Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća donosi satirične pripovijetke iz neobjavljene zbirke „Bodljikave pripovijetke III“ hrvatske književnice Nevenke Nekić. Pripovijetke koje ovdje objavljujemo tematski i stilski nastavljaju se na dvije autoričine objavljene zbirke: „Bodljikave pripovijetke“ (Tovarnik, 2013.) i „Bodljikave pripovijetke II“ (Đakovo, 2021.). (hkv)

bodljikave pripovijetke

U zemlji divova

Svojevremeno je talentirani engleski pisac rodom iz Irske Jonathan Swift napisao duhovite satiričke pripovijetke za koje je imao obilje materijala u ondašnjem društvu. Iako je umro još sredinom 18. stoljeća, mirno možemo ustvrditi da je njegovo djelo svježe i alegorije su gotovo posve žive, a također i poroci o kojima je pisao. Nevenka_Nekic_05Ništa se nije promijenilo u ljudskoj prirodi – pohlepni su ostali pohlepni, glupi su ostali glupi, naivni su ostali naivni, lukavci – lukavcima, a podlaci se razmnožili kao nikada.

Jonathan jednoga jutra nakon gotovo tri stoljeća besposlenoga ležanja u grobu otvori oči i odluči posjetiti neku posve nepoznatu zemlju u kojoj se nadao pronaći nove ljude i osobine. Tko zna što se, recimo, zbiva i kakvi ljudi postoje u carstvu na obalama toploga Adrijanskoga mora, onoga s puno bajkovitih otoka i tirkizne boje mora. Jer, u grobu je bilo hladno i mračno, a tamo na toplim obalama sja sunce.

Nekako se našao na bučnoj rivi lijepoga grada ponad kojega se dizao visoki zvonik s jedne strane, a zeleni poluotok s druge. Kao u zagrljaju ležao je stari grad još opkoljen drevnim zidinama rimskoga cara kojem je to bilo najdraže bivalište. Jedino što je kvarilo dojam ljepote bili su neki visoki četvrtasti divovi puni rupa, naslagani gusto prema dvjema planinama na sjeveru grada i tako kvarili pogled na osunčane kamene bokove planina.
Zanesen ljepotom slike mora i pogledom na otoke, sjedne Jonathan na klupu i zadovoljno uzdahne. Odmah potom kraj njega se na klupu uvali bez pitanja jedna vrlo namirisana, uređena i dotjerana ženska osoba, izrazito žute kose, crvenih noktiju i vrlo kratke suknje. Na nogama sandale, petice visokeeee i šiljate, a sprijeda vire rašireni prsti s jarko crvenim noktima.

– Hm... da... bilo je i u moje vrijeme takvih... ali nisu ovako polugole hodale ulicama. Znali smo gdje ih naći. Daaaa... pomisli Jonathan i pristojno se nakašlje te se obrati dami koja je uz to pušila dugačke i tanke cigarete.

– Oprostite – osjetio je potrebu da se predstavi kad već zajedno sjede – ja sam Jonathan Swift. I nakloni se. Izgovorio je to na čistom engleskom jeziku. Časkom se pobojao da ona ne će znati što on to govori, ali nije trebao.
– Drago mi je – reče dama i pruži ruku s dugačkim noktima, ali začudo ravno odrezanim. Odmjeri ga od glave do pete i premjesti nogu preko noge. Bile su dobro građene, vitke i dopuštale pogled prema neznanim dubinama.
Odmah ga dama i zapita na nekom njemu nepoznatom jeziku koji on, začudo, sasma razumije.
– A vi ste doputovali kao turist?
U maloj neprilici oko riječi turist, on malo zastane, ali onda poveže svoje znanje latinskoga i učini mu se da je prikladno potvrditi.
– A odakle? – nastavljala je ona s pitanjima.
– Iz daljine... pa daleko! A da ja vas pitam jer sam dugo bio odsutan: kako se zove ovaj lijepi grad?
– Pa Split!!! Oli to ne znate? – silno se začudi dama i potegne drugu cigaretu.
– A biste li bili ljubazni da mi kažete kako se kod vas ovdje živi?
– Užasno! Sramota! Ljudi kopaju po kontejnerima! Sakupljaju plastične boce i jedva spajaju dan sa danom od gladi! Onaj kurbin sin ča smo ga izabrali za gradonačelnika, pari čaplja močvarna, ništa ne čini! Ukinija je i one prodavaonice kraj pazara! A moj je muž prava škovaca, zapije sve što skupi, jedva mi ostane za kavu i lak za nokte!

