Zvonimir Golob

(1927. – 1998.)

BADNJAK

Tamo gdje raste bor
podignuta je koliba.
Na zidu je crnom bojom
naslikan okvir
i staklo prozora.
(Vrata već briše maramom
ruka koja ih zatvara.)
Tako ne će saznati Herod,
ni njegov pas,
pod čijim srcem leži
usnulo dijete.

1971.

Gašpar Bujas

(1906. – 1963.)

BETLEHEM

I.

O, kako sam slatko, sam, ko prosjak mali
u ćeliji svojoj noćas posteć bdio! …
Sniježilo je vani. S rajskih dvora pali
anđeoski čari na grad tih i bio.
Pahuljni klinčaci na strehama cvali.

U skrušenju duše u večernje sate
uzdigo sam ruke, na koljena pao.
I dok svijet je drhto s čežnje umiljate,
ja sam ko sirota čekao i zvao,
da nebeski Gosti pod krov moj se svrate.

Šum sam blagi čuo. Tihi lepet krila
kucnuo o staklo. Sa pobožnom stravom
ustao sam brzo – još je noćca bila –
prozore rastvorih, van provirih glavom
zbog otajna glasa, ljubezna i mila.

Tad otključah vrata. Rajska svjetlost bijela
svu ćeliju ovi … U božanskom čaru
uniđoše Gosti. Moja duša cijela
kao Sinaj planu u ognjenu žaru, –
iz okova tijela poletjet bi htjela…

O, kako je toplo uz dva draga Gosta
u promrzloj noći sve do jutra bdjeti!
Ćelija mi noćas mali Betlem posta:
u mog srca spilji Kralj se rodi sveti.
Slatko li je grlit najvećega Gosta!

1931.

Vladimir Pavlović

(1935. – 1996.)

MUDRACI S ISTOKA

Tri maga
tri zanosna jahača
plamenih obličja.
Što nose u torbama?

Dolaze iz dubine
Gašpar, Baltazar, Melkior.
Ostavljaju znak na vratnici.
Tri maga, tri mudraca
krastava oko usta.

Njima je radost smirna,
zvijezda što im pokazuje put.
Pauci grizu nesmiljeno,
pustinjski škorpioni.
O njima malo znam.

Ali njihovu gorljivost vežem
za dan koji mi izmiče.

Dolaze evo tri zlatousta
bogobojažljiva kralja
za kojima se podiže
betlehemska oluja.

Primiču se štali.

Dijete koje traže,
na slami je zaspalo.

1992.

Gojko Sušac

(1941. – 2014.)

PJESMA DJETENCU U JASLICAMA

Evo, stižem i ja s glasom pijetla prvog,
navijestiti se gostom tvojim,
al preskroman je dar moj, Gospode!

Iz jedne ruke na tvoj dlan jednu suzu spuštam,
znam, u vrtu tvojem najviše drvo
ona će biti,

iz druge pred noge tvoje položit ću mrku umnju,
– zemaljske sumnje paunovo perje.
Znam, na stolu tvojem ona će biti jabuka,

i kad mi je iznova vratiš, kraljevski darovanu,
ja u njoj ću naći svoj glas putokazni,
izvor i živi slap u domu mojem zemnom.

1997.

Tin Ujević

(1891. – 1955.)

BOŽIĆNE SLOBODE

I.

Na malome boru vise svječice,
sjaju zvjezdice
za zabavu dječice;
ali ako pružim ruku na nebesa,
šakom
prosut ću po svijetu bisere
dalekih zvijezda,
lakom.

Daleke zvijezde, dobri građani
spavaju bez vas u svom domu;
ali na morima, mornari mlađani
bez vas bi bili (u brodolomu
srca) žalosni,
žalosni.

II.

Rimo, pljusni! Prašti, Duše Svijetli!
Gromka rimo, šikni kano slap!
Neka suza bude zadnja kap!
Neka mole raspaljena usta
za njih koji ćute,
za varoši mrtve i za polja pusta
i za ognje utrnute!

Molitvu za čistoću, za djevičanstvo;
molitvu za ljepotu što pati;
molitvu za duhovno pijanstvo.
molitvu za Vas, Sveti Čati:
jer odavna idem po svijetu
i nosim srce na dlanu,
i vidim blato na cvijetu,
i vidim na grudma ranu.

Vrati nam, sniježe, nevinost očiju!
Vrati nam, vjetre, uzdah i čistoću!
I nek nas zore plavetne umiju,
zore neba, razasute noću
slova,
smrću slova,
blage zore blagoslova.

1921.

(Hrvatska božićna lirika od Kranjčevića do danas, antologija; Božidar Petrač, Naklada Jurčić d.o.o., Zagreb, 2000.)