Osmi predivan dan, jutro

Predivan dan.

Kad su iz spremišta kuhinje ruske brigade zakukurikali pijetlovi (bivši brigadir volio je jesti pileću juhicu od friško zaklane peradi), Ćato je već dugo bio budan.

Gotovo da te noći nije spavao. Kad su sinoć Brigadir i njegov Ađutant odlučili da će slobodni vikend provesti u Moskvi, Ćato se s njima složio.

Jedini njegov uvjet bio je da se obojica moraju prije puta okupati, ošišati, obrijati i odjenuti nove uniforme: „Ne možete takvi. Ta pogledajte se. Zamislite da u Moskvi sretnemo nekoga tko me pozna. Ako želite ići u Glavni grad, ja ću vam ga pokazati, ali morate razumjeti i mene.“

Pogledaše se međusobno i zaključiše da je u pravu.

Ćato im dade sapun, da se iza šatora pod improviziranim tušem okupaju, a on dotle otiđe po brigadnog Bricu.

Brico je bio osjetljiv i Ćato ga, malo sa strahom, ode probuditi u taj kasni sat: „Dođi, trebaš hitno ošišati i obrijati novog Brigadira i njegova Ađutanta.“

Brico skoči iz postelje, dograbi aparat za šišanje i sav bunovan krene za njim.

Zatim se zaustavi: „Brigadira i Ađutanta, kažeš?“ Vrati se do svog ormarića i iz njega izvadi gotovo zaboravljeni frizerski alat: češalj, škare, britva i ostale potrepštine za obavljanje umjetničkoga zanata.

Brico se rodio u zabačenom gradiću na periferiji ruske provincije. Otac mu je bio željezničar Transsibirske željeznice i, osim te jedne večeri, ni njegovu majku, ni njega nikada nije vidio. Majka se mučila i teškom mukom odgajala sina i u njega usađivala svu svoju ljubav i pažnju. Mališan je bio nježan i osjetljiv, miroljubiv i sasvim različit od ostalih dječaka u školi. Često je bio meta nasilnika koji su na njemu dokazivali svoju muškost i on je najviše od svega zamrzio nasilje i oružje. U srednjoj školi upisao je Frizerski smjer i pokazivao odlične rezultate, čak je pobjeđivao na nekim natjecanjima među kolegicama koje su također bile jako dobre u tom umjetničkom poslu. Uz majčinu pomoć otvorio je, po završetku školovanja, mali frizerski salon i teškom mukom otplaćivao najam za prostor. Sanjao je da će se jednom izvući iz provincije, otići u Glavni grad i ondje otvoriti luksuznu Ekskluzivnu brijačnicu za gospodu. No snovi su jedno, a realnost je nešto sasvim drugo. Gazda mu je povisio najam i on se našao u bezizlaznoj situaciji, dužan i izbačen iz lokala. Kako su tih dana u ruskoj provinciji Centri za novačenje nicali kao gljive poslije kiše, i u njegovoj brijačnici otvoren je jedan. On je, po navici, došao pred lokal, i tek kad je ušao shvatio da je gazda pronašao novog najmoprimca. Ugledao je da nude velike premije za vojnu službu te upitao može li se dobiti premija, pod uvjetom da u vojsci ne mora nositi oružje.

„Naravno, svatko je dobrodošao!“, odgovoriše oni i isplatiše mu premiju. Imao je taman toliko vremena gazdi otplatiti dug prije nego što su ga strpali u vojni kamion i odvezli. Ni s majkom se nije stigao pozdraviti.

Dolaskom u vojsku prošao je kratki tečaj za vojnog bricu i sad mu je posao bio šišanje cijele brigade. Nadao se da će na toliko muških klijenata usavršiti svoje umjetničko znanje, ali tadašnja moda diktirala je samo jednu frizuru. Uzmeš mašinicu, namjestiš je na pet milimetra i soldata ostrižeš kao ovcu. Na jaje. Jedino moraš paziti da mu ne odsiječeš uši. Bio je u tome vješt, jedino je u početku, onu dvojicu što su ga provocirali, malo zasjekao, i kad se to pročulo, nikad više nije imao problema.

