Silvije Strahimir Kranjčević

(1865. – 1908.)

HRIST DJETETU U CRKVI

Kud si zalutalo, dijete? Što će na mramornoj ploči
Pamučno tvoje koljence? Čemu da anđeli slijeću
Klecat po hasuram amo, žive da uzdižu oči
Mrtvom po oltarskom cvijeću?

Pođi, o pođi odovud! Ne smetaj likove stare;
Ozbiljni, kameni sveci u te sa posmijehom gvire,
Majčici blijedoj pod križem lica se s dragosti žare,
Hihoće sav Dies irae!

Vani, gle, ptičica s grane na tebe očicam miže,
Janješce blekeće bijelo, leptiri sunčaju krila;
Pred tobom mekim i malim priroda u čāst se diže,
Rȁd ti je pričat ko vila.

Ovij se o grlo njojzi; umjesto tamjanske zduhe
Ljubit će uvojke tvoje kaduljin talas sa górā,
Pjevat će ševa i lišće, zlaćane zrikat će muhe
Sumorna umjesto kora.

Kada na nebnoj kadifi kao na vézenōj grani
Proplanu biserne zvijezde, srebrni lúne obrúčak,
U tu će kutiju divnu Otac te sklopiti sami
– Alem na sivi jastúčak.

Zajedno sklopit će s tobom leptire stobojnih krila,
Ptice i zlaćane bube, bijelo, rudasto janje;
Svu noć će slušati ânđȏ kako je šuškala svila
Gdje su vam igrale sanje.

Pođi, o pođi odovud! Ne smetaj likove stare;
Ozbiljni, kameni sveci u te sa posmijehom gvire,
Majčici blijedoj pod križem lica se s dragosti žare,
Hihoće sav Dies irae!

– Onda, ah, jednoga dana, rêdnjū kad ispiješ kupu,
Tvoje kad ostari srce, život se ohladi vrući,
Hitro kad nekada krilo mrtvo se spusti po trupu
– Već ćeš mi klecavo ući!

Stati ćeš negdje u kutu, gledat ćeš pred sobom tamo
Suho mi, patničko lice kako je klonulo s krsta;
Umjesto molitve svoje čut ćeš pucaju samo
Članci u sklopljenih prsta!

Gledat ćeš krvava mene – mrtva na drvu i platnu –
Kako mi ugasle oči prepasno nad sebe vire,
Gdje me sa bogata stropa gleda na osnovu zlatnu
– Demon sa Dies irae!

I onda, patniče ljudski, ako ti utroba drhtne,
– Onda si shvatio moje velike ljubavi i boli,
Gorki i čemerni grč će učiti usnice smrtne
Kako se ljubi i moli.

Podigni krst svoj i pođi; prije neg slaba ti mine
Noga kraj školjke za vodu, nagni se nàd njū i s oka
Suzicu ù njū izàžmi – vjeruj mi, čovječji sine,
Neće joj oslabit soka!

(1900.)

Ivan Mažuranić

(1814. – 1890.)

ŽRTVA

Što da Ti dam, o dobri Bože moj,
Za preveliko milosrđe Tvoje?
Prebogat Ti si, vas ov svijet je Tvoj,
A moji grijesi sve su imanje moje.
Za dare Tvoje što da Tebi dam?
Čim dug da platim Tebi? ja ne znam.

Moj Spasitelju, blagi Isuse,
U žrtvu Ocu Ti sam sebe dade;
A što da ja dam? moji grijesi se
Prot mene koče, proti meni rade.
Jaganjče božji, to mi s ramena,
Ah, grešno skini breme strvena.

Ne zdvoji, dušo moja, ah, ne zdvoj,
Bog tvoj se otac milostivan zove;
Svog Sina radi bit će otac tvoj
I riješit će te on nezgode ove:
Za oplakane prima ukore
On, dobar otac, žrtvu pokore.

Đuro Arnold

(1853. – 1941.)

PRI STOLU GOSPODNJEM

Podno tvoga klečim živog t'jela
Što ga krije tajna sveta, b'jela –
I prolazim pov'jest tvog života,
Svu čudesa punu i strahota…
A tajna mi biva sve to bliža
Od Majčina naručja do križa.

Al i krivnju s tvoje sudbe ćutim
Svagdan jače na života putim,
Pa pristupam shrvan, gle, preda te,
Da iz kupe okr'jepim se zlate –
Tvojom puti, ah i tvojom krvi,
Da me breme krivnje već ne smrvi.

Uđi, Kriste, pod krov grješna sluge,
Sini čarnim bojam rajske duge;
Ponutrinom neka sve izbl'jedi,
Što uza te još mu duši vr'jedi –
Sva života draž nek budne tašta,
U znak da mu tvoje srce prašta!

Dominko Zlatarić

(1558. – 1613.)

PRIČESNA MOLITVA

Nisam ja dostojan, hud sluga, da primim
u tamni ovi stan tebe, ki s' kralj nad svim;
koga svi prostori od neba i vas saj svit
i sve, jur što stvori, ne mogu obhitit.
Milos je velika i ljubav, koje rad
velikos tolika pohodi mene sad.
U grišne prsi ti ulaziš ljubovnik,
da budeš priniti ljubljenoj duši lik.
Anđelski kruh činiš blagovat, slabu moć
pokripljaš i ne ckniš svaku dat njoj pomoć.
U zabit postavljaš svako zlo činjenje
nemoć joj ozdravljaš i hoć nje spasenje.
Kako ću t' moć igdar zahvaliti, moj Bože,
gdi misal taku har izreć vik ne može?
Tijem čini, da zgaram sveđ tvojom ljubezni,
da srce gre u plam, a pamet da bjesni.

Ivan Evanđelist Šarić

(1871. – 1960.)

ISUS I JA

Našao sam
Isusove blage zjene,
Tu će Isus
Rajskim hljebom hranit mene.

Našao sam,
Koga žudim, koga ljubim,
Čuvat ću ga,
Da ga nikad ne izgubim.

Isus i ja:
On me gleda, ja ga gledam,
Za sve blago
Toga svijeta ja ga ne dam.

(KRIST u hrvatskom pjesništvu od Jurja Šižgorića do naših dana: antologija duhovne poezije; izabrao i priredio Vladimir Lončarević, Verbum, Split, 2007.)