma kud ga nisam, dok je bilo vrijeme! Sad ćemo u pregovorima proći ko Hrvati.“

„Ali, Profesore, možda još nije sve izgubljeno! I prije smo bili u teškim situacijama.“

Profesor se usredotoči na ekran.

„Možda nije. Jesi li spremna dati život za Ukrajinu?“

„Naravno! Kako možete to pitati, pa toliki su u ovom ratu za Ukrajinu umrli!“

„Ne tražim od tebe da za Ukrajinu umreš, nego da za nju živiš. Vidiš ovoga ovdje, kraj Ćate? On je ključ. Ako njega možeš kontrolirati, dobit ćemo još nekoliko godina da se oporavimo od ratnih razaranja. Možeš li to?“

Ona se zagleda u ekran i zumira svoj cilj. Ugleda poznate oči i nehajni osmjeh. Pa to je onaj kojemu sam glavu spasila. „S užitkom. Smatrajte zadatak obavljenim.“

U sljedećem krugu mirovne konferencije, ispred ulaznih vrata dvorane za pregovore lijeno su ležala dva ukrajinska dronvuka. Ugledavši ih Zapovjednik specijalnih postrojbi Ruske Federacije se ukoči. Pa to su ona dva koja su mu život spasila. Prepoznao bi ih među tisućama drugih. Dobro je zapamtio sitna oštećenja na njima koja su nastala trčanjem po teškom terenu.

Kad je naišla ukrajinska delegacija u njoj je bila jedna pripadnica od koje se nije ukočio samo on, nego i svi prisutni, bez obzira na spol i rod.

Wow!

Dronvuci skočiše i stadoše joj uz nogu.

Zapovjednik joj se osmjehne, pogleda u njezine prekrasne oči i upita: „Ti?“

Odgovori mu isto takvim iskrenim pogledom i osmjehom: „Da. Ja.“

Pregovori su malo kasnili jer je Zapovjednik izletio iz zgrade, pretrčao cestu i u obližnjoj cvjećarnici morao pričekati da mu cvjećarka složi golem buket cvijeća. Tako velik nije imala već složen.

Kad su izišli iz dvorane J. D. Vance reče Trumpu: „A što ćemo sad? Taman smo od Bidenovih pokupovali sve dionice tvornica oružja, a ova dvojica potpisali primirje.“

„Plan B“, reče Trump.

Predivan dan.

Moćni ruski lovac bombarder para kašmirsko nebo.

Zvuk motora ostaje iza njega, a u kabini svira sitar.

Vitkom letjelicom upravlja iskusni veteran indijskoga ratnoga zrakoplovstva.

Pip…

Epilog:

Brigadir i Mucavac iziđoše iz vlaka, negdje na stanici, Bogu iza leđa. Nigdje nikoga. Zvuk odlazećega vlaka miješao se s lavežom nekoga mješanca koji je bio zavezan u nedalekom dvorištu. Prošetaše se gore dolje po peronu.

„Ima li koga?“, vikne Brigadir.

„Ima!“, iz kućice im odgovori željezničar. „Što trebate?“

„Trebamo do Veteranske bolnice. Kolega je mutav i ide na liječenje.“

„Taksi!“, vikne željezničar.

Iz željezničkoga skladišta, između sanduka, izvuče se lokalni zgubidan i pomogne im nositi prtljagu do stare Lade.

Ista onakva kakvom su se vozili do Moskve.

Utrpa ih u nju i odveze do Veteranske bolnice. Uđoše na recepciju, a taksist ih upita: „Ostajete obojica ili da vas čekam?“

„On ostaje, ja idem sljedećim vlakom dalje.“

„Onda se požuri, jer sljedeći kreće za pola sata, a onda opet dva dana ništa.“

„Dva u sat vremena, a onda dva dana ništa?“

„Takav vozni red. Isti i po zimi i po ljetu. Pa ne će ralica po zimi za svaki vlak ponovno prolaziti. Ralica prođe, za njom dva vlaka i onda se ponovno dva dana čeka ralica.“

„Ali sad je ljeto!“

„Kakve to veze ima? Ti ko da si iz Moskve došao. Ajd, požuri se ako ne ćeš dva dana čekati.“

Brigadir i Mutavac se zagrliše i poljubiše na rastanku. „Nazovi me kad progovoriš.“

Brigadir ode u taksi, a Mutavac se okrene k recepciji.

Medicinska sestra koja je tamo sjedila više je nalikovala na medicinskoga brata nego na medicinsku sestru. Sto dvadeset kilograma. Tri dana nije brijala ni brkove ni bradu, a ruke i noge barem šest mjeseci. Mutavac pomisli: „Ajme, kud sam došao. Al hajde, kad sam preživio sve što sam preživio, preživjet ću i ovo.“

Ipak, za svaki slučaj, u džepu napipa svoj avijatičarski pištolj.

„Što hoćeš?“, upita sestra.

Ovaj slegne ramenima i pruži joj papirić sa svojim imenom.

„A, ti si onaj heroj što je od straha omutavio, pa sad za njega čak iz Generalštaba zovu. Pa, heroju, dobro nam došao! Progovorit ćeš ti nama. Bez brige budi. Volimo mi kad nas, zbog takvih, iz Moskve zovu.“

Mutavac opet, zlu ne trebalo, opipa pištolj.

Sestra dreknu: „Jago! Dolazi ovamo! Stigao je onaj tvoj pacijent.“

Mutavac se, na sam spomen imena, strese i počne osluškivati!

Umjesto zvuka zujanja drona začu se zvuk lupkanja potpetica niz hodnik i iza ugla se pojavi, wow, najljepše žensko stvorenje koje je u životu vidio. Srdačno ga pozdravi i predstavi se: „Ja sam sestra Jaga. Brinut ću se za Vas i nadam se Vašem što skorijem oporavku.“

Mutavac pomisli: „A ja se nadam da ću zauvijek ostati mutav.“

Mnogo godina poslije toga, u dugoj sibirskoj zimskoj noći, kad je zvuk tišine prekidao jedino zvuk zavijanja udaljenoga vuka, u toploj kući kraj otvorenoga kamina valjala su se po tepihu dječica. Odjednom ustanu i otrče u kuhinju: „Baba Jago, Baba Jago, ispeci nam palačinke! Djeduška nam je obećao poslije večere opet pričati bajke, kako je onim svojim pištoljem koji mu visi iznad kamina srušio ruskoga cara. Ha, ha, ha, ha, baš je zabavan!“

Baba Jaga se nasmiješi. Koliko je ona nježnosti i topline posvećivala njegovu ozdravljenju, i nikakva pomaka nije bilo. Koliko god se trudila – on mutav pa mutav. Sve dok mu se jedne noći, žudnjom izazvana, nije uvukla u bolesnički krevet. Tada ju je počeo preklinjati da zauvijek ostane njegova. Da nije bio mutav, mogao je to i prije pitati, i odmah bi pristala, jer su joj se noge odsjekle prvi put kad ga je ugledala. Ah, ti muškarci!

Jura Luzer

SVRŠETAK