Sedmi predivan dan, jutro

Predivan dan.

Dvojicu pripadnika Ruskoga zrakoplovstva, Kazačoka i njegova učenika Sergeja, probudio je bioritam.

Svaki u svojem krevetu, svaki u svojoj sobi, probudiše se u isti tren. Obaviše toaletu, odjenuše radne uniforme ukrajinske avijacije, još jednom pregledaše odjeću i obuću koja ih je dočekala u ormarićima i u isto vrijeme otvoriše vrata svojih soba.

Jučer su ih oni vojni policajci doveli do soba i uveli ih u njih. Kad su ruski piloti odbacili svoje ruske uniforme, istuširali se, pregledali što ih je u sobama dočekalo, odjenuli i pripremili za večeru, čekali su ih pred vratima i odveli do blagovaonice. Cijela se stvar malo otegnula i večerali su među zadnjima.

Sad vojnih policajaca nije bilo. Kazačok se osmjehnu. Daj povjerenje i dobit ćeš ga. Njihov Isljednik bio je pametan čovjek.

Uđoše u blagovaonicu, stadoše u red i izabraše si doručak. Bilo je i slanoga i slatkoga, i kave i čaja, a i voćnoga soka. Izabraše i, kako je bila gužva, potraže stol gdje bi sjeli. Sergej u mnoštvu ugleda oči prekrasne pripadnice ukrajinske vojske koja mu je jučer donijela mobitel i omogućila nekoliko riječi razgovora s njegovim ocem. Pomisli: „Wow“, i pravo k njoj.

Kazačok krene za njim, ta bilo mu je svejedno gdje će sjesti i jesti. Za poduljim stolom za kojim je ona sjedila, preko puta nje, bila su dvojica ukrajinskih zrakoplovaca njima okrenuta leđima. Sergej joj priđe i veselo ju pozdravi: „Dobro jutro!“ Ona odzdravi, a ona se dvojica okrenuše.

Oči u oči pogledaše se Čajkovski i Kazačok.

Kazačok reče: „Ipak si to bio ti.“

A Čajkovski će: „Znao sam da si to ti.“

Sukob je izgledao neizbježan.

Njih su dvojica zajedno bila na Akademiji, stanovala u istoj sobi, zajedno učila i skupa letjela, izlazila u društvo. Bili su nerazdvojni prijatelji. Kad su završili, čak su zatražili od Zrakoplovstva da ih pošalju u istu bazu na službu. Kako su bili najbolji studenti u svojoj klasi, zahtjev im je odobren i oni su i dalje ostali cimeri.

I onda su, jednu večer, stvari krenule nizbrdo. Kazačok je preglasno slušao narodne pjesme, Čajkovski pojačao svoju operu, ovaj dodatno pojačao narodnjake, i došlo je do neminovnoga raskola. Kolateralne žrtve ostali su jedan slomljeni CD Orkestra Boljšoj teatra i jedan slomljeni CD Ansambla Aleksandrov (Zbora Crvene armije).

Slomljeno je i prijateljstvo, a možda je to i dovelo do rata, jer Kazačok je ipak ukrajinska narodna pjesma.

Drugo jutro obojica su podnijela zahtjev za premještaj i od tada se više nisu vidjeli.

Napetost u blagovaonici mogla se rezati nožem.

Da spasi stvar, prekrasna pripadnica ukrajinske vojske trepne okicama i prozbori: „Nema razloga za svađu. General je još jučer izdao naređenje da ugrade još dva simulatora letenja, i za sve će biti mjesta. Obećano nam je da će ih montirati prije ručka.“

Sva četvorica ju u čudu pogledaju. Najveći mogući razlog za svađu upravo im je rekao da, za svađu, razloga nema. Pa nije valjda homoseksualka.

Dvojica pripadnika ruske Kopnene vojske sjedila su u Stožeru brigade i cijelo jutro ih je boljela glava. Treći je hrkao ispod njihova stola.