Nije baš razumio polovicu riječi, nije prepoznao riječi plastične, kontejner, kurbin sin – tko je to? ali nekako je shvatio po gnjevnom izričaju i grimasama da je situacija u gradu punom sunčanoga sjaja opasno loša! Razumio je i riječ gradonačelnik.
– Gladi ima, kažete? Pa ima onda puno prosjaka, zar ne?
– Ma nema, 'ko će prosit po ovom zvizdanu! Oli ste pošempjali?

Da, koliko novih riječi! No Jonathan ipak nije toliko glup da ne razumije krizu u kojoj ipak nema prosjaka.
– Kako se onda hrane bijedni ljudi? Je li im gradska uprava pomaže?
– Gradska uprava? Jeste li vi ludi? To onaj pegulasti na dugim nogama ni ne sanja. Jedni su njihovi, drugi naši. Mi smo vam sirotinja.
– Ali vi dobro govorite i engleski! Gdje ste to naučili?
– Pa u školi, nego gdje.
– Ooo, znači vi kao sirotinja možete ići u školu? Kako to platite?
– Ovaj je lud sto posto! Uvatija se mene điravat!
– Možda idete u dug? A kako vraćate novac za školu, ima li tu dužničkih zatvora?
– Gle budaletine! Da dužničkih zatvora! Asti sto! – usklikne dama, ustane, pogleda ga s prezirom, baci čik na beton i zgazi ga potpeticom. Visokom i šiljatom. Onda zavrti stražnjicom i odleprša niz rivu. Pogledao je za njom i uhvatio trenutak kako sjeda za jedan od onih stolova pod suncobranima u veselo društvo.

Jadni Jonathan nije baš siguran da je sve razumio. Ipak, shvatio je da se mora prosjačiti za hranu, da i sirotinja može završiti školu i da vlada apsolutna sloboda što se tiče odijevanja. A gradska uprava – naravno ne valja kao što nikada nije ni valjala.

Hajde da malo prolunja ovim zanimljivim gradom, pa ustane i krene. Možda dobaci novčić nekom prosjaku. Ide tako rivom i vidi kako ljudi ležerno sjede pod suncobranima, ispijaju razne napitke, puše i smiju se. Djeca skakuću oko majki, mnogi ližu nešto šareno držeći to u šiljatim tuljcima, jednom riječi – opća opuštenost. Prosjaka ni za lijek. Krastavih i klonulih od gladi što leže po prolazima – nigdje.

Onda skrene prema unutrašnjosti grada i osjeti mirise dobre hrane. Sjede ljudi za malim stolovima u uskim ulicama i jedu li jedu. Drugi nose u rukama velike komade nekakve hrane i grizu to putem natovareni na leđima naprtnjačama. Usput razgovaraju na njemu nepoznatim jezicima. Ima tu i kosookih i žutih i crnih i bljedunjavih pjegava lica baš kao u Londonu. Neki su odjeveni, ali većina hoda polugola, u donjem rublju ili samo do pasa da pokriju stidne dijelove. Nitko se ne osvrće na njih, nema onih redara koji bi u njegovo doba izbičevali i izbacili takve farabute iz grada. Sve neki mirni ljudi. A prosjaka ni za lijek.

