Vesna Parun

(1922. – 2010.)

OTVORENA VRATA

I ptice, kad u jesen napuštaju
svoje močvare, prošapću zbogom
pognutim i nijemim trskama
s kojih iščezava odsjaj ljeta.

I drvo se s drvetom rastaje
u tjeskobi i u nujnosti
naslonivši grane odsutne
jedno na drugo i slušajući rijeku.

A on je otvorio vrata kolibe,
pogledao u nebo i otišao,
ostavivši upaljenu svjetiljku
kraj nepomičnih knjiga, i tišinu
zamućenu lelujanjem sjenki.

O noći, pretvori ga u crni kamen
na raskršću ispod oštre planine
s koje se urlik vukova spušta do mora.
Neka pokraj njega napada lišće
sakrivajući svojim šuštanjem
njegovu neveselu usamljenost.
I mjesec neka ga zaobiđe
ne zlateći njegove rubove
svjetlošću kojom smiruje doline.

Pretvori, o noći, njegovo srce u cvijet
na visokim bregovima nehaja,
gdje više ne dopiru moje suze
pomiješane sa slanošću algi.

Pretvori ga u hladno ostrvo
surovih i neprijaznih obala
na koje nikada neće sletjeti
ni roda ni srebrnasti ždral.

Vihori sa sjevera i juga
neka uznemiruju njegove rtove
okružene humkom talasa.
I posvuda uokolo njega
neka se prostre tuga mora
i očaj i vječna zamišljenost.

Ja ću tada zatvoriti vrata
i pogasiti umornu svjetiljku.
A noć će biti veoma blaga
i neće se ničega sjećati.

On će biti nestvaran. Daljina
pružit će se između njega i mene
kao dobra prijateljska ruka
koja zaklanja pustoš svijeta.

Viktor Vida

(1913. – 1960.)

SARKOFAG II

Ovdje leži kćer Andronika
kamenoresca i pletača vrša:

Antineja zlatnih uvojaka.

Umrla je, kad je Proljet
ljubicama obasula lug.
Bozi Tmine,
budite milostivi.

Ovaj sarkofag je otac njen
isklesao na brijegu.
U sjeni lovorike,
kud jaganjci dolaze na pašu.

Odavde se vidi more
i Risan Teutin.

Tišino, čuvaj moje dijete
od žamora svijeta.
Nek joj cvrčak pjeva
o blagosti sunca u vedrini.

A pod gradom nek se koplja lome
i mačevi krše.

Miroslav Mađer

(1929. – 2015.)

SOBA

Soba s razglednicama djetinjstva bolesti i smrti
      gleda u mene
      ja sam nemiran
Soba izgužvanih košulja razrezanih cigareta
      plovi po meni
      ja sam uzbuđen
Soba starinskih fotografija moga djeda seljaka
moga oca činovnika moje majke djevojke
      oko mene
      ja sam nesretan
Soba majke božje Marije bijele posteljine
dva islužena kreveta
      leži u meni
      ja sam soba
ona koja predstavlja starost šutnje
i  mladost  osuđenosti  na  njene  uštirkane  jastuke
      ja sam soba
koja ima mnogo stvari
koja šuti stari
                                   i ne nastanjuje se

Milivoj Slaviček

(1929. – 2012.)

NEKI MOJ GOLEMI BARJAK

Neki moj golemi barjak teško vijori
nosim ga zaglušenim grlom
jedva ga držim, bole me šake
snažno mu je koplje, povalio bi me
i tako idem zapravo nekud
kroz gužvu ramenâ i vjetra
kroz neku težinu u stvari bestjelesnu
(jer evo sam se na praznu trgu okrenuo
ruke mi u džepovima i gledam tko zna šta)
tako slušam sebe
požalim svoj trag (ili ovaj trg)
na kraju slike ne znam jesam li još na nogama
ili me zapravo nema

Zvonimir Golob

(1927. – 1997.)

UVIJEK KADA POMISLIM NA TEBE

Uvijek kada pomislim na tebe,
tu je onaj dječak što si ga vodila za ruku
izgubljen u mnoštvu, na uglu neke ulice,
sam kao stablo, kao cvijet u čaši, zvono u zvoniku
sa svojom uzdrhtalom pjesmom.

Uvijek kada pomislim na tebe, približava se jesen
sa svojim grožđem i pada snijeg i vraćaju se zbunjene ptice
na moju postelju. Uvijek kada pomislim na tebe,
netko pjeva i netko mu zatvara usta bičem ili algama
i u sobu pada lišće progonjeno i glasno.

Ono što je ostalo moglo bi stati
u cvijet maka, u ogrlicu nekog pseta što ne prestaje
da ponavlja svoju tužaljku, u presahli izvor,
u oblak nad mojom glavom, i to je odviše malo
da bih te upamtio i suviše da bih mogao zaboraviti
nebo što je palo poput sive ponjave
podno mojih nogu.

Uvijek kada pomislim na tebe, ja vidim
kako gasne i tone jedno more bez obala i ostaje
samo sjena, samo njen križ koji nosim da bih ponovo pao,
ljubavi, da bih ponovo ustao u susret jutru.

Ako je bilo tvoje lice, bilo je hladno voće, kao krv,
kao ognjište siromaha uz koje sada stojim
da bih te stvorio ponovo od zemlje i blata,
od pepela koji se ruši i nestaje
uvijek kada pomislim na tebe.

(ZLATNA KNJIGA HRVATSKOG PJESNIŠTVA OD POČETAKA DO DANAS, Treće, prošireno izdanje, sastavio: Vlatko Pavletić, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1971.)