Šesti predivan dan, večer

Predivan dan.

Profesor Informatike od svoje asistentice dobije adrese elektroničke pošte određenih ljudi, i imena njihove djece, koje je ona, na njegovo traženje, sve skupa uredno pronašla i donijela mu.

Kad mu je sve predala, zamoli ju za još jednu uslugu. „Svakih pet minuta pošalji jednom od njih poruku. Napiši samo Dragi tata Plan B i u potpis stavi ime djeteta primatelja, pa ćemo vidjeti što će se dogoditi. Ništa nas ne košta, a moglo bi biti zabavno.“

Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov držao je govor na važnom međunarodnom skupu. Iskusni diplomatski lisac bio je zgrožen time što se jedan član njegove delegacije drznuo ustati za vrijeme njegova monologa i izići iz dvorane: „Platit će mi to, gad jedan. Njegova je karijera završena, ako ne i život.“

Nije prošlo dugo, još jednom članu ruske delegacije mobitel javi da je dobio e-poruku. I on kriomice pogleda i pročita što piše. Ustane i iziđe iz dvorane. Silno nadmeni govornik nije mogao vjerovati svojim očima.

Ode još jedan, pa još jedan, pa još jedan…

Mjesta rezervirana za rusku delegaciju ostala su prazna. Kamere svih svjetskih medija zujale su i cijelom svijetu prenosile sramotu koju su cijenjenomu diplomatu priredili članovi njegove pratnje.

Ni gospođica u garderobi nije mogla vjerovati svojim očima: „Ovi su Rusi stvarno ludi! Svi ostavljaju svoje kapute, uzimaju kišne kabanice i navlače kapuljače. A vani je sunčan dan.“

Ni portir na vratima ambasade Velike Britanije nije mogao vjerovati svojim očima. Svi Rusi navalili k njemu, i primao ih je, koliko je mogao, ali onda je morao promijeniti priču. „Prebukirani smo. Probajte u ambasadi Republike Francuske. To skrenite odmah desno i tamo je, dva bloka dalje. Ispred zgrade je francuska zastava. Ne možete promašiti.“

Cijeli je svijet brujao o skandalu i nitko nije znao što se događa, a Profesor i njegova asistentica slatko su se smijali.

Trojica prašinara Ruske armije pokušavala su pohvatati konce čete koja je nakon teških jutrošnjih gubitaka pala pod njihovo zapovjedništvo. Zapravo, prva su dvojica prebrojavala ljudstvo i preostalu tehniku, a treći je tražio votku. Kuhinja im je ostala sačuvana, jer se ruski zapovjednici od kuhara nisu željeli odvajati, pa su ostatku ostataka svoje čete uspjeli osigurati dobar objed.

Kako i ne bi kad im je dvije trećine vojske izginulo.

Vojnici su pomalo izlazili iz stanja šoka, zahvalni svojemu zapovjedniku i njegovu ađutantu što nisu morali u novi bezglavi juriš.

Do njih dojuri kampanjola vojne policije iz Zapovjedništva bojne: „Zapovjednik neka odmah pođe s nama u Stožer bojne.“

Brže-bolje njih se trojica utrpaju u nju, a ostalima Zapovjednik izda naređenje: „Za mnom!“

Dok su se vozili, upita ih: „Kako je prošla bojna?“

„Katastrofa“, odgovori vozač. „Pukovnik cijeli dan pije votku i pazite što radite pred njim.“

Kad je čuo riječ votka, trećemu se lice od sreće ozari.

Stigoše pred stožer i iskrcaše se iz kampanjole. Pukovnik je pijan i blatan teturao ispred svojih podređenih i urlao na njih. U jednoj mu je ruci bila boca votke, u drugoj pištolj, i svi su pred njim stajali ukočeni kao ispred streljačkoga voda. Kad se pojave novopridošlice, okrenu se prema njima, zanese ga i stropošta se u blato. Sjedne u blatu, uperi pištolj u sljepoočnicu i ustrijeli se.

