Autorova pripomena: Ova kratka pripovijest objavljena je u časopisu „Hrašće”, br. 11, Drenovci, str. 30-33, 1998. Ovdje ju dijelim sa svim ljudima dobre volje; vjerojatno svatko od vas znade za one koji će blagdan Rođenja Isusa Krista još jednom dočekati sami, možebiti stari, bolesni i nemoćni, a naša je kršćanska dužnost da ih se sjetimo, rukujemo se s njima i poželimo im sretan Božić.

Osama

osama

Djelić neba probijao se ispod neispravne jedva spuštene rolete pa je stari gospodin uredno prilijepio novinske stranice na staklo kako mu ne bi sunce bespotrebno blještalo u sobu. Rano je poslijepodne i upravo je vrijeme za kratke televizijske vijesti. Nakon toga će uslijediti nekakav prastari američki igrani film. Jutros je uobičajeno prošetao do kioska gdje mu prodavačica uvijek ljubazno dopusti prelistati novine. Stari se gospodin trudio upamtiti što više novinskih vijesti, pače i sve ono što je bilo na televizijskom programu. Smatrao je osobito važnim pamtiti što više, vježbati pamćenje svakoga dana, jer i tako se opstaje na ovome svijetu.

– Igrate li domina?

Zasigurno nije vodio računa da sam u vječitoj žurbi te jurim ovamo-onamo. Nisam isprva znao što i kako odgovoriti. Smišljao sam nekoliko trenutaka odgovor i na kratko pomislim da je i on vjerojatno proživio jureći ovamo-onamo, a sada mu brzina najvjerojatnije ništa ne znači, jer, zapravo, svuda stigne kamo namjerava krenuti i sve učini što je kanio učiniti. Valjda je takva starost? Pokušavao sam ga zamisliti potpuno sama u njegovu malenom stančiću na petome katu u zgradi bez dizala kako zuri u svoj zastarjeli crno-bijeli televizor. Zašto mu je zatitrao osmijeh zadovoljstva na licu kad me upitao igram li domina?

Kadikad razmijenimo poneku riječ ili misao susrevši se na stubištu; raspredamo o vremenskoj prognozi ili o potrebi ugradnje dizala u našu zgradu, o visokim cijenama na tržnici ili o mogućem svršetku besmislena rata... Odlučio me izazvati na dvoboj u igri za koju držim da je odveć staromodna. Domislim se kako najvjerojatnije slaže po stolu svoja domina ukoliko mu je televizijski program nezanimljiv. Primijetio sam kako mu je u očima zaiskrila želja da se ogledamo u toj staroj dobroj igri. Mogao sam tek pretpostaviti koliko bi mu dobro došao jedan dominaški ogled sa mnom, pa još i pobjeda; čini se da bi ga to podsjetilo na davno minulu mladost kada je vjerojatno bio najbolji dominaš u društvu. No i da mi se nije baš toliko žurilo, svakako bih izmislio razlog za žurbu.

– Ne, odavno već ne igram domina.

– Baš mi je žao. Šteta…

Zapravo je čudesno zanimljivo kako se mnogo toga može doznati o sugovorniku iz kratkih rečenica razmijenjenih prigodom slučajna susreta na stubištu. Eto, doznao sam jednom da je moj samotni ostarjeli susjed s petoga kata čitav svoj radni vijek proveo kao službenik u jednoj velikoj riječkoj tvornici. S izrazitom sjetom u glasu govori kako je odista nepravedno što tvornica propada, a gradske i državne vlasti ništa ne poduzimaju da se to spriječi. To bi, po njemu, trebalo prekinuti i žurno riješiti, jer mnogo toga uloženo je u nju i vrlo mnogo radnika provelo je veći dio svoga radnog vijeka u toj tvornici.

– Razišlo se sve to… – odgovori on odmahujući glavom.

