Rikard Jorgovanić

(1853. – 1880.)

U TIHOJ DRIJEMAJUĆOJ NOĆI

U tihoj drijemajućoj noći
Obilaze me stare uspomene
Otajstvene i čudne moći.
U tihoj drijemajućoj noći
Otvaraju se rane zacijeljene.

Sve kap po kap iz rana teče
Nabujale životom žarke krvi,
I koli godijer ljuto peče,
Sve kap po kap iz rana teče,
Na jad me spominjući prvi.

U duši spominjem se dneva
Zaboravljenih doduše odavna,
Al punih sunčanoga sjeva.
U duši spominjem se dneva
Života radosna i za me slavna.

I tiho, tiho poput daha
Rastvorenoga ružičnoga cvijeta
Došuljala se ovog maha,
Sve tiho – tiho poput daha,
Žarkovita i nježna ljubav mladih ljeta.

Zlatòvlasi se prami viju,
Milosjajne prekriljujući oči,
Drhćuće grudi nježno kriju.
Zlatòvlasi se prami viju
I poput zvijezda sjaje modre oči.

A usne rujne dišu strasti,
Odavno već u srcu zakopane,
O ljubavi i njenoj vlasti.
A usne rujne dišu strasti
Utješljive i slatke poput mȁne.

I kako gledam – čisto biće
Razilazi se poput magle, –
U srcu jad pak stari niče.
I kako gledam čisto biće,
Na oči navru suze gorke, nagle.

U tihoj drijemajućoj noći
Obilaze me stare uspomene
Otajstvene i čudne moći.
U tihoj drijemajućoj noći
Otvaraju se rane zacijeljene.

Gustav Krklec

(1899. – 1977.)

KLJUČEVI

Ponoć sa tornja tuče
u noći, punoj vjetra.
Ja sanjam zlatne ključe,
ključeve svetog Petra.

Možda su ključi od raja
u koji neću ući.
Bez mjere i bez kraja
vječno me gone ključi.

I pun sam zebnje, strave.
Nemira pun i slutnje.
Kroz noći škripe brave.
Kroz noć ključevi tutnje.

Brave na srcu, na misli,
brave na vratima duše.
Svi smo se sakrili, stisli.
Ključevi duše buše.

Četiri pusta zida.
Ponoć i kiša sipi.
Zvijezda nam nesta s vida.
Tek stara brava škripi.

I mrtvi se boje tata,
te ostaviše, sred trave,
brave na vratima groba.

O ključevi, o brave,
o strašni zveket vrata,
o, zaključano doba!

Nikola Šop

(1904. – 1982.)

KROV

Od tame i od čađi, sa pognutom strehom,
ljuljajuć se i cvileći škripi.
Nada mnom je spušten i nad mojim grijehom.
Svu noć nešto tamno s njega sipi, sipi.

Pod njim se svršava moj svagdanji put.
Pod sobom on jedan mali život skriva.
O i svakog dana sve sam više pognut.
Kao da mi krov sve niži, niži biva.

Al svaki put, u neko doba gluho
probudi me kroza nj plavi dah svježine.
To krov tamni nada mnom zaškripi suho.
I pospe me zvijezdama kroz raspukline.

Viktor Vida

(1913. – 1960.)

EX VOTO

Mjesec nad zaljevom
golubica s grančicom u kljunu.
Kap rose na krilu mrtvog šturka
ispod maslina.

Na tom kamenu i moji dragi snivaju:
Njiše ih južni vjetar u rogačima
iznad svjetlucavog mora
s plutom i stakalcima.

Al ja neću plakat;
neka riječi sjaju
i vlažno oko vidi Mariju!

Večernja zvijezda kroz luk zvonika
svijetli mladosti i svibnju.
Marija ide iz borika
tiho kao zrak kad kruži
između čaša od kristala.

Nebom golubice lete.

Na dlanu Joj noć
a na licu ruža cvjeta.
Peraste, o moja bijela tvrđo!

Antun Gustav Matoš

(1873. – 1914.)

NOTTURNO

Mlačna noć; u selu lavež; kasan
ćuk il netopir;
Ljubav cvijeća – miris jak i strasan
Slavi tajni pir.

Sitni cvrčak sjetno cvrči, jasan
Kao srebrn vir;
Teške oči sklapaju se na san,
S neba rosi mir.

S mrkog tornja bat
broji pospan sat,
Blaga svjetlost sipi sa visina;

Kroz samoću, muk,
Sve je tiši huk:
Željeznicu guta već daljina.

(ANTOLOGIJA HRVATSKOGA PJESNIŠTVA od davnina pa do naših dana, sastavio Ante Stamać; ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2007.)