Šesti predivan dan, popodne

Predivan dan

Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov držao je govor na važnom međunarodnom skupu. Cijelom je svijetu dijelio lekcije i šamarao kako je koga stigao. Iza njega je bilo dugogodišnje diplomatsko iskustvo i savršeno je znao mlatiti praznu slamu. Svi su ga pozorno slušali. Neki iz ljubavi, ali je strah ipak bio najčešći uzrok. Bilo je stranih diplomata koji su, od straha, čak i njegovu poeziju čitali.

U klupama su sa strane bili uredno posloženi članovi ruske delegacije. Najedanput, jednomu iz njegove pratnje, u džepu zavibrira mobitel. Ovaj polako, neopazice, skriven od kamera koje su snimale cijeli skup, pogleda poruku koja mu je stigla i sledi se. Plan B! Sin mu je javljao da je u neposrednoj opasnosti.

Mogao se u potpunosti pouzdati u procjenu svojega mezimca. Pa nije ovaj uzalud bio jedan od najperspektivnijih mladića u Ruskom zrakoplovstvu i o njegovim procjenama ovisili su životi. Ako je napisao Plan B, onda je to značilo Plan B. Sva sreća pa ga je, još kao dječaka, poučio da žive u nesigurnim vremenima i da moraju imati tajne kodove. Nije znao što se događa, ali primitak poruke značio je da mu je sin sigurno živ, i u ovom trenutku, to je jedino bilo važno.

Ustane i ostalim članovima delegacije gestom pokaže da mora na toalet. Ministar vanjskih poslova ga, usred govora, prostrijeli pogledom i da je mogao pogledom ubijati, ovaj bi na mjestu pao mrtav. Nitko ne ustaje dok on govori. Nitko! Kamoli član njegove delegacije.

Ruski diplomat, uz zbunjene poglede svih nazočnih, a putem televizijskoga prijenosa i cijelog svijeta, iziđe iz dvorane. Ode do garderobe i gospođici koja je ondje radila preda broj i ona mu donese njegov kaput. Bio je to standardni kaput kakav su imali svi članovi delegacije, koji je bio namijenjen tomu da ga pretresu sve neprijateljske tajne službe svijeta. Ugledavši kaput ispriča joj se i izvadi drugi broj. Ovaj put donijela mu je neuglednu sivu kišnu kabanicu. Navuče kapuljaču i izjuri na ulicu. Brzo hodajući na mobitelu potraži lokacije najbližih zapadnih veleposlanstava i uputi se prema američkoj ambasadi. Nakon nekoliko koraka predomisli se i odluči za ambasadu Velike Britanije koja je bila druga najbliža. K Amerikancima se nije usudio, jer je postojala objektivna opasnost da ga njihov predsjednik proda Rusima za šaku dijamanata.

Došavši do vrata, zvekirom pokuca i reče: „Tražim azil.“

Vrata se odmah otvoriše i uvedoše ga unutra. Spremno su ga očekivali i kamerama pratili još od trenutka kad se digao u klupi za vrijeme govora svojega ministra vanjskih poslova.

Za vrijeme ručka Profesor informatike, general, isljednik, i što već sve nije bio, prijeđe pogledom po blagovaonici, potraži pogledom Čajkovskoga i ugleda ga za stolom s Elvisom i svojom asistenticom.

Pomisli: „Ova se dvojica nisu potukla na nebu, a sad će mi se potući tu u blagovaonici.“

Nije im to mogao zamjeriti. Da je bio nekoliko godina mlađi, možda bi se i on potukao s njima.

Priđe Čajkovskom i zamoli ga da poslije ručka ostane u svojoj sobi i posveti se slušanju glazbe.

Pomisli: „Kako je krenulo, morat ćemo instalirati još par simulatora letenja, jer je nastala gužva.“

Kazačok i njegov učenik u ćeliji dobiše obilat ručak. Što ti je život! Pokažeš malo dobre volje i stvari odmah krenu na bolje. Kad su ih poslije ručka vodili natrag s vrećama na glavi gore-dolje lijevo-desno, kombi i natrag, i ostavili same u isljedničkoj sobi, Kazačok upita svojega učenika: „Ne čini li ti se da nismo daleko od ćelije?“

Ovaj odgovori: „Točno 75 koraka niz hodnik, pa zatim 25 koraka hodnikom lijevo.“

Kazačok pomisli: „Dobar je Sergej, dobar. Baš mi je drago da se odlučio poći sa mnom.“

U prostoriju uđe njihov Isljednik u pratnji svoje asistentice.

„Wow“, pomisliše obojica.

Asistentica pokaže Sergeju zaslon mobitela, a na WhatsAppu je s druge strane bio njegov zabrinuti otac: „Sine, što je bilo?“

„Naši su nas pokušali ubiti raketom, a to znači da je i tvoja glava na panju. Ukrajinci su nas spasili i sad smo na sigurnom. Pozdravlja te i moj učitelj. I on je dobro.“

„Evo i ja sam na sigurnom, kod Engleza. Samo se ti drži svojega instruktora i sve će biti dobro. Nijedno zlo nije zauvijek trajalo.“

Linija se prekine i asistentica ode u informatičku učionicu. „Djeco, danas moramo napraviti rupu u protuzračnoj obrani. Cilj je igre omogućiti siguran prolaz i povratak našeg aviodrona na područje neprijatelja.“

„Ma, nema problema. Ako smo mogli pročistiti put zrakoplovima, ovo je prava sitnica.“

Ulogiraše se u igricu.

„Evo, jedan je uvjet ispunjen. Sad još samo raketna baza. Znaš li od kuda su vas gađali?“

„Znam, znam! Jako dobro znam.“

„Pođite sa mnom.“

Povede ih do simulatora letenja i Kazačoka pozove da se smjesti u njega.

„Ali, ovo je samo simulator?“

„Samo simulator? Taj simulator jučer vas je obojicu srušio. Povezan je sa stvarnom letjelicom kojoj nisi mogao ništa. Sad je u tvojim rukama. Pričekaj da ti pročistimo put kroz protuzračnu obranu.“

Kazačok si pusti glazbu i ritam mu digne adrenalin. Stopio se sa simulatorom.

Kad su se na nebu pojavili dronovi, pred protuzračnom obranom pojavilo se hamletovsko pitanje: „Pucati ili ne pucati, pitanje je sad.“

Stres je za humani dio obrane bio prevelik i oni počeše bježati i prije nego što su dronovi navalili, a roboti bez ljudske odluke ostadoše samo hrpa željeza. Koju spališe dronovi.

Kazačok krene. U brišućem letu projuri iznad spaljene obrane, izvede školski napadni manevar i pogodi cilj. Lančana reakcija u bazi bila je spektakularnija od bilo kakva vatrometa. Sutra će snimke toga vatrenoga krešenda sigurno biti prikazane na svim svjetskim televizijama. Umalo su rakete i njegov aviodron dohvatile, no ipak ga je uspio izvući i sretno prizemljiti. Iziđe iz simulatora, a Isljednik ga dočeka uz riječi: „Dobro došli u Ukrajinsko zrakoplovstvo!“

I gurne im u ruke neke papire i kemijsku da potpišu.

„Odvedite ih u njihove nove sobe i pustite ih da se smjeste. Kasnije ih odvedite na večeru.“

Hodajući prema svojim novim sobama Kazačoka i učenika mučilo je isto pitanje: „Tko je jučer upravljao simulatorom?“

Jura Luzer