Krv pred vratima

Jesen 1871. – buknuo je ustanak u Krajini "proti švabsko-magjarskoga gospodstva" i za "sjedinjenje svih hrvatskih krajeva". Bilo je i ranije povika i manjih pobuna, ali ovoga puta nije bilo isto; baš se je Kvaternikžestoko zakuhalo. Sve je započelo u Broćancu kraj Rakovice kako je uztvrđeno u svim službenim i neslužbenim izvješćima.

8 listopada 1871. stigli su onamo vođe Eugen Kvaternik i Vjekoslav Bach, zatim karlovački stražmeštar Ante Rakijaš i nedavno smijenjeni narednik Rade Čuić. Računali su na nezadovoljnike unutar krajiških vojnih postrojba, pače i samih zapovjednika katoličke ili pravoslavne vjere. Prosti krajiški puk nije znao ništa o visokoj europskoj politici, o mijenama i nedavnom porazu Francuske u ratu s Prusijom kod Sedana, niti o možebitnoj "reorganizaciji Monarhije".
Carevinska vojska, isprva potpuno zbunjena i pred možebitnim rasulom, razmjestila se je na kordune, ali zapravo nitko ne zna kako će se sve odvijati, gdje će započeti pravi sraz, tko je s kime, ima li sve to smisla.

Krajinom su tih dana mnogi "dušobrižnici" lutali – s figom u džepu. Izdaje ima posvuda unutar satnija, otkazuje se poslušnost, vojnici bježe. Niti među ustašama ne vlada prava sloga. Zapravo, samo neka se nešto dogodi; izhodi će pokazati jesu li na pravoj strani, a ovisno o tome i – bude li mogućnosti – promijenit će stranu! Počet će, dakle, oružani sukob, bratoubilački rat koji je još i gori nego ratovi s Turcima. Krajina će gorjeti i krvariti!

Već urođeni strah i prijezir sklonio je nekoje obitelji da se sa nejakom djecom odmah upute pod Velebit, pače u one nepregledne vrleti koje su mnoge naraštaje Ličana čuvale pred osmanlijskim hordama. No, nekoji žitelji ipak su ostali u selu; treba brinuti o stoci, ali valjda i stoga što je carevinska vojska i njihova! Samo im se ne valja zamjerati.

* * *

U ličkome selu Brezovac živio je u ono vrijeme starina Ivan sa sinom Markom i snahom Franjkom. Njegov jedini sin netom se je pripremao pridružiti se ustašama. Niti sam Božji anđeo ne bi ga odvratio od kobne namjere:

– Dosta je bilo! – vikao je Marko na svoga oca dok je odijevao odoru, a ovaj ga pokušavao odvratiti. – Treba jednom za svagda skinuti taj prokleti švapski i mađarski jaram!

– Nije vrijeme sinko, nije vrijeme! – vapi stari Ivan ne bi li ga odgovorio od namjere.

– A kad će biti vrijeme, kad ostarimo, kad jednom crknemo?! – nepokolebljivo uzvrati Marko. – Ne, ne, sad je vrijeme, imamo vođe, imamo oružja, imamo volju! Ako Bog da...

Franjka je samo šutjela, nju se ionako ne pita za mišljenje. Bila je žalosna, ali nije smjela pokazati svoje osjećaje. Ovdje nema mjesta za takvo što. Franjkin muž Marko krajiški je vojnik i postupit će po osobnoj savjesti, ali i njoj je jasno da mu se više ne mili služiti tuđincu. Ako je sve točno kako se govori, onda je ovaj ustanak opravdan. Pitanje je s kakvim će posljedicama biti okončan.

– Franjka, – okrene se Marko prema svojoj ženi. – pazi na staroga, pazi na kuću i blago! Što drugo da ti kažem?

– Ništa...

* * *

U Brezovcu je već dva dana boravila jedna manja postrojba carskih vojnika koji su se porazmjestili po domovima Krajišnika. Ovi su pristigli iz Slunja ili Premišlja u kojima su satnije upravo pripremane za brzo djelovanje ukoliko dođe do kakvih nereda u ionako nemirnoj Krajini. Zapravo, kakva je to bila vojska? Uglavnom sastavljena od domaćih seljaka iz svih hrvatskih krajeva. Ovi vojnici ništa ne znaju niti bi uopće trebali znati; oni izvršavaju naredbe svojih zapovjednika, ma o kome i o čemu se radi. A kad se dogodi buna, kao u ovome slučaju, onda se pretvaraju u kažnjeničku bojnu.

