Andrija Vučemil

(1939. – 2020.)

HRVATSKI BOŽIĆI
1991. – 1994.

poruka malom Isusu

samo jedna riječ za tvoje uho
     Vukovar!

Samo jedna riječ za tvoje srce
     Povratak!

Samo jedna riječ za tvoju odluku
     kada krećemo?

Da se ponovo kao ti rodimo
i da ponovo kao ti uskrsnemo
na obali rijeke Dunava
na ravnici Slavonije
na kamenu Dinare.

Marija Ancila Bubalo

(1943. – 2006.)

SJEĆANJE NA BOŽIĆ ’94.

Kišna božićna večer.
Svjetlo u gradu.
Grad
u svjetlu.
Večeras
u tami jednoga vremena
momci se vraćaju s bojišta
promrzli,
izmučeni,
ranjeni.
I večeras
prikazanje
na oltaru Domovine:
Šest mrtvih vitezova.
A svjetlo izvire.
Djetinjstvo Božje
obnavlja lice zemlje
Suze
u biser pretvara.
Večeras
u tami jednoga vremena
jedna se čaša razbija,
čaša djetinjstva.
„Sinko, čuvaj se!“
Ostaje gorki plač.

Luko Paljetak

(1943. – 2024.)

PODRUMSKI BOŽIĆ 1991.

U podrumu je, leži u sanduku na slami
i staklovini, jedva nazire se u tami,

nečija majka bdije nad njim, jer to je sin
svih majki, plinsku masku u ruci, ako plin

nahrupi, neki čovjek drži, u drugoj zvečku
napravljenu od sačme, smješka se malom dečku

koji se pod kapútom grije i tiho plače,
kravicu odveli su, magarac tužno njače,

Irud u svome bijesu ponovo djecu kolje,
tri kralja i tri deve gaze kroz minsko polje,

darove nose, šećer, mlijeko u prahu, vodu,
zvijezde ni jedne nema na bezobličnom svodu,

anđelčići bez krila pjesmicu sjetnu svoju –
Mir ljudima na zemlji! – promuklim glasom poju.

Andriana Škunca

(1944.)

SVETA NOĆ 1991.

Željki Čorak

Nečujna zvona s napuklih tornjeva. Po
srušenim crkvama magle ispredaju: ovčicu,
jaslice, pastira. Anđeli kite pocrnjele
borove.
Sveta noć. Smrznutim putevima pucketa
stakleno grmlje. Svjetluca crnina.

Groblja zasuta injem.
Po nagorjelim prozorima ledeni cvjetovi.
Prazne kuće skupljaju glasove odsutnih.
Na ruke starica u hladnim sobama pada
snijeg. Zasipa malog Isusa.
Mrtvi su blizu, prikriti potamnjelim
kuglicama. Zvijezde sjaje odasvuda.

Krešimir Šego

(1950. – 2014.)

BOŽIĆNA NOĆ 1991.

Od one noći
slamu si svetom prostirkom,
ležajem za prognane učinio.

Sličica s Marijom i Josipom,
i pastirima,
pored krave i magareta
u tisućama se stvarnih slika,
u ovoj noći, na slami,
u Hrvatskoj pokazuje.

Nema repatice nad gradovima,
samo tama i ruševine,
i toplota slame
u skloništima, uz svijeću.
Spavalo je Rimsko carstvo,
spavaju carstva danas,
Kralju židovski.
Svako prognano ognjište
i svaki dan
znakom križa obasjavaš.

(KRIST u hrvatskom pjesništvu od Jurja Šižgorića do naših dana: antologija duhovne poezije; izabrao i priredio Vladimir Lončarević, Verbum, Split, 2007.)