Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća donosi satirične pripovijetke iz neobjavljene zbirke „Bodljikave pripovijetke III“ hrvatske književnice Nevenke Nekić. Pripovijetke koje ovdje objavljujemo tematski i stilski nastavljaju se na dvije autoričine objavljene zbirke: „Bodljikave pripovijetke“ (Tovarnik, 2013.) i „Bodljikave pripovijetke II“ (Đakovo, 2021.). (hkv)

bodljikave pripovijetke

Fudurić ima putra na glavi

– Dobro jutro, već vas čekaju, gospon Fudurić!

Zeljo je stajao pomalo ukočeno na ulazu u ministarstvo i pokazivao rukom na otvorena vrata. Imao je košćate izbočine na uskom licu i blijede sivkaste oči, a naglasak je odavao da je rodom tamo negdje iz bosanskih brda, pa su ga zvali Muslić. Stajao je dobrih četrdeset godina na tim vratima i podnio sve promjene, ispratio niz ministara i uvijek zadržao isti položaj. Domar. Sve zna, a pravi se da ništa ne zna. Nevenka_Nekic_05Već se obasuo sjedinama, a zubi su postali žuti od cigareta koje puši iza vratarnice da ne smrdi na ulazu. Nisu baš svi zubi na broju, ali on zna zatvoriti usta i smijati se samo razvlačeći usnice. Tko zna što misli? Oni koji ulaze, ne znaju. Eh, koliko li je novih dočekao... Onomad kad se rušio crveni tron, stajao je ovdje i mislio u sebi:

– Koga će sada uzeti, majku im njihovu! Dobit ću nogu! Mislili su da će dovijeka! Da im majku!

Ali za čudo, nitko ga nije ni dirnuo. Kako bi oni bez Zelje, bez svoga Muslića?! I novi su imali povjerenje u njegovu banalnu facu, tupasti pogled koji je slutio i znao više negoli su vjerovali mnogi koji će tek prodefilirati u kravatama i skupim odijelima pored njega, vratara na ulazu u to omiljeno lovište, sve dok ne bi odlepršali zauvijek, pa on gleda sve opet iznova s nekim drugim. Njemu samom nakon prvotnoga straha dopalo se da umjesto drug govori gospodin. Zapravo – gospon kako se prilagodio zagrebačkom slengu.

– Dobro jutro, Zeljo, dobro jutro! – odgovara gospodin Fudurić i zatvara vrata automobila volvo. Ima on ponešto junačkoga trbuha preko kojega kopča jednim gumbom kapute jer nikako ne bi mogao zakopčati recimo dva. Malo teže i diše. Kako ne će od tolikoga sala! Najviše ga smeta usaljeni vrat. Kojega vraga jede krvavice i čvarke kao lud! Eno jučer kod Majceka u vinogradu toliko se nažderao da se jedva dovukao kući. Pa onda ta vina! A sada se ne može više sagnuti, a kamoli zavezati cipele! Ma što zavezati, ne može ih ni vidjeti od trbušine. Škembe! Ždere sam sebe u mislima.

– Svi su već gore, gospon Fudurić, samo vas čekaju.

– Neka, neka, dočekat će me.

– A došao je još jedan novi kojega još nisam vidio – nastavlja Zeljo, nastojeći kao biti dobrostiv i pomoći gospodinu Fuduriću.

Na to se Fuduriću malko stisne želudac. Hukćući uz onih nekoliko stuba sijevne mu kroz utrobu, a onda i u glavi: To je to! Oni su nešto spremili.

Vidi on već nekih mjesec dana da se razgovori utišavaju čim se pojavi. Kava se pije, a čim on stigne, Jarek ušuti, a Simona se guši u navalama histeričnoga smijeha. Stalno ima osjećaj da su naumili nešto što njemu ne će biti drago. To je lebdeći osjećaj koji za sada neotkrivenog sadržaja plovi kroz hodnike i buja iza zatvorenih vrata. Da im... opsuje u mislima.

Uđe najprije u svoju sobu, skine kaput i uzevši fascikl krene na sastanak. 