Jučer su se stvari malo otele kontroli.

Preuzeli su četu zato da spase sebe i ostale vojnike od suludoga juriša u minsko polje i to je, moglo bi se reći, bilo racionalno. Ali sve poslije toga, bilo je čisto ludilo. Samoubojstvo pukovnika i ubojstvo brigadira bilo je totalno izvan pameti.

No, kako bilo, da bilo, sad su bili tu gdje jesu i trebali su zapovijedati Brigadom. A ta je bila totalno uništena od strane Ukrajinaca, a da pri tom, nitko iz Brigade ni jednoga Ukrajinca nije ni vidio. Najgore od svega je to što će vrlo vjerojatno biti pozvani u stožer Divizije na raport, a to više nije bila stvar lokalnoga karaktera. Ne piše im se dobro.

Kad je Treći sinoć izrešetao bivšega Brigadira, odmah su ga uhitili prisutni vojni policajci. U stožeru je ad hoc osnovan Prijeki sud i prišlo se suđenju. Prijeki sud obično se sastoji od dvojice vojnika i jednoga oficira, ali su odlučili da je bolje, radi zaštite okrivljenika, imenovati pet sudaca. Svih pet službujući oficiri.

Pred sudce Prijekoga suda izniješe optužbu: „Ubojstvo s predumišljajem nadređenog oficira.“

Izniješe i obranu: „Bilo je na mah i u svrhu zaštite ugleda Kopnene vojske Ruske Federacije.“

Svjedoka nije trebalo, jer su događaju svjedočili svi prisutni sudci.

Sudci, nakon kratkoga vijećanja izniješe jedinu moguću presudu: „Jednoglasno. Optuženik nije kriv.“

Na kraju sudci izniješe i bačvicu votke, koju su čuvali baš za tu priliku, da proslave to što su se riješili omraženoga Brigadira.

Za zapisnik sa suđenja i izvještaj za štab Divizije bio je zadužen Ćato, brigadni evidentičar, i on je jedini te večeri morao ostati trijezan.

Sad ih je, s razlogom, nesnosno boljela glava.

Šutnu nogom Trećega i probude ga: „Treći, reci ti nama zašto nas boli glava, a svi tvrde da Ruse od votke nikad ne boli glava?“

„Stvar je jednostavna. Morate nastavit piti. Glava od votke ne boli, dok ne prestaneš piti, i zato svi Rusi cijelo vrijeme piju. Zbog glavobolje.“ Rekavši to, malo se promeškolji i zahrče ponovno.

U informatičkoj učionici učenici počeše dozivati profesora: „Profesore, profesore, dođite vidjeti ovo! Pronašli smo totalno razbijenu Rusku brigadu. Kod njih se ne zna ni ko pije, niti ko plaća. Molimo dopuštenje da ju uništimo Baba Jagama.“

Profesor pogleda na zaslon računala, poveća sliku i ugleda i ona svoja dva dronvuka, i reče djeci: „Njih samo nadzirite, ali ih nemojte napadati.“

Iskoristi priliku za malo pouke: „Nije uvijek cilj ubiti neprijatelja. Kad na bojištu ubiješ neprijatelja, ubio si jednoga, a ostali te i dalje napadaju. Kada ga samo raniš, dvojica ranjenika iznose ga s bojišta i riješio si se trojice. Osim toga, neprijatelj poginuloga pokopa, i tu je priči kraj. Za dvije godine nitko ga se više ni ne sjeća. Ako ga pak raniš, neprijatelj ga pokušava liječiti, godinama mu isplaćuje invalidninu i mirovinu, školuje njegovu djecu, i na kraju ga opet pokopa. Dakle, neprijatelj dugotrajno trpi. Zato Rusi suludo u napade šalju svoje ranjenike. Da ih mi pobijemo. Nemojte našim neprijateljima olakšavati situaciju.

Slava Ukrajini!“

Jura Luzer