I sad ima konačno čast svoju umjetnost primijeniti na Brigadiru i njegovu posilnom. Brigadira je vrlo pažljivo i vješto obrijao i ošišao tako da je ovaj izgledao poput pravoga moskovskoga gospodina, ali kad je radio na Ađutantu, ruke su mu počele drhtati. Kako je s njega skidao višak dlaka, počelo se pojavljivati jako markantno i muževno lice. Već dugo nije sreo takva muškarca. Najradije bi s njim ostvario malo prisniji odnos, ali i do njega je doprla glasina da taj puno ne priča, nego odmah puca, pa se suzdržao.

Dok ih je Brico sređivao, Ćato je obojici nabavio nove paradne uniforme i sad su stvarno ujutro mogli krenuti na put.

Tek tada se mogao posvetiti svojim obvezama pisanja rasporeda dežurstava, dnevnih zapovijedi i ostalih birokratskih poslova, i to za nekoliko dana unaprijed, dok se ne vrate u Brigadu.

Za zamjenika zapovjednika Brigade imenovao je Trećega. Procijenio je da će on biti dovoljno sposoban obavljati tu dužnost za vrijeme njihova izbivanja, a osim toga, svi su ga se vojnici pomalo plašili.

Morao im je pripremiti i puno propusnica za put do Moskve. Tko zna koliko će kontrola morati proći.

Usput je, preko svojih kanala, pustio još jednu glasinu: „Ruski oficir koji svojoj vojsci naređuje: Za mnom!, a ne: Naprijed!, i njegov Ađutant koji jednim metkom ubija oficire koji vojsku tjeraju u minska polja, sutra zajedno putuju za Moskvu.“

Rano ujutro, pripremio je za put staru Ladu i nakon doručka mogli su krenuti.

Jutarnje vijesti koje je dobivao General bojnik ukrajinske Obavještajne službe bile su zanimljive. Nakon jučerašnjih tehničkih poteškoća u njegovoj bazi i posljedičnih napada Ruske vojske, koji su na kraju ipak bili brutalno razbijeni, u neprijateljskoj vojsci počele su se događati čudne stvari.

On je imao informaciju da su puštene glasine, a znao je i da glasine s vremenom prerastu u legendu. Da legende iznjedre idole, a da se kod idola ubrzo pojave oponašatelji. Međutim, nije očekivao da bi se to u Ruskoj vojsci moglo dogoditi tako naglo.

Oficira koji je zapovijedao: Za mnom! gotovo nitko nije oponašao, ali zato je onaj koji je ubijao metkom u čelo odjednom imao mnogo oponašatelja.

Kako će se razviti daljnja situacija i je li smrt nesposobnih ruskih nižih oficira za Ukrajinu bila dobra ili loša, pokazat će vrijeme.

Za vrijeme doručka u Brigadi su svi tražili Trećega da mu prenesu zapovjedništvo nad brigadom, ali on je nestao, kao da je u zemlju propao.

Skrio se kad je vidio da po krugu šeću neka ušminkana trojica u paradnim uniformama i čekao da oni odu.

Naposljetku se Brigadir, Ađutant i Ćato ukrcaju u Ladu i krenu na put.

Tek što su otišli pojavi se i Treći i upita vojnike: „Tko su bila ona trojica?“

„Brigadir, Ađutant i Ćato, a tko bi drugi. Sad ti zapovijedaš“, odgovoriše.

Treći se sav zbunjen počeše po glavi i reče: „Ma kud odoše, a da mi ništa nisu rekli!“

Gledao je za njima, a oni u retrovizoru ugledaju njega i mahnu mu rukom kroz otvoren prozor.

„Vojsko! Zovu nas! Za njima! Pokret!“, naredi Treći.

Jura Luzer