Na redu je analiza potrošenih novaca za izgradnju potonulih kuća u potresu. On se tu ne snalazi baš dobro jer i noćas je zbrajao i oduzimao pa nije uspio shvatiti kamo su nestali neki računi, neki podatci ne slažu se nikako s računima koje je dobio prije tri dana od Kopreka. Ovaj je šutljiv kao riba. Još prije mjesec dana vodio se beskrajno veseli razgovor na kavi. Oni iz sigurnosti cerekali su se nekom Šajlinu iz uprave, kao da taj Šajlin ne zna kako Koprek cvika pred Vajdom jer ovaj ima debeloga udjela u nekom poduzeću stranih investitora comm... itd., pa može prožderati sve druge dioničare, a Šajlin ne zna da su tamo već neki telefonirali da se čuva Panetića koji se javno druži s Bunarekom jer imaju zajedničku punicu. Zato je Panetić progurao Bunareka iako je glup i nesposoban za takav položaj. Ali ni Vajda ne može maknuti Jareka koji se okumio s Pintarom iz uvoza koji kotira visoko...

Slušao sve to i Fudurić, ali shvatio nije ništa. Na sve to zamotano u nerazmrsivo klupko priključila se i Anja.

– A imaju, ne računajući nekoliko restorana, i tri gradilišta u Istri! – dodala je Anja i zacenila se od smijeha. Blajhana plavuša potegla je suknjicu da može sjesti na rub stola.

– Pa zna se da je Mikulek blagoslovio telefonskim migom ono jagnjeće sabiralište u Makedonskoj, ali o tome se šuti jer je svojevremeno, u ona propala vremena, ha, tako je bilo, sve već postojalo. Njih su se dvojica i onda imali rad. Svinjarija! Koprek učini lice kao zgroženo na sav taj svinjski život.

– Koja dvojica? – upita neupućeni Fudurić.

– A i ti si pao s Marsa! – odbrusi Anja. – Gle, sad on kao ne zna ništa!

Sluša to Fudurić i sijeva mu kako on nije uopće obaviješten o tim pojedinostima, ne zna tko koga lovi, jer sezona lova na dobra mjesta ne prestaje, i s kim se treba otvoreno ili zatvoreno razgovarati. Čini mu se da je potpuno u zabludi u odnosu na sve skupa, kao izdvojena crna ovca. Baš  crna ovca! A onda se sjeti da ide na sastanak o kojem također nema pojma. Nosi on svoj fascikl, ali vrag ga zna o čemu će biti govora iza onoga što je na dnevnom redu. Fućkaj dnevni red! Bitno je ono ispod, sada se rado kaže – ispod radara.

Ljudmila je sjedila odmah do izvjesnoga Mikuleka koji je očito bio onaj novi kojega je spomenuo Zeljo želeći nekako upozoriti gospodina Fudurića na opću opasnost. Jer Zeljo je znao više negoli je Fudurić mogao i pretpostaviti. A imao je neko čudno nagnuće dobrote prema Fuduriću vidjevši da se ovaj znoji u tijesku kamo su ga smjestili i onako neobaviještenoga pustili da radi posao kojem u lukavosti onih oko i iznad sebe, nije dorastao.

Koprek i ostali rasporedili su se prema vjerojatnim pristajanjima u trenutku ulaza Fudurića; bili su u pijuckanjima kave ili sokova te su se naginjali jedan prema drugome kao da ne čuju dobro ako uho ne naslone na usta  onom do sebe. Neki su gledali u svoje laptope i tipkali tajanstvene poruke.