Dakle je i on proživio svoj život kao život, pomislim gledajući ga, i najvjerojatnije ništa više nije postigao od malenoga stana u našoj zgradi. Mnogo je vremena proteklo otkako mu je umrla žena. Pokazuje mi njezinu požutjelu fotografiju.

– Kako je nekoć bila lijepa. Kako je ona bila lijepa, samo da znate, mladiću moj…

Osjetio sam kako pokušava u sebi potisnuti pomisao da nikoga više ne zanima slika njegove pokojne žene. Jedino on zna i još se uvijek sjeća kako je ona pripremala objede za njih dvoje u njihovoj maloj kuhinji, a, eto, nije ni zaplakao kad su ju pokopali.

– Samo se ugasila…

Osmjehne se iz samo njemu znanog razloga, kao da mi želi dati na znanje kako nije nužno plakati. Pokušavao sam ga zamisliti kako povremeno odlazi na trsatsko groblje s buketom malih krizantema; podiže srušenu vazu, pomno čupka vlati trave uokolo vječna počinka svoje nekoć lijepe žene, sjedi na obližnjem zidiću te joj pripovijeda, moguće o današnjoj politici…

Ah, da, moguće i nije nužno plakati zbog voljene osobe, jer istinski osjećaji nikada ne blijede u srcu. Ispričao mi je jednom svoj dnevni raspored. Naravno, ujutro zastane pred kioskom gdje obvezno pročita dnevne novine i razmijeni poneku riječ s prodavačicom. Zatim u obližnjoj gostionici popije crnu kavu, a nakon toga uputi se u središte grada. Slijedi obvezna šetnja tržnicom i Korzom, a usput svrati u klub umirovljenika gdje njegovi vršnjaci jutrom kartaju. Kad bi ondje pronašao kojega znanca ili barem zahvalna sugovornika i istomišljenika, svakako bi se nešto dulje zadržao. U protivnom bi ubrzo napustio klub. Svoju svakodnevnu dozu konjaka radije popije negdje drugdje nego li u „klubu ostarjelih i nemoćnih” i bez obzira na najnižu cijenu u gradu.

– Treba uvijek biti među ljudima! – rekao bi on odagnavši tako svaku pomisao da su vremešnim ljudima uopće potrebni klubovi umirovljenika.

Bez obzira na njegovu čvrstu potrebu da „bude među ljudima”, svaki je njegov konjak začinjen dosadnom osamom. Požali se da mu ni konobarice više ne otpozdravljaju dok izlazi iz gostionice… Uputi se na Fiumaru gdje sjedne na klupu ispred Mrtvog kanala. S njegova odmorišta pruža se pogled na Sušak s druge strane. Ispred njega prolaze ljudi, prolaze mladići i djevojke, prolaze nonići i nonice sa svojim unučićima. Osobito se zagledava u onu bezbrižnu mladež, osluškuje njihove bučne glasove, njihov smijeh, i nevoljko se vraća svome domu gdje će opet biti sam.

Na povratku pogled mu pobjegne prema prozoru i dosjeti se kako ga je odande promatrala njegova pokojna. Očekivao je njezin umilni pogled s obveznim osmijehom, a kadikad i prijekor zbog kašnjenja na objed. A tek ono njezino mahanje u znak pozdrava… Uvijek pogleda prema prozoru iako zna da iza njega nema nikoga. Čovjek se kadikad grozno osjeća pri pomisli da mu poštar nevoljko donosi mirovinu, jer se mora uspentrati na njegov peti kat! A ovaj poštar ima užasno dosadno lice...

– Imam dojam kao da jedva čeka moju smrt! Pomislite, molim vas!… Ali, eto vidite, ja se ne dam! Valja nama živjeti…

Slažem se u potpunosti sa svojim vremešnim osamljenim susjedom kako nam ipak valja živjeti. Primijetim da je ponovno raspoložen za razgovor, a meni se grozno žurilo. Ipak sam ga strpljivo slušao i kratko kimao glavom u znak odobravanja. Osjetio je da ni ovaj naš razgovor ne će biti dugotrajan, a on je tako žudio za dobrim pravim razgovorom.

