Ivan Marijanović

(1951.)

BADNJAK - BDJENJAK

(badnjak nije drvo, badnjak nije dan
badnjak je stanje duha)

U badnjoj noći bdijuć čekam Božić
osjećam struji nadahnuta pjesma
pa dotrčah spremno na studenac
zahvatit vrčem muke svagdanje

Nebo sa zemljom i čovjek s Bogom
zaruka su vez noćas sklopili…
evo sad započe svečana svadba
prsten im duga – nad štalom sja

I ne hoteć izać iz svoje kože
ja gazim more crveno od krvi
noseći naćve novoga tijesta
i sjeme nade za beznadna jutra

U noći ovoj u noći svjetla
odškrinuh vrata – otajstvo zlatno
u jaslam trošnim grije i sja
trostrukim sjajem triju mudraca

Od betlehemskog do golgotskog sna

1998.

Vesna Parun

(1922. – 2010.)

SELU NA BADNJE VEČE

Tvoje mi kuće sviću, sve tihe i nježne, u djevojačkom kolu,
Tvoja mi zemlja diše žestoko i slatko s ledine divlje.
U sunčano popodne ti si tako blizu mome plahom bolu.

Ti si tako staro i tako puno bajki, o selo moje.
Ah, tvoje dobre bake i ulice u hladu kad zvona zvone.
Na crnom ormaru sasušena naranča, lanjski dar od none.
Puno je smrti u tebi, a mali se prozori smiješe na znance svoje.

Ti si tako sretno i tako puno šapta kad Božić dolazi.
Bijeli se zvonik njiše u modroj luci od sutona do zore.
O selo moje, tako si daleko kad Badnje veče zalazi.

1943.

Vlado Vlaisavljević

(1900. – 1943.)

SELJACI NA BADNJAK

Otkritih glava oko bora kleče
Ko dobri sveci mučenici.
Kroz šumu zvoni Badnje veče
Raduju se Božji trudbenici.

Sa čistog stolnjaka jabuke se smiju
Crvene ko stidljive djevojčice.
Kraj ognjišta se prosci griju
Nade im ljube lice.

U toplim štalama svjetiljke gore
Ko razveseljene staračke oči,
Pastiri blago tiho govore:
Noćas će nam Isus u posjete doći.

I sve je pričešćeno dobrotom duša
Koji znojem svakidanji hljeb mijese,
Duboke molitve nebo sluša
Ponoćnih zvijezda oči se krijese.

Borova grančica kuca na prozor.
Stara se krava iz štale javlja
Selo blista ko čarobni dvor,
Anđeli pjevaju kraj dječjih uzglavlja.

1940.

Dubravko Horvatić

(1939. – 2004.)

BADNJA NOĆ

Rekoh: pogledaj u noć, dijete, sinut će zvijezda,
tamo nad uboškom stajom dugi paunov rep.
Al iz vedra neba tmast se oblak spusti
s bjesomučnim vjetrom, kao pomor, na nas.
Mogu li se anđeli pojaviti u tom nevremenu?
Vihor ruši nezaštićena gnijezda, vijavica nosi ptice,
to bjesni, hara smrtonosni prosinac.
Oni koji su u ovoj noći zalutali
možda nikad više neće naći put.

1988.

Vlado Lončar

(1944.)

TIHA NOĆ

Zašto je zemlja večeras tiha i meka?
Zašto se ne čuje zveket zvijezda iz daleka?
Zašto ova noć pjevuši pjesmu tišine?
I zašto su velike oči vola stale
                                               i bulje:
A magarac ni uhom da makne?
Zašto je svemiru dah potpuno stao i miruje
                                          kao ulje?

Večeras se čudo veliko zbilo:
Bog veliki i malo dijete se rodilo.
Zato je svemiru dah stao
I zveket zvijezda umukao,
Zato zemlja i svemir prostriješe tišinu
Da bi Bog u malom djetetu,
Koje se rodilo,
Mirno zaspao.

1999.

(Hrvatska božićna lirika od Kranjčevića do danas, antologija; Božidar Petrač, Naklada Jurčić d.o.o., Zagreb, 2000.)