Tin Ujević

(1891. – 1955.)

UNUTRAŠNJI HAREM

Suviše divnih žena širom bijeloga svijeta,
suviše krasnih za nas beskorisno cvjeta.

One udane, ko ruže ubrane da brzo svenu
mjesto da drže na grmu i na svojem kor'jenu.

Jedne tako, kao zvijezde što se gledaju u beskrajnom moru,
druge bljeskom ljepote slične meteoru.

Jedne tako, kao kumiri iz pijeska pustinja,
druge tako, kao crkve i genij starih krajina.

K'o ih voli? k'o ih bere? komu će srce dati?
O ženo, djevojko i grješnice, ti si čovjeku mati.

Ja te bezutješno gledam u žalosnim maštama
gdje piješ, pjevaš, pušiš i plešeš u baštama.

Ne umijem mjere pred ovom divljom čari
kao da vino pakla u mijehu vari.

Nikada neću reći rđavo o tijelu:
blagoslov da je njemu, divnom božjem djelu!

Ono je izvor radosti, ono je uzor vrlina,
tijelo je baklja svjetlosti usred zemaljskih tmina.

Nema grijeha da mi ne okrznu sne.
Ovdje sam svirepi vezir zbog Tebe. I zbog Nje.

Zbog one koje nema i koja vječno fali,
jer se iz duga varki sapliću ideali.

Suviše krasnih diše širom bijela svijeta,
suviše mirisa žena i suviše njihova cvijeta.

Ne znam da živu, ni kako, ni zašto. Ni kada minu,
o kakav udes, i kakav znak, pada u ispraznu tminu!

Nikola Šop

(1904. – 1982.)

MOLITVA ZA NJEZINO TIJELO

U ovaj čas duša mi je bijela,
ko vez ove zavjese, koju suton njiše.
O Bože, molim ti se za ljepotu njenog tijela.
Za miris vječni, kojim u rosi tvoje cvijeće diše.

Na prstima mojim drhti balzama puna žara.
Balzama, što ga skupi roj uskršnjih pčela.
Moj Bože, skrušeno te molim, tebe najvećeg kipara,
da tijelo njeno zasija svježinom gorskih vrela.

Ruka ti svemoguća izvajala je čari,
koje šum lana krije, satkan u odijelo.
Svojom si riječi zauvijek umrtvio sve stvari,
da nijeme i slijepe služe njeno tijelo.

O Bože, ne svijaj tegobom ramena ona.
Ti dao si im sjaj i bjelinu bjelokosti skupe.
Neka se pognu samo, kad tebe slave zvona
I prosjak moli ponizno iz hlada stare klupe.

Zvonimir Golob

(1927. – 1997.)

SAN

U snu te vidim u kočiji,
među oblacima.
Oba te oka prepoznaju
jedno po jedno.
Takav je san, jer snovi sanjaju
sami sebe.
Nasmijana trčiš širokim poljem,
preskačeš busen trave,
haljina ti nedostaje,
ali to ne znaš,
ponovno izgovaraš sva imena cvijeća,
srebrno je i modro gdje staneš,
okrećeš lice oblacima,
iz oblaka silazi janje,
ponovno ga zoveš mojim imenom
i dok skupljaš rasute zvijezde
u svoju košaru,
opet imaš usne koje se sjećaju
mojih usana.

Zvonko Plepelić

(1945. – 2018.)

UVIJEK KRAJ TEBE

hoću reći
kao lovac volim
vuka kao vuk volim zeca
kao zec volim mrkvu
kao mrkva volim gredicu
kao gredica volim haremskog vrtlara
kao haremski vrtlar volim trbušni ples
kao trbušni ples volim pupak
kao pupak bio bih
uvijek kraj tebe

Luko Paljetak

(1943. – 2024.)

PROSTORI

Nema u tijelu tijela, postoji samo mjesto
za tijelo gdje te čekam i samujem u svome
obliku koji nije ni moj ni tvoj, sve drugo
dobivam prema strogoj potrebi da te često
provjerim, da se snađem u tebi usred trome
te noći što se s kraja otvara; ja te dugo
ostavljam samu, tako da budeš izvan mene
slobodna u svom tijelu koje je samo mjesto
za tijelo gdje te čekam, a ostalo su ptice
i lijepo sastavljena stoljeća s puno pjene
i mora, s točnim nebom i lađom koju često
nitko od vode ne zna razlučit, tvoje lice

od beskrajnog se dana sastoji, svaki pokret
postaje iznenadna mogućnost da te cijelu
dohvatim tu na rubu svjetlosti što se vraća
napokon u se sebi prejaka, u snu okret
tvoj se u valovima kotrlja prema dijelu
obale koje nema a koju more shvaća,

cvijeće se tamo javlja slučajno, poput znoja
izbezumljenog sunca i snijega, ti u mojim
rukama cijelo vrijeme ostaješ samo svoja;
dok čekam te da dođeš u čijem tijelu stojim?

(Antologija ljubavne poezije 20. stoljeća, izabrao: Zvonimir Golob, MOZAIK KNJIGA, Zagreb, 2008.)