– A vi ste opet u nekakvoj žurbi? Vidim ja… Hajde, hajde, onda vas ne ću zadržavati! – rekao je s jedva primjetnim razočarenjem.

– Stvarno sam u žurbi… Ali vidjet ćemo se!…

Odjurim stubištem dolje pomišljajući da su naši razgovori baš nekako bespredmetni. Zaboga, ponovno sam izbjegavao njegovu staračku kuknjavu. Ponekad sam se, zapravo, bojao da će mi izreći kako bi on možda „konačno trebao nestati iz ovoga svijeta jednom za svagda”. Ili: „Kad bih imao snage skončati tako da…” Ne, ipak nije takvo što rekao. Možda se nije usudio reći, priznati mi da ima i samoubilačkih namjera!? A kako bi, uostalom, netko mogao imati samoubilačkih namjera kad onako zadovoljno izreče: “Valja nama živjeti!” Osamljenost je vraški teška stvar. Moguće i bolna?

Jednom sam ga ugledao kako nepomično sjedi na svojoj klupi ispred Mrtvoga kanala. Tek je tu i tamo pomicao glavu lijevo-desno; izgledao je nekako ukočeniji nego obično. Eh, taj osamljenik na svojemu omiljenom odmorištu… Želio sam mu se javiti, pozdraviti ga, ali se u posljednji trenutak predomislim te nastavim svojim putom i poslom. Zapravo, pomišljao sam kako ne bi trebalo ometati njegov svakodnevni raspored koji je tko zna kada zacrtao i kojim revnosno upravlja. Da, da, najvjerojatnije je smatrao da nikako ne smije dopustiti životu da upravlja njime kako hoće. Hm, možda i griješim? Možda sam mu se ipak trebao javiti, sjesti na njegovu klupu i zapodjenuti nekakav razgovor o bilo čemu. Možda bi ga razgovor veselio? Bože moj, pa i ja se kadikad osjećam kao osamljenik i vrlo dobro znam kakav je to osjećaj; biti sam usred mnoštva ljudi.

– Eto, vidite, ja se ne dam! Valja nama živjeti!…

Živahne i vrlo ohrabrujuće riječi mojega vremešnog osamljenog susjeda tiho su odzvanjale u mojim mislima, a uzgred se dosjetim malene požutjele sličice njegove nekoć lijepe žene. I, tko zna, moguće se u mislima staroga gospodina krije nekakva zanimljiva životna priča? Uostalom, svačiji život jest priča, manje ili više zanimljiva, ali tko bi znao koliko je dobrih i uzbudljivih priča zauvijek otišlo u nepovrat s pripovjedačima kad su otkucali posljednji trenutci njihova vremena. Moj susjed nikada mi ne će ispričati svoju životnu priču, jer... Nije više važno; da je i želio, mogao je to učiniti na bilo koji način. S jeseni je zauvijek sklopio svoje staračke oči ležeći u postelji u svome malenom stanu na petom katu lica okrenuta prema prozoru… Govore neki dobro obaviješteni susjedi da su ga pronašli s osmijehom na licu te kako je to rijetkost u pokojnika. A onda, znamo svi vrlo dobro, krenu svakojake priče i „razotkrivanja” tajni, čuđenje.

Nisam nikome rekao svoje mišljenje o svemu tome, jer bi se to možda shvatilo zlurado, ali pretpostavljao sam da se u trenutku dolaska smrti taj stari osamljenik osmjehnuo zato što će već sutradan onaj poštar „s užasno dosadnim licem” zaludu donijeti njegovu mirovinu uzlazeći na peti kat i sveudilj psujući.

Siniša Posarić

 

Čet, 22-02-2024, 17:55:06

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.