Onda je Ljudmila započela s referatom o stanju na području potresa i pojavile su se brojke, brojke i brojke. Gleda Fudurić u svoje papire i pokušava usporediti s laptopom na kojem ima i izvješće za ovaj kvartal, ali sve mu se miješa i polako shvaća da je on sinoć pokušavao i pokušavao uskladiti ta razna izvješća s njezinim, ali nije išlo! Nije, brate, pa nije! Čas amo, čas tamo pojave se neki troškovi za izvanredna putovanja, neke doznake s ciframa da ti pamet stane, a nema naloga ni poslovnoga navedenoga razloga. Onda se pojavio neki lik kao iz bajke o Vasilisi Prekrasnoj: Irvin Vasiljevič platio toliko i toliko preko neke banke tamo i tamo, za otok Labud u županiji toj i toj... A nema pa nema uplatnice s imenom – kome je to uplatio? Ima na sumnjivom dokumentu neka čvrga kojoj ne možeš ući u trag. Izgleda sve legalno – štambilja i svega u izobilju, a opet, vidi se da ne valja. I koji si vrag Irvin Vasiljevič? Pa to bi mogao biti Rus? Bjelorus? Ukrajinac? Neki rubni iseljeni? Učinilo se Fuduriću da kažu kako se radi o Englezu!

Svi slušaju pobožno, stavili maske zamišljenosti, zauzeli distance za sveukupno izvješće jer kao to nije njihova briga, postoji tu netko tko je iznad njih pa će on sve znati ako se pokaže da nešto ne štima. Kao u bajci o carevom novom ruhu: nitko ne će priznati da je glup ili nesposoban shvatiti o čemu se radi. Neki čak dižu obrvu na spomen toga Irvina Vasiljeviča. Tko je taj, kao da pitaju. Kako je moguće da ovo ministarstvo ne zna za takvu prodaju? Pogledavaju se i neki upiru oči u Fudurića, a on se znoji i zaglibio glavu nisko nad laptop, ali uzalud. Njega čak stid što ništa ne zna!

– Pa koga jarca mene gledaju? – pita se oznojenoga čela Fudurić. On ne pozna toga Vasiljeviča, nikada ga nije sreo, kamoli razgovarao, a kamoli išta saznao! Pa pitat će on njih, pitati.

– Hm...m... – iskašlje se gospodin Fudurić. – Može li mi netko odgovoriti tko je taj Irvin Vasiljevič?

– A i ti se praviš grbav – obrecne se Simona – kao da ne znaš da je već kupio onaj lokalitet u Istri! Još, doduše, vodi spor s općinom, ali sve je već odavno jasno: nekadašnji župan ima prste u pekmezu i svi šute. I sad ti pitaš tko je Vasiljevič? Mačak Tošo!

Svi se nasmiješiše, ali ne glasno. Neki nemir i nelagoda zavlada među njima i netko predloži da za sada prekinu sastanak i odrede tko će proslijediti zapisnik i odluku da sve nastave kad budu imali više pouzdanih podataka.

Lijepo. Kao da im je svima odlanulo. Svatko kupi svoje stvari i napušta dvoranu, a Fudurić kreće prema Mikuleku. Ta ovaj je glavni savjetnik tamo negdje odakle dolaze odluke. Vjerojatno će znati nešto o tom Vasiljeviču koji jako žulja Fudurića. Posve nepoznata osoba, a ovamo kao svi znaju za njega jer već ima nekretnine u Istri. Zašto on, Fudurić, ne zna? U redu, došao je među posljednjima u ministarstvo, ali opet...

– Kolega Mikulek, oprostite što vas zadržavam, ali molio bih da mi kažete nešto više o slučaju Vasiljevič.

– Vasiljevič? Pa ja, kolega, imam saznanja da ste vi taj koji je doveo Irvina Vasiljeviča u poslove vezane uz ovo ministarstvo! – s visoko uzdignutom obrvom izgovori ovu konstataciju košćati i elegantni Mikulek u ljubičastoj kravati.

Malo je reći da se zaobljeno lice Fudurićevo objesilo i usta otvorila da nešto kažu, a onda ga je oblilo snažno rumenilo i činilo mu se da će dobiti udarac u glavu i srce.

– Pa molim vas, tko je to rekao, pa to su besmislice! Ja toga gospodina ni ne poznam!