Kraj ognjišta u kući starine Ivana zasjelo je pet vojnika. I Franjka, koja je zatomljivala osjećaje pred muškim svijetom, prezirala je ove došljake. Pomisli kako je još jučer htjela otići u planinu; ili u zbjeg ili za Markom, pa što bilo. Ali žao joj je bilo ostaviti svekra. Ne da se starina Ivan iz svoga doma. Nadala se je Franjka da će ta velika smutnja vrlo brzo svršiti i da će joj se Marko vratiti živ i zdrav.

Jedan se je vojnik osobito zagledao u Franjku:

– Krasna seljanka, – šapnuo je svojim drugovima. – tako mlada i poželjna...

– Pusti je s mirom. – kroza zube dobaci mu drugi vojnik.

– ...a dva oka kao žeravice.

– Vidiš da je jadna i zamišljena. – opet se oglasi drugi vojnik. – Nemoj niti pomišljati...

– A tko bi znao što ženska glava misli. Posebno ova. Muž joj među ustašama. Što kažeš na to? – za trenutak ušuti, a zatim podmuklo nastavi. – Sve je to ustaški nakot koji valja istrijebiti. A štogod i uzeti.

– Ne diraj se u te stvari, mi smo vojska.

– I jesmo. To ti ja kažem, valja biti gospodar nad čeljadi.

– M-hm, da, sad su takva vremena, pak vidiš da nesretnica zbog muža strepi.

– Pa što onda?

– Ne treba se pačati.

– A što ti znaš?...

Razgovor tu nije dovršen, vojnici su se zatim raspričali o koječemu, sjetili se svojih domova i svojih obitelji... No, onaj isti netremice je promatrao Franjku kad god bi prošla blizu, a njegov pogled na posljetku nije joj promaknuo.

* * *

Nešto kasnije, u predvečerje, starina Ivan nagoni blago u obor, a Franjka je sama otišla do rijeke po vodu. Sjela je ondje na kamen pokraj vrela i podvila ruke u krilo. Zamišljena je kao nikada do sada; ima li čitav ovaj život ikakva smisla? Što će sutra biti? A što kad bi se Marko vratio još večeras, jer sve je svršeno, smirilo se je stanje... Ma kako god!...

U tom trenutku začula je šuškanje iza svojih leđa. Skoči odmah na noge i okrene se. Pred nju je stupio onaj vojnik koji se je pohotno zagledavao u nju. Lukavo se osmjehne:

– Ne trebaš se bojati.

– Idi svojima! – oštro mu uzvrati Franjka. – Što tražiš ovdje?

– Samo polako, ženo.

– Boraviš pod mojim krovom. Pitam te što hoćeš?

Vojnik se kratko osvrne oko sebe te odmjeri Franjku od pete do glave:

– Znaš ti dobro. Žena si... Eto...

Franjka je namjeravala krenuti prema kući, ali je vojnik obujmi oko pasa, povuče k sebi i pokuša poljubiti.

– Pusti me! – vrisne ona s gađenjem.

– Hajde, samo polako...
Kako se je Franjka prilično žestoko opirala, vojnik je odgurne i sruši na zemlju. Kao da je uživao u svojoj premoći; s pohotnim osmijehom na licu nagne se nad nju. Ona je ležećke uzmicala:

– Ne diraj tuđe!...

Njezin glas bio je više prijeteći nego prestrašen. No, vojnik se nije nadao njezinoj čvrstoj odlučnosti da obrani svoju čast. Što se je više opirala, sve mu je bila draža, poželjnija. Kad se je zatim bacio na nju, Franjka ga iznenada pogodi kamenom kojega je napipala pod rukom ravno među oči. Dok je vojnik držao svoj okrvavljeni nos i tiho jaukao, ona ga svom silinom odgurne i otrči prema kući. Već izdaleka svekru Ivanu bilo je jasno da je u nevolji te joj odmah krene ususret:

– A što je bilo, dijete?

– Onaj napasnik!... – jedva je izrekla između dva udisaja. – Ondje u šumi... Vojnik iz naše kuće, proklet bio!...

– Napao te je?