Taman kad se uljuljkao u tu miroljubivu situaciju, odjednom iz jednoga gostinjca zatrešti strašna buka i on pomisli da je počela neka tučnjava ili je nešto nedajbože eksplodiralo. A možda je netko poludio? Pojuri stoga Jonathan u stranu i pita jednoga prolaznika:
– Oprostite, što se ovo zbiva?
Čovjek ga pogleda zaprepašteno i učini rukama gestu kao da veli: koje?
– Pa ova strašna lupa unutra!
– Oh! – mahne čovjek rukom i produži ulicom. Očito je to bila svakidašnja situacija. Nitko se nije obazirao na tu dernjavu i udaranje po nevidljivim predmetima koji su proizvodili nepodnošljive krještave i cvileće zvukove.
Jonathan požuri dalje kako bi se spasio. Nekako ispadne na ljupki trg posred kojega je stajao kip čovjeka na postolju s knjigom u ruci.

Prolaze ljudi, neki zastajkuju i razgovaraju te on odluči priupitati jednoga gospodina sa slamnatim šeširom:
– Govorite li engleski? Malo? Dobro, možemo i po vašem. Da? Odlično! Recite, tko je ovaj gospodin s knjigom u ruci?
– Pa neki pisac, ali đava ga više razumije, živio je... tko će ga znati! – odgovori upitani i razmaše se novinama koje je držao u ruci. Kao da tjera muhe.
– Davno je živio? A kako se zvao?
– A lipo vam piše na kipu: Marko! – nekako nevoljko odgovori slamnati gospodin. Lagano još jednom mahne novinama i odjuri kao da ga vrazi gone.

Sve to pratio je sa strane jedan skromno odjeveni stari gospodin koji se nasmijao od srca slušajući ovaj dijalog. Pristupi skromno došljaku i obrati se:
– Gospodine, nemojte ovoga ništa pitati! On vam je novinar!
– A tako! Samo budite ljubazni, tko su novinari? – upita Jonathan jer u njegovo vrijeme nije bilo takvih bića.
– Mislite ovi naši, splitski? Eh, gospodine, ima ih dvije vrste: jedni su protiv države Hrvatske i svega što se toga tiče. Drugi nastoje raditi za svoju zemlju koja je prošla gorke dane rata da bi se osamostalila. Vi ste nabasali baš na ljutoga neprijatelja svoje države. Mrzi on sve pa i Marka Marulića!
– Oprostite mi na neznanju, a tko je Marko Marulić?
– Pa to je nama Hrvatima Shakespeare! Još više! Stariji je od vašega Shakespearea: Marko Marulić rođen je ovdje u Splitu 1450. godine 18. kolovoza – baš u ovakav lijepi sunčani dan! On je otac naše hrvatske književnosti! Divnu knjigu o Juditi tiskao je u Veneciji 1501., a vaš se Shakespeare još nije ni rodio! O, gdje je 1564.! No to ništa ne znači jer imate vi i druge spisatelje prije njega!
– Moram priznati da nikada nisam čuo za vaš narod. Drago mi je upoznati ovako novi narod na tlu Europe!
– Dopustite primjedbu, mi smo stari narod na tlu Europe, i imali smo svoje kraljevstvo još od 925. godine! Kraljevina! E, da!

Stari umirovljeni gospodin pruži ruku i predstavi se:
– Profesor u mirovini, dopustite.