– Ne bi se reklo – opatrne ga nekako sarkastično kolega Mikulek. – Sjetite se kako ste dugo i nataaanko razgovarali u vinogradu kod Majceka s Anjom. A ona je šogorica s tim Vasiljevičem! Ne gledajte me tako buljavo, svi dobro znaju kako je pokojni muž naše Anje bio zastupnik u Moskvi, tamo negdje kad je Genex harao ovu jadnu zemlju. Tada je to bilo, rekli bi mladi danas – in!

Odjednom se Fuduriću prikaže pred očima slika kako on junački podupire tu peroksidnu plavušu oko pasa i pomaže uz strmi vinograd kamo su stigli u berbu, a još više na dobru žderačinu i pijaču. On je to onako, kavalirski, a i ugodno je bilo biti malo bliže njenim glatkim oblinama, ali nisu razgovarali o nikakvom Vasiljeviču, vrag ga odnio!!! Mlatili su bezvezarije o beznačajnim stvarima.

– Da, kolega Fuduriću, ne trebate se čuditi, Anja je i danas vezana uz tu obitelj. Tako vam je to. Ona redovito putuje k njima, čak i sada!

– Ali kakve ja imam veze s njom i cijelom pričom? To što smo bili zajedno-ćućuću u vinogradu? Besmislica!

– Pa ne znam da li znate da je procurila vijest da ste vi u vezi s tim Vasiljevičem baš oko onoga slučaja u Istri? Kao –bili ste posrednik. Zar vi niste radili kao savjetnik za prostorna planiranja?

– Bio sam, bio!!! Ali nikada nisam čuo za toga prokletoga Vasiljeviča! – sada je već vikao jadni Fudurić. Osjeća da mu se oko vrata zatvara i sve više steže omča o kojoj on nema nikakvu sliku i ne može dovući svoje sjećanje nikako do te vražje Istre u kojoj je bio svega dva puta u životu. Poslom, ali ne ovim!

– A nemojte se sekirati, poštovani kolega. Vjerojatno će se sve razjasniti ako nemate putra na glavi! – uljudno i bezubo nasmiješi se visoki Mikulek s ljubičastom kravatom i udalji skinuvši malko šešir s glave u znak pozdrava te produži niza stube gdje ga je već čekalo društvo.

Ostade Fudurić kao crv na kiši. Što se to zbiva? Kakav putar? Odakle samo ideja da on, posve nevin i neupućen, ima u svezi toga nesretnoga Rusa, kojega li je roda Bog zna, neke bliske veze samo zato jer je s nekom rođakinjom, gada jednoga, razgovarao na nekoj veselici u vinogradu?!

Odjuri Fudurić u svoj ured i počne grozničavo spremati svoje stvari te izjuri iz zgrade ministarstva. Nakon Ljudmilina izvješća i njenoga položaja kraj nepoznatoga Mikuleka, sijevnulo je Fuduriću da se tim izvješćem zapravo tražio žrtveni jarac i da nije nimalo slučajno onako bahati odgovor uputio njemu, budaletini, sam prevažni Mikulek. Onaj završetak o putru na glavi, bio je užasan udarac Fuduriću. Ide on žurno k jedinom prijatelju Vaceku jer taj sigurno nešto zna. Vacek sve zna. Pozna on čudesne putove rodbinskih veza, prijateljstava i neprijateljstava, obveza i usluga koje datiraju još iz vremena drugova i partije, koji sve skupa podsjećaju na zakon osvete, sve je to Vaceku poznato. Zapanjujuća je snaga koja se troši kao ogromna misaona energija na sve to kombiniranje: kako doći još više, kako ugrabiti još više, a sve to uz procjene snaga i slabosti koje često ovise o ucjenjivanju, prebacivanju s jednoga mjesta na drugo.

– Kamo tako žurno, rahmetlibeže? – nasmiješi se dobroćudno Zeljo.

– Ma k vragu! – odvrati zadihani Fudurić i uljegne u svoj volvo.