– Udarila sam ga kamenom po gubici!...

– Ma gdje je, gdje je to švapsko pseto?! – Ivan se bijesno zagleda u šipražje odakle je dotrčala njegova snaha. –

Pokazat ću mu ja!...

– Nemojte, oče! Smirit će se taj...

Upravo kad je to Franjka izgovorila pokušavajući spriječiti svekra da krene prema njemu, onaj vojnik izišao je na stazu, teturajući i, držeći okrvavljeni nos, krenuo je prema njima. Vjerojatno je bio zaslijepljen od suza i krvi jer nije vidio kad mu je starac prepriječio put i zgrabio ga za vrat.

– Tuđe diraš, zvjerino! – drhtavim i bijesnim glasom promrmlja Ivan. – U mojoj si kući, u mojoj!...

Starac je vojnika gotovo podigao sa zemlje držeći ga jednom rukom za gušu. Vojnik se je koprcao u zraku, mlatarao rukama i hvatao zrak, a kad je vidio da se Ivan sprema udariti ga drugom šakom, iz remena trgne bodež i zarije starcu pod rebra. Još kratko vrijeme su se hrvali, dok starčev stisak nije popustio, zatim su obojica pali na zemlju. Vojnik je čvrsto držao svoj bodež zariven u tijelo starca koji više nije ispuštao glasa. Franjka je drhtala; istom pograbi motiku, ali se suzdrži. Skrenula je pogled ne znajući što da učini; skamenjeno je stajala na mjestu i čekala da vojnik prvi napadne. U tom su trenutku drugi vojnici, čuvši za galamu i jaukanje, istrčali iz kuće.

– Ubio si ga! – reče drugi vojnik nakon što su ostala trojica odvojili svog druga od starog Ivana. – Što je bilo?

Govori!

– Napao me je! – jedva je izgovorio vojnik. – To mi je... On me je udario!...

– Ali zašto?!

– Prokleti ustaša, sve nas je namjeravao zatući! Svi su ovdje kurve i ustaše!...

Vojnik je prestrašeno gledao u Franjku; prikrio je istinu, svoju sramotu. I ona je šutjela. Kad su se vojnici odmaknuli, odbaci motiku i spusti se do beživotna tijela svoga svekra Ivana. Nešto kasnije, jedan od vojnika prekrio je starčevo tijelo pohabanim gunjem. Franjka se je odmakla, niti ne pogledavši ga, odlučno ode u kuću i zatvori se u svoju sobu.

– Slušaj ti, mangupe, – otpočne narednik onome vojniku. – nisi mi baš sve rekao, je li tako, ha?

– On je mene napao!

– A ja sve mislim da je ona u pitanju! Ne znam što je bilo među vama, ali noćas ćeš stražiti pred kućom!

– Ja sam sav izudaran, pa...

– Bespogovorno ćeš stražiti! Jasno?!

– Jasno!

Vojnici su zarana otišli na počinak, a ubojica je isprva stajao pred vratima i doslovno zurio u mrak. No, kako mu je bubrio ozlijeđeni nos, odluči sjesti na prag te umorno odloži pušku. Vrat ga je bolio. Pogledavao je prema truplu starca koje je ležalo nedaleko od njega. Iznenadna hladnoća prođe mu kroza tijelo, zadrhti. Još nije ubio čovjeka! Pred njim je bila čitava noć za razmišljanje. Nastupilo je gluho doba; za njega sve je izgledalo užasno, sablasno. No, mučio se je i važnim pitanjima. Hoće li narednik prijaviti satniku što se je dogodilo ili će ovaj mrtvac biti ubrojen u pobunjeničke žrtve? Nadao se je tomu; stražit će noć i dan do konca svijeta samo da ga ne kazne zatvorom i batinanjem... I to sve zbog one blesave seljanke koja mu se je opirala... I gdje mu je glava bila kad je pošao za njom?...

Tako zamišljen nije primijetio kako se netko prikrada iz kuće...

* * *

Ranom zorom probudili su se vojnici. Prvi je napolje izišao narednik. Bio je bijesan kad je ugledao stražara pred vratima sklupčana na tlu:

– A, vucibatino jedna, spavaš!? – poviče narednik. – Diži se!
Dotrčali su i drugi vojnici, pa kad su ugledali stražara u onome položaju, najradije bi prasnuli u smijeh, ali ne smiju pred ljutitim zapovjednikom.

