Branko Storov

(1899. – 1945.?)

MI

Thou art a gentle God
                       indeed.

Mi idemo na sivom rubu svijeta
I kosa nam se sjaje ispod zvijezda.

Mi idemo u magle i u zore
U sunce i u mjesečeve mijene.
Sijemo stope neutrtom stazom.
Tražimo kucaj svemirskoga Bila.

Mi idemo na sivom rubu svijeta
Gdje naša zjena svoga Boga sreta.

Miroslav Krleža

(1893. – 1981.)

RIJEČ MATI ČINA

Riječ je trudna žena, što kolose rađa,
cvile njeni nervi, i utroba se njena puna krvi kida,
kroz Riječ, sijeva sviju stvari os.
Riječ je trudna žena,
i Čin,
taj krvavi kolos,
je tihe Riječi sin.
Gorostasni i granitni Čin,
što vulkanski tminu razdire,
i zvijezde kreće, ko kocke na pladnju,
taj čin je dijete Riječi,
tihe bolne Riječi, trudne žene,
pred porodom što bolno u predvečerje jeca.

Anton Aralica

(1888. – 191?.)

OČI

Oči Oči Oči
Svuda gdje samo kreneš
tisuć te prati oči
glupih i umnih
lijepih i ružnih
crnih i plavih
ko SMRT I ŽIVOT

Djeteta oči love život što još daleko
pred njima zastorka krije
divnog Neshvaćanja
Pogled starca ruje
u prošlost tražeć
život u liku pogane Smrti
Pogled plavojke mlade
traži ugljenu kosu Don Huana
Pogled cocotte
na pločniku bogati courtway
Pogled žene
u nakaznom liku muža
već minule strasti i želje.

Ništa ko pogled
Ništa ko pogled.

U njem vidiš uzdah i suzu
majke kad bdije nad sinom
U njem daleku želju mornara
kad s jarbola gleda
u magli gdje tone rodni žal
U njemu vječnu mržnju
tvojeg bedastijeg druga
U njemu strast narasti
što izjeda 14 godišnje djeve.

Ništa ko oči
Ništa ko oči.

S njima gleda pijanac
u noćnoj lampi
gdje brza mahniti vlak
S njima luđak
u sebi zemaljskog vladara
S njima mudrac
u sebi simbol Atene.

Za to ste lijepe
oj oči
jer svaka boja i slika
drugačijeg u vas je lika.

Vi ste svjetlo
požar
i mrak

Nikad žarče nego li mržnjom pune
nikad mrkle kao divljaj u stasti
nikad ljepše nego u podatne žene
nikad dublje nego pod cjelovom noći

Oči Oči Oči

Miroslav Feldman

(1899. – 1976.)

DRAMA

Čovjek je umoran. Svijet je zdrav.
Da živi zaborav.

Još malo. I ne će biti vidika.
A onda će u jednom oku
sinuti blijeda slika
čovjeka, koji tone,
i kome negdje na kopnu
u jednom božjem hramu,
zvonovi zvone.

Josip Kosor

(1879. – 1963.)

SVEVIĐENJE

Mi sanjamo vječno o neslomivom životu
Sve dok nas smrt ne prene u panoramu viših sfera,
I nekadanji robovi zemlje, mi postajemo bozi i vizionari vasione…
Ko u jednom tajanstvenom stroju što goni svjetove,
Vidimo sebe ko elektriku…

Mi dišemo, i plime i oseke dišu do neba, i spuštaju u ponore…
Naš dah čini zemlju azurnom i njeno zasvođe
A kad med u nama gori biser, dijamant i zlato do zore.
Srca ljube, slavuj sa proljetne grane u trijumfu im pjeva.
Mi smo magije.

Kad nam srdžba sroza zemlje u crne katastrofe,
To biva zbog laži nižih bića.
Mi ljubimo harmoniju ljepote, i ko nam pogazi
Simbol božanstva, mistično što lebdi nad vasionom,
Na mig naše kazne, strmoglavi se u spiralnom prostoru muka.
Sva bića što ljube jesu naša braća.

Triumf-vrata vječnoga nam grada otvorena su širom…
U milijardama naviru svijetli gosti iz beskraja.
Nevidive muzike pod palmama zvjezdanim igraju simfonije besmrtnosti…
Anđeli steru svečane trpeze.
Bog dijeli hljeb vječnosti dušama.

I svjetlost psalme pjeva.

(PUT KROZ NOĆ: antologija poezije hrvatskog ekspresionizma, priredio: Branimir Donat, DORA KRUPIĆEVA, Zagreb, 2001.)