Treći predivan dan, jutro

Predivan dan.

Veteran Ruskoga zrakoplovstva imao je savršen bioritam.

Svakoga se jutra probudio tri minute prije nego što se uključio njegov radio, koji je bio namješten na jutarnje vijesti.

Te tri minute bile su rezervirane samo za njega. Užitak koji je imao dok je u toplom krevetu čekao vijesti bio je neopisiv. Promeškoljiti se u krevetu bolje je nego imati Mastercard.

Jutarnje vijesti bile su obvezne. To ga je naučio njegov dragi Djeduška.

Djeduška je jednom propustio te vijesti i zbog toga je završio u Sibiru. Pilotov otac zbog toga se cijeloga života morao patiti, mukotrpno se laktovima probijati kroz život, odreći se mnogih prijatelja, Djeduške ponajprije, da bi svojemu sinu uspio osigurati upis na Zrakoplovnu akademiju. Otac mu je uvijek govorio: „Uči, sine, uči. Nemoj da sve ovo što sam ja radio bude uzalud.“

Ponosan na to što je opravdao povjerenje svojega oca, na Akademiji je prihvatio i to da su – uza znanje – red, rad i disciplina najvažnije stvari u životu ruskoga avijatičara.

Nakon odslušanih vijesti, ustao bi iz kreveta, obavio toaletu, odjenuo športsku opremu i otrčao par krugova oko rezidencijalnoga stambenoga kompleksa u kojem mu je Ruska Federacija velikodušno darovala stan.

Nakon trčanja, okupao bi se, odjenuo u uniformu i otišao na posao u Zrakoplovnu bazu. Ondje bi prije kolegija s kolegama popio kavu i pojeo doručak. Na kolegiju bi dobio zadatke za taj dan, presvukao se u letačko odijelo i sjeo u svoj zrakoplov koji ga je spreman, pregledan od mehaničara, napunjen gorivom i naoružan potrebnim sredstvima čekao u hangaru.

Odradio bi zadatak, po potrebi i dva-tri puta, vratio su u Bazu prije ručka i ručao u kantini. Imali su stvarno dobre kuharice. Majčica Rusija nije štedjela na kvaliteti njihovih obroka.

Nakon ručka, športske aktivnosti po želji i poslije odlazak u kino, kazalište, operu (stvarno je volio operu), ili na kakvu zabavu s kolegama (djevuške su stvarno voljele avijatičare).

I tako je proveo tri godine rata protiv Ukrajine, a benificirani radni staž je tekao.

I onda neka netko kaže da je rat prokletstvo. Budalaština. Kako komu.

Za mirovinu si je pripremio jednu, ne preraskošnu, daču u prekrasnoj divljini.

Tako je bilo do jučer.

Jutros ga je bioritam probudio malo pothlađena, a umjesto jutarnjih vijesti dobio je debelu kaplju kondenzirane vode u čelo. Od jutarnje magle nakupila se na olupini transportera.

Osim noćnih mora, noćni san prekidali su mu i dronovi koji su nadlijetali zgarište zrakoplova i helikoptera, u potrazi za znakovima života, a najviše ga je ipak živcirao njegov supatnik koji je na svaki zvuk drona šaptao: „Pssst! Baba Jaga!“.

Ustane i pritom glavom udari u lim oklopnjaka. Pokuša radi toalete izići iz skloništa, no ona ga dvojica zaustave: „Jesi lud? Zahod ti je u onom ćošku.“

„Pa nije baš primjereno da jedan zrakoplovni oficir to radi pred običnim vojnicima“, pobuni se.

„Ako ti nije primjereno, evo ti lopata, pa ti sebi iskopaj bolji. Ali pazi, čim mutavac kaže: 'Pssst. Baba Jaga', prestani kopat. To znači da je dron iznad nas.“

„Ali kako on zna čiji je dron? Ukrajinski ili ruski.“

„Svejedno. Ubijaju i jedni i drugi.“

„Pa, gdje su naši, a gdje neprijatelji?“

„Nemamo pojma, ni tko su, a kamoli gdje su. Pokupilo nas u vojsku, odvelo dva tjedna na obuku, strpalo u transportere, dovelo ovdje i naredilo: 'Vozi'. Pa to nitko ne bi napravio ni najgoremu neprijatelju. Da smo znali da je pred nama minsko polje, prvo bismo ubili budalu koja nam je to naredila, a nakon toga i sve ostale koji su to naredili njemu. Za njega je sad kasno, jer je i on zagnojio tu u polju, a one ćemo ostale kad završi rat. Zato ovdje čekamo. Da osvetimo poginule prijatelje.“

Jura Luzer