– Diži se, stoko! – ponovno vikne narednik i udari ga nogom. – Hajde, stižu Turci! Ustaše napadaju!...

Jedan vojnik dograbi stražara, okrene ga sučelice k sebi i prestrašeno krikne:

– Nož, herr feldvebel! Ubili su ga!

– Sve će nas poklati!... – mučno uzdahne drugi vojnik ogledavajući se uokolo.

– Šuti, budalo! – narednik ga udari u prsa. – Ti si carski soldat!

– Jesam, herr feldvebel!

– E kad smo to utvrdili, onda i znaš zašto smo ovdje! – narednik naglo ušuti, a onda kao da se dosjeti. – Pronađite domaćicu! Das ganze Haus durchsuchen! Lauf, lauf!

Vojnici su se razjurili po kući, nekoji prema oboru, rastvarali su vrata i dovikivali jedni drugima. Ovce su istrčale iz obora i prestrašeno blejale jureći prema polju. Ono malo Brezovčana što je ostalo u selu, čuvši galamu, nije niti pomišljalo izviriti iz svojih domova.

Za to vrijeme narednik je bijesno promatrao pred sobom mrtva vojnika. Najradije bi ga još jednom tresnuo nogom, pljunuo na njega, jer je taj vjerojatno čitava života bio običan bukvan, beskorisna gnjida koju je netko negdje unovačio i poslao baš k njemu. Možda je sinoć pogriješio što je baš ovoga uspaljenog bukvana i gnjidu postavio na noćnu stražu pred kućom?... O neobičnoj smrti svoga vojnika morat će napisati posebno izvješće, a to mu nije bilo po volji.

– Herr feldvebel, pokorno javljam, – dotrči jedan vojnik. – hausfrau nicht haben!... Sve smo pretražili!...

– Aha, onda je sve jasno. – promrmlja narednik. – Gadna ženska!...

Franjka je na posljetku okrivljena za ubojstvo, mada nikomu nije bilo jasno kako je uopće savladala stražara, a još je zagonetnije što je ubijen vlastitim bodežom kojim je prekinuo život starca Ivana! To je pokolebalo vojnike; više ne će mirno spavati po krajiškim domovima. Zaludu su tražili Franjku. Da su je pronašli, vjerojatno bi bila odmah obješena. No, niti kasnije, nakon što se je vojska povukla, nije se vratila u Brezovac. I njezin Marko je zauvijek nestao. Nagađalo se je da su prebjegli preko Velebita u Zadar, pače i da su možda oboje poginuli kod Močila, ali o tome nema nikakva zapisa...

"Rakovička smutnja", kako je bunu nazvao dr. Ante Starčević, prijatelj nesretna viteza Eugena Kvaternika, svršena je brzim porazom i smrću vođa koji su izdajnički upucani s leđa. Uslijedile su zatim oštre kazne za nekoje pobunjenike; izrečeno je više dugogodišnjih robija i smrtnih kazni vješanjem. No, u nedostatku krvnika, odnosno sprava za vješanje, osuđenici na smrt strijeljani su. U službenim izvješćima ne navodi se da je smaknuta kakva žena...

U čitavu slučaju najviše zasluga stekao je mađarski general Anton Mollinary koji je izdavao zapovjedi i svakodnevno brzojavljao bečkome dvoru.

12. listopada 1871. car Franz Jozef čestitao je Mollinaryu ističući "zadovoljstvo energičnim mjerama i brzim djelovanjem". Čak je i bosanski zapovjednik Ahmed-paša od carske krune dobio "Veliki križ" za susjedski i prijateljski postupak kod izbijanja pobune mada ga se unutrašnja stvar Austrougarske nije niti malo ticala...

Stvarnoj propasti Rakovičke bune, kako je već rečeno, kumovala je izdaja onih koji su sa figom u džepu hodali Krajinom!

Siniša Posarić

Pripomena: Poticaj za ovu priču našao sam u crtici "Zašto?" Ivana Devčića Ličanina koji se je, petnaestak godina kasnije (Balkan, 1886?) – mada skromno i izdaleka – s punim osjećajem domovinskog pripovjedača, prvi u nas usudio pisati o zloj kobi Rakovičke bune.

Uto, 11-12-2018, 13:44:36

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).