Objasnio je puno toga ovom uljudnom turistu, a kako je i sam bio profesorom engleskoga jezika, ništa mu nije bilo teško. Radovao se da nekome može prenijeti svoje veliko znanje. A i došljak je bio znatiželjan, uljudan i tako se razgovor nastavio tamo gdje je i počeo.
– I kažete da je ono bio novinar? To mi objasnite: čime se bave ti ljudi?
– Ha, moj prijatelju, kako 'ko! Jedni su plaćeni da ružno i lažno blate rođenu zemlju, a drugi se bore za istinu! Ovaj kojega ste upoznali, mrzi sve što je patriotizam i ljubav za domovinu. Skakuće od neprijatelja do neprijatelja i šuruje. Već su ga vlastiti građani i kaznili... ah, bolje da ne pričam kako je dobio po glavi. To se iznosi u novinama, evo! I tu stari profesor pokaže Slobodnu Dalmaciju koju je držao pod rukom.
– Dakle, to su novine? A kako razlikujete laž od istine ako se sve objavljuje? Tko to kupuje?
– Mnogi, mnogi, dragi moj gospodine! Jedni odobravaju i zato kupuju, a drugi kupuju da bi psovali lažljivce!
– Pa onda ti novinari mogu dobro živjeti? Svi kupuju, jedni laž, a drugi svoju istinu! Fantastično! Pa ima li nešto novo u svijetu?
– Bojim se, dragi gospodine, da nema. Pa vi mi djelujete vrlo obrazovano, iako nosite čudnovatu odjeću. Ali danas, kao što vidite, svatko ima pravo nositi što ga je volja. A neki ništa! Bilo je i toga, znate, neki umjetnici se skidaju goli i to se zove umjetnost. Mislim da je to konceptualna umjetnost ili scensko uprizorenje – tako nešto. A u biti to je kameleonstvo, ludilo i mržnja na ljepotu. Vlastita nemoć. Ali ne smiješ kazati da je to glupost, odmah te proglase zastarjelim, seljakom, ognjištarom.

Idu tako njih dvojica i izbiju ponovno na rivu. Na rubu stuba sjedila su dvojica mlađih muškaraca i ljubila se. Ne u obraz, nego ravno u usta!
Jadni se Jonathan zagrcne usred riječi i pokaže prstom razrogačivši oči:
– Ma molim vas – pogledajte!
– Nemojte! – kao oparen vikne profesor i potegne ruku uperenu u dvojac. – Odmah će se potužiti policiji da ih mrzite i da nisu ravnopravni! Možete i kaznu platiti!
– Vi to mislite ozbiljno? – zgranuto će Jonathan. – Pa za ovo bi se išlo u tamnicu u moje vrijeme! Samo toga nije ni bilo, bar nije javno!
– Eto, konačno nešto novo! – posprdno klikne profesor. – To vam je sada časno zanimanje. Svatko ima pravo na sve! Svi smiju voditi ljubav i vikati da je ljubav najljepša stvar i da tako piše i u Bibliji! Daaa, da, mili moj, pozivaju se na Bibliju! Pa čak i djecu uče, prekrajaju im spol, nude svašta, izopačili sve zakone! Vjenčavaju se muški s muškima, žene sa ženama!
– Pa kako onda imaju djecu?
– Nikako! Djeca su teret, a ako hoće, mogu usvojiti!

Onda su obojica zastala na rubu rive gdje je more udaralo u obalu nošeno dahom laganog maestrala jer se bližilo podne. Sjeli su na kameni branik i pogledali na razigranu dječicu ispod suncobrana.
– Kažete pozivaju se na Bibliju? Ali tamo se to osuđuje. Sjetite se samo Sodome i Gomore!
– Da, samo ovi tvrde da ima Biblije, ali nema Boga!
– Kako? Nema Boga? Pa u što onda vjeruju?
– U sebe, u čovjeka. Oni su bogovi. Oni određuju svoju sudbinu, a u zadnje vrijeme i našu, nas koji smo protiv toga!
– Kako vašu?
– Lijepo. Vlast je uz njih. Potpisuju se kojekakve peticije, uvode javno i tajno novotarije... Hoće uvjeriti djecu da sami mogu odrediti svoj spol! Mijenjati ga: danas sam djed, sutra popodne djevojčica!

I tu se Jonathan prekriži i nestane netragom. Stari profesor se osvrtao i tragao za zanimljivim sugovornikom, ali na koncu zaključi da mu je zvizdan udario u glavu pa je sav taj razgovor vodio sam sa sobom.

Nevenka Nekić

 

Pon, 4-03-2024, 09:07:13

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.