Šime Vučetić

(1909. – 1987.)

PREŽIVJELA TJESKOBA

Davno nisam bio tako mrtav,
ali ne mrtav od kakve sreće il od vina,
no mrtav od nekih mrtvačkih arija vremena.

Davno nisam hodao tako ružno
ovom cestom, ovim putem (u ništa),
kao prostrano, pokretno groblje,
kojim duva vjetar prohladan,
te nanese i raznese jata,
a neke su trave prilično zelene
i stabla su bez lista, gola i crna;
jesu li od ugljena
ili od moire svile?

Iz mene se grob za grobom otvara
i nepoznate sudbine otkrivaju lica,
a stoje natpisi prolaznosti na pločama,
kao šale iz gradskog teatra,
kao produženo karnevalsko trajanje
bez nade teško od uspomena.

Antun Šoljan

(1932. – 1993.)

BACAČ KAMENA

I

Istrčim bosonog na obalu rijeke,
na obalu rijeke sa hiljadu čaplji,
istrčim i stanem i dignem se na prste
da pogledam gore i dolje niz obalu,
iako sam stotinu puta već prije,

iako sam stotinu puta već gledao,
iako se ništa nije promijenilo,
otkako bacam duguljasto kamenje
finom i vještom duguljastom rukom,
na obali punoj jednakog kamenja
crnog i oblog, da ubijem čaplje.

Bit će, po oblacima, da je već jesen.

I tako u vječito jednaka jutra,
pred vječito jednakim obalnim kamenjem,
iako sam vještak i znadem zamahnuti,
iako sam stotinu puta već prije,
iako sam stotinu puta zamahnuo,
ja stojim i oklijevam, ja stojim, ne bacam,
iako je jesen i čaplje će otići,

ja stojim, ne bacam, jer treba pogoditi,
ne bacam, jer možda i neću pogoditi
jedini pravi kamen što ubija
od sveg ovog crnog, jednolikog kamenja,
ne bacam, jer možda i neću pogoditi
to, a i čaplju, koju bih morao,
jedinu čaplju, koja mi pripada,
iako sam stotinu puta se zakleo
da uopće neću poštivati
izvjesne, sasvim izmišljene zakone.

II

I tako ja, najbolji bacač od sviju,
najvještiji vještak i znadem svoj posao,
koji bih mogao naslagati brdo
od mrtvih i mokrih dugoljastih čaplji,
i nositi kaput od čapljina perja
i imati duga čapljina krila
na drvenom zidu nad vratima,

i tako ja, najbolji bacač od sviju,
sagnem se svaki put, dohvatim kamen,
kojigod kamen od kamenja s obale
i rasipljuć snagu, s najfinijim zamahom,
s najljepšim trikom ga bacam kudagod,

ga bacam kudagod u jesensko nebo,
u jesensko bezbojno platneno nebo,
gdje probijam rupe, kroz koje mi anđeli
zvižde ulične napjeve.

III

Kojigod kamen. Baci. I ne misli
na to da kamen kad napusti ruku
luduje svojim životom. Da snaga
nije više tvoja:

da tako sa kamenjem odlaziš odavde.
Ruka, pa rame, pa pleće, i tako
te možda i nema na obali rijeke,

gdje pognuti čovjek sa mlohavim rukama
zamišljen podigne katkada kamen,
glatki i crni duguljasti kamen,
vagne ga dlanom i dugo ga gleda
i onda ga drhtavo, pažljivo baci
u rijeku i onda se napola uspravi
i pogleda gore i dolje niz obalu,
da li ga možda tko nije vidio,
iako se ništa nije promijenilo,
iako već davno nikoga nema.

Jer ja sam sa kamenjem davno odletio,
a sve ostalo je vjerojatno način

na koji se, normalno, postaje star.

Vladimir F. Reinhofer

(1937. – 2003.)

ONO ŠTO IMAM ZNAM DA
ZAPRAVO NEMAM

mislili smo
sve je bilo pripremljeno
ali – vraga
vjetar je udarao tako snažno
prava poplava zraka
i kako se izvući iz svega toga
i kako jednom zauvijek reći NE
obraniti se ali nakon čega
kuda god se okrenem
svuda me zatiču nepripremljenog
oni su nevidljivi i jaki
moćan je onaj koji ništa nema
stvarno je ono što je nevidljivo
ono što imam znam da zapravo nemam
ostaje jedino želja
a kada se ona ostvari
prazan mjehur od sapunice
znam da je moje ništa
i to mi nitko ne može oduzeti

Željko Sabol

(1941. – 1991.)

NE VRAĆAJ SE

ne vraćaj se tamo odakle si jednom krenuo
ma kako ti spremno netko pruža ruku
u svakoj prijaznosti slutimo nešto od osvete
i svaki pozdrav može biti klopka

s koje strane ovog toka mogu reći: moja strana
sam sam je gradio i sam je želim razrušiti
kad odem da se ne sačuva ni kamen na kamenu
ništa podložno opstanku

možda nije nužno umirati ali već smo na to navikli
svako zlo je opravdano tko da traži razjašnjenje
kratak je bio naš let, munjevita osuda
a zločin što nam ga pripisuju još uvijek nije počinjen

ne da nas čuju nego pokore
otvaraju nam opet svoja vrata

(ZLATNA KNJIGA HRVATSKOG PJESNIŠTVA OD POČETAKA DO DANAS, Treće, prošireno izdanje, sastavio: Vlatko Pavletić, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1971.)