Vjekoslav Majer

(1900. – 1975.)

POSTANIMO SIGE

Prijatelju, ostavi stan i knjige,
pođimo u spilju, postanimo sige.

Možda ko siga bit ću sličan svecu,
možda faraonu, a možda perecu.

Ako ti jutrom počneš kapat ranije,
onda ćeš uveče kapati već polaganije.

Ako ja počnem kapati od tebe kasnije,
još u noći kapat ću, tada će čuti se glasnije.

Oko mene sige u obliku lule il štapa,
reći će: po ovaj bolje od nas kapa.

Kapat ćemo kroz zime, jeseni, proljeća;
kapat ćemo neumorno kroz stoljeća.

I tek kad zemlja rasprsne se cijela,
razletjet će se i naša kamena tijela.

Leteć po svemiru, nalik na koralje,
naši komadi kapat će dalje.

Čas će ih sunce, a čas mjesec osvijetit
i za sve vijeke svemirom će letit.

Prijatelju, zato ostavi stan i knjige;
postanimo vječni! Postanimo sige!

Drago Ivanišević

(1907. – 1981.)

PANIKA U PAYSAGEU

Ignjatu Jobu

Jugovina je unijela zabunu i dala krvoločni znak
Svaka biljka u prisoju viče
bezumno doziva
samotnu maslinu
A maslina lamata čvorastim rukama
i bespomoćno traži među ranjenim oblacima
spas plavetnila
Nadire noć
Noćas će uz tuljenje jugovine uginuti zelenilo

Šime Vučetić

(1909. – 1987.)

SNJEGOVI

Više puta dozvati bih htio
da mi sjednu snjegovi kraj stola
kao psići, cvijeće ili jele,
da u bijelom miru u san padnem.

Više puta čudne mašte banu
i razgovore cijelu ludu dušu,
s nespokojem zgusne se u meni
sve što vidjeh i što sobom nosim.

A što vidjeh i što sobom nosim?
Što je ova suza i ta vatra?
Tko bi reko: u tom prostom kraju
da su tako zli i pusti dani!
I noći, noći, one duge noći,
mjesečina i zov narikača.

I u prostoj crti našeg lica
i u glupom pogledu na cesti
možeš naći proklete dubine,
nešto muklo i nešto besmrtno
a katkada u odmoru tihom
tako meko i do suze nježno.

Je li to tada snjegove sazivam
da mi sjednu pokraj moga stola?
Svega s nama, svega s nama biva;
mi smo ovdje do straha duboki.

O snjegovi, o drevni snjegovi,
zar li od vas mašta se razgara
i gorka mi vlaška riječ i slovo
vaš su bijeli oblak i hramovi,
vaš sestrinski i skut zaleđeni,
vaše čisto i srebreno ime?

Više puta čudna miso bane,
da mi od nje, strana, duša stane.

Dragutin Tadijanović

(1905. – 2007.)

PRSTEN

Kad me pitaju, kakav je
Prsten moj, i odakle je, odgovaram:
Srebrni prsten, zar ne vidite. A kamen, kap
Tamne krvi, koji zovu karneol,
Nosio je, u davno doba, na polasku
U križarski rat, vitez neki (tko zna išta
O njemu?). Kasnije, mnogo kasnije,
Nürnberški zlatar kamen je okovao
U srebro. I prsten, u malom nizu stoljećâ,
Prelažaše s ruke na ruku. (Te su ruke prah
I pepeo, mogla bi za njih reći živa usta.)
Pa je došao, jednoga dana, i na moju ruku;
Ona je o njemu (godine, godine!) napisala stih:
„Na ruci mojoj žalosnoj crveni prsten Javorov“.
A nitko nije pomišljao da je doista
Na ruci mojoj žalosnoj
Crveni prsten Javorov. Nego me ispitivahu:
Koliko bi on stajao,
I odmah dodavali: Hiljade, teške hiljade.
Ne bi ni slušali moj zbunjen odgovor,
Da nisam o tome mislio, i da ne znam
Hoće li on sa mnom leći
U zemlju ili će biti na nepoznatoj ruci
Kad moja bude pepeo i prah. Ona neće znati
Da se i meni činilo, kao i onima
Preda mnom, da se ruka moja neće nikada
Rastati od prstena, od prstena od srebra,
S kamenom tamnim kao krv, a zovu ga karneol
Oni koji poznaju drago kamenje. Gotova je pjesma
O prstenu. O mojem ili tvojem prstenu?

Vladimir Kovačić

(1907. – 1959.)

SUSRET

Izaći samostanski mirno
u staklene panorame
i stati bez gitare
pred zidom noći.

Već pada pamučna kapa
na oči grada
i sklapa paperje zjenâ
pod krilom laste.

Ledi se vodopad
i smrt se naslanja
na moje rame –
kao stranac na prozor.

(ZLATNA KNJIGA HRVATSKOG PJESNIŠTVA OD POČETAKA DO DANAS, Treće, prošireno izdanje, sastavio: Vlatko Pavletić, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1971.)