Svi se skameniše, samo Mutavac pomisli: „Kad pogine zapovjednik, imenuje se novi“, te brže-bolje zamlatara rukama i nogama, lupi petama i pozdravi svojega prijatelja kao novoga Zapovjednika bojne.

Svima prisutnima lakne i svi ponoviše pozdrav.

„Zašto se ovaj ubio?“, novi Zapovjednik upita bolje upućene.

„Sigurno nije zato što mu je vojska izginula“, odgovoriše.

„Oprostite što sam znatiželjan, do malo prije bili smo kolege, a sad sam vam nadređeni, valjda vam nije krivo zbog toga.“

„Ma kakvi, svi smo sretni zato što je baš tebi pripala ta čast. Znaš, pukovnik se napio i ubio zato što je naš Brigadir zvijer. Toliko je željan slave i napredovanja u karijeri da je našega prošloga zapovjednika, kad mu je ovaj podnio izvještaj da nismo osvojili ni jednu oranicu, dao izbičevati na smrt. A budući da ni danas nismo osvojili ni jednu oranicu, a treba mu poći predati izvještaj, ti si nam pravi dar s neba.“

Dok je on od svojih nadređenih prikupljao važne informacije, treći se dočepao pukovnikove boce s ostatkom votke.

Nije bilo puno vremena do kraja dana i svi skupa krenuše na raport k Brigadiru.

„Kampanjola naprijed, a ostali: Za mnom!“, naredi Zapovjednik.

Za njima su dronvukovi mahnito trčali i pokušavali što više snimaka s mjesta događanja prenijeti u informatičku učionicu.

Kad je divlja horda, to jest, razbijena bojna Ruske kopnene vojske stigla pred Stožer brigade, gotovo je padala noć. Vojska uredno postrojena, sve na svojem mjestu, disciplina čelična. Strah je virio iz svih zakutaka.

Brigadir je bio namrgođen i ljut. Drugi zapovjednici bojne sjedili su pred njim ko pokisle kokoši. Svima okolo ledila se krv u žilama. Uđoše u šator. Novopostavljenoga Zapovjednika bojne prođu hladni srsi i oblije ga znoj. Samo njih se čekalo.

Treći skoči na Mutavca i iz džepa mu otme pištolj: „To je onaj moj! Obećali ste mi ga!“

Bang   Bang  Bang  Bang  Bang  Bang  Bang Klik Klik  Klik

Mutavac mu otme pištolj. Budala mu je potrošila sve streljivo. Pogleda Brigadira. Neki su metci promašili, neki pogodili. Onaj najvažniji bio mu je usred čela.

Okrenu se prema svojemu supatniku, ceremonijalno zamlatara rukama i nogama. Lupi petama i izvede savršeni vojnički pozdrav. Svi prisutni učine isto.

Dronvuci stigoše pred Stožer brigade taman kad je treći praznio pištolj.

U učionici Profesor ugleda prizor i sam sebi promrmlja u bradu: „Ne, ne, ne, ne valja to.“ Okrene se prema dežurnomu i reče mu: „Hitno Baba Jagom šalji pištoljsko streljivo Mutavcu.“

Dok je novi Brigadir slušao katastrofalne izvještaje podčinjenih, Mutavac je izišao pred šator udahnuti malo svježega večernjega zraka. Toliko se toga danas dogodilo da nije mogao doći k sebi. Odjednom se ukoči. Smrzne od straha. Iznad njega zujala je Baba Jaga.

„O, Bože, zar nije za danas bilo dosta?!“, u sebi zavapi u nebo.

Baba Jaga promotri ga kamerom i kraj njega ispusti svoj teret.

Očekivao je bombu, a umjesto nje dobio dva paketića pištoljskoga streljiva.

Pokupi ih, napuni pištolj, a ostatak spremi u džep.

Pogleda u ukrajinsko nebo i pomisli: „Netko me tamo jako voli.

Slava Ukrajini.“

Jura Luzer