Sjetio se kako su Vaceku svojevremeno uvalili nešto slično i po scenariju očupati perje ptici glupačici, odveli ga na sud gdje se jedva obranio jer nije učinio ništa kažnjivo. Samo onda nije bila u pitanju Istra, nego neki slavonski gradić u kojem je Vacek imao položaj i ponestalo je desetak tisuća kao potrošenih za reprezentaciju! To se moglo razvidno naći na nekoj listi za materijalne troškove održavanja zgrade, ali, ne lezi vraže, oni se složiše i udri po njemu. Razvratnik je potrošio za reprezentaciju po birtijama! Pio i jeo s nekim i sve tako.

Tek iza procesa ustanovio je Vacek da je Hampić žudio za njegovim mjestom, a na mjesto istoga trebao je doći krajnje nesposoban Petrić koji je nekada bio predavač za socijalističke predmete ONO i DSZ! Za to su izbacili s posla Vančika, inače sposobnoga prevoditelja s tri jezika i postavili kokicu u kratkoj suknjici (kako redovito!) Tokićku, koja jedva zna blenuti engleski, a stavili na led... koga ono?

Bože, poludjet ću, pomisli Fudurić kojemu su se sva ta imena izmiješala i u zbrci kojom se bavio, nije mogao više točno odrediti što se sve događalo i kojim redoslijedom. Oni Vacekovi i ovi njegovi u kovitlacu grabeži za vlast i dionice, komade istarske obale, otoke i otočiće, bankovne račune u bankama na čudesnim otocima u plavim daljinama... Dogovorno nekome očupati perje, nekoga staviti na led, namazati putra na glavu, divnih li izreka! I onda sočno i glasno opsuje u svom automobilu.

Juri jadni Fudurić i ne voli ni pogledati svoje zadriglo lice u malo zrcalo jer mu se i samom čini kao delikventsko. Grozovito naporno razmišlja je li moguće da je on susreo toga Irvina, da mu majku, pa nekako zaboravio?! Ma nije i nije! Zna da se nešto okoristio onim šumskim divljim zemljištem u toj Istri gdje su svi nešto ušićarili, ali to je bilo beznačajno – tek za dobar hladnjak koji je odvezao u vikendicu. I to je sav njegov putar. Taj prokleti hladnjak!

Volvo se zaustavio pred vilom na području Remeta. Fudurić se izvukao iza volana i pojurio s laptopom pod rukom na vrata vile ograđene visokim zidom po kojem se vijugavo penjao bršljan. Nad željeznim vratima stajala je sitna kamera, a i natpis je bio skroman – Ivan Vacek.

Pozvonio je i nadao se da je Vacek kod kuće. Radi on, ali ima klizno radno vrijeme. Na dobrom mjestu posluje nešto kao savjetnik za potresom ugrožena područja. Malo putuje, često ga nema po dva-tri dana. Hajde, Bože, pomozi, zamoli Fudurić.

I zaista začuje se ono spasonosno škljoc pa se vrata sama otvoriše. Eh, Alibaba! Ulickani travnjak na laganoj uzbrdici, grmovi ruža smjenjuju se s bjelogoricom nježna brezina bijela stabla, a do kuće, ma kakve kuće, viletine, vodi niska specijalna aleja čempresa. Na samom vrhu pred ulazom pozlaćenih nadvratnika stoji gospođa Vacek, pomalo zaobljena, u srednjim godinama, i domahuje rukom.

O, kakva sreća, Vacek je doma.

– Tko bi se tome nada – kaže gospođa Vacek koja se rodila tamo kraj Imockoga, a udala za sposobnoga Vaceka kaj je bil vu zipki prek bregov vu blizini Varaždina. Tam još uvek imaju i domaću hižu kaj je sad oporavlena i sikak lepo zgledi. Imaju i nekaj vinograda, kak veliju – gorice.

Vacek je sjedio pred televizijskim ekranom i gledao neki borilački film i silno se obradovao Fuduriću.

– Joj, odi sim! Pogleč ovaj zahvat! To ti je onaj mali kaj je vu Mostaru dobil kipec, znaš onega kaj je sad vu Saboru, kakti doktor, on je to zbavil. A mali je fakat zaslužil! Kak se ono zove? Li?

Ali Fudurića nije bila briga za maloga karatista, već je sjeo i odmah izvadio laptop.

– Pogledaj, Ivek, pogledaj sad ove podatke izvješća i reci kakve ja imam veze sa svim tim. Bar ti znaš da nisam nikada vidio toga Vasiljeviča, da ga crni nosi!

 – Nisi, nisi, dragi moj, ali stal si na žulj Kopreku i Simoni! Zakaj si moral pripovedati okoli da se oni dva sastaju u tam nekoj vikendici?! Pa svi su to i bez tebe znali. Koprek je vužgal dober milijonček još predi rata! A posle kaj je sve smuval, sami vrag zna!

– Ali molim te kakve veze ima bezobrazni Mikulek koji mi stavlja putar na glavu?

– Ima, ima! On je vjenčani kum onom kaj je bil stoljećima župan vu toj vašoj Istri. Istrijan, ne Istranin! Dalje se sve vleče po podrumima diljem lepe naše! Od one Makedonske ulice pak naprej!

– Pa što ja sada mogu? Savjetuj, ti bar sve poznaš.

– Čuj, moraš vloviti Anju na spavanju, s nekim dobrim darekom, Ljudmilu kad je bez Kopreka, a ovoga obraditi. Traži i naći ćeš, kucaj i otvorit će ti se! Oni su ti sveto trojstvo, Bogek neka mi oprosti, sve oni vode! Tihe vode brege dereju, tak se veli. Ostali su piončeki.

Jer važni su korijeni. Neka prokleta odanost očevima i djedovima koja se otplaćuje godinama i generacijama. Moj je djed ubio tvoga. Baš me briga, klikću jedni naivno povjerovavši u jedinstvo koje cilja visoko na vlastitu državu Hrvatsku. E, ali ovi drugi kojima je djed imao poslije likvidacije tvoga djeda još i vlast dok je bio živ, ne misli isto. Ne fasciniraju njega  ganutljivi osjećaji pred Markovom crkvom i jaglaci na obroncima Velebita!

Ode naš Fudurić zabrinut i zblenut. Pa što se ima sada zgražati što Vacek sve zna! Išao je k njemu jer je to opća činjenica: ako trebaš informaciju – hodi k Vaceku!

I tako prođe mjesec-dva, a nitko ne dira Fudurića. Samo ga obilaze na hodnicima. Tek jednoga dana netko na pauzi za kavu spomenu nekakav  specijalni hladnjak. Gadno! Riječ hladnjak postaje opasna. Ledeno prostruji kroz Fudurića te njemu zadrhti ruka i zalupka šalica na tanjuriću. Već je on pokušao stupiti u vezu s Anjom, ali uzalud. Ni lijep, ni bogat, ni darovit ljubavnik. Ljudmila pak nije ispuštala Kopreka iz ruku jer taj je vješt kao mađioničar – ima veze i novca. Sa ženom više ne živi. Anja naglo otputovala, ali okolni krug igra i dalje društvenu aktivnost checks and balances. Fuduriću se čini kao da je u pastirskoj idili iz čarobne frule, neke davne igre kojoj više ne zna autora. Puno je ljudi, strašno je to komplicirani svijet. Svi su u stanju neprestane borbene gotovosti. A najgori su već dva puta poslani u ambasadorsku elitu, jedan ne zna dobro francuski – ali Pariz ga čeka raskriljenih ruku.

Vacek se jednoga dana javio na telefon. Samo kratko: Dođi!

Fudurić dojuri i kad je ušao u veliki salon s pozlaćenim ogledalom, ugleda svoga Vaceka i još jednoga košćatoga čovjeka u čudnom odijelu. Nekako stranom. Vacek se nasmiješi i pokazujući na nepoznatoga otmjenom gestom klikne:

– Gospodin Irvin Vasiljevič! Dojdi da te upoznam!

Fudurić osjeti kako mu se putar s glave slijeva preko lica.

Nevenka Nekić

 

Čet, 22-02-2024, 